America is back ("Amerika se vratila") – tako je glasila poruka novog američkog predsjednika u veljači 2021. Novo je, međutim, to da Washington svoja savezništva i partnerstva ubuduće sve više želi koristiti "kako bi druge zemlje mobilizirao u svrhu ekonomskog, tehnološkog i političkog sputavanja Kine", piše u dosjeu berlinskog Instituta za međunarodnu i sigurnosnu politiku (SWP) objavljenom početkom lipnja. Važni geopolitički susreti prošlih tjedana – samit NATO-a, sastanak američkog predsjednika Joea Bidena s vrhom Europske unije i s Vladimirom Putinom u Ženevi – dobro se uklapaju u navedeni opis novih globalnih odnosa. U službenom NATO-ovom communiquéu, izdanom nakon samita, Rusija se spominje 63 puta, a navedeno je da agresivno djelovanje Moskve predstavlja "prijetnju euroatlantskoj sigurnosti". Spomenute su ekspanzija ruskog konvencionalnog i nuklearnog arsenala, špijunske operacije, kao i de facto okupacija dijelova Ukrajine, Gruzije i Moldavije. Pa ipak, Biden je očito nastojao makar ograničeno deeskalirati odnose pa je poručio da postoji njihova "istinska mogućnost unapređenja". Putin je to prihvatio i razgovore opisao kao "prilično konstruktivne". Dogovoren je nastavak razgovora o nuklearnom sporazumu START III i međusobni povratak ambasadora, povučenih nakon što je Biden u ožujku Putina nazvao "ubojicom". S obzirom na to da su prije susreta rusko-američki odnosi bili možda i na historijskom dnu, i ovi ograničeni rezultati predstavljaju napredak.
U NATO-ovom je dokumentu, međutim, prvi put u povijesti Sjeveroatlantskog saveza izrijekom spomenuta Kina, čije "izražene ambicije i asertivno ponašanje predstavljaju sistemski izazov međunarodnom poretku zasnovanom na propisima te izazov područjima značajnima za sigurnost Saveza". I dok je tijekom 2000-ih, piše u dosjeu SPW-a, u SAD-u postojalo uvjerenje da je kinesku vanjsku politiku moguće držati u okvirima koje je definirao zapad, Washington je već prije niz godina napustio taj stav i Peking sve više vidi kao prijetnju. Kineski BDP se od 1990. do danas povećao s 396 milijardi na gotovo 15 bilijuna dolara u 2020. Iako je američki BDP u tom periodu narastao s 5,96 na 20,8 bilijuna dolara, kineski rast je višestruko veći, a ukalkulira li se i kupovna moć, Narodna Republika je lako moguće već prestigla SAD. Također, Kina danas s obrambenim proračunom teškim 266 milijardi dolara troši na vojsku deset puta više no sredinom devedesetih.
U samom SAD-u sve više eskaliraju unutrašnji problemi. Prihodovna nejednakost strahovito raste te je zahvaljujući poreznim reformama Georgea W. Busha "dosegla nivo kao na početku 19. stoljeća", ističe se u SWP-ovom dosjeu. Najbogatijih jedan posto Amerikanaca 1980. zarađivalo je 11 posto nacionalnog dohotka, a 2018. čak 18,7 posto. Udio najsiromašnijih 50 posto pao je s više od 20 na otprilike 13 posto ukupnog nacionalnog dohotka. "Rastući jaz između bogatih i siromašnih ima masivne unutrašnje-političke, društvene i ekonomske posljedice." Situaciju će dodatno pogoršati ekonomske promjene koje znače gubitak radnih mjesta u industriji, klimatske promjene, ali i rastuća politička polarizacija, uzrokovana i transformacijom medijskog sustava te posljedičnom fragmentacijom javnosti. Ukupno, svi će ti problemi ozbiljno "suziti vanjskopolitičke mogućnosti vlade".
Evropske zemlje trebaju se pripremiti na to da će SAD u narednom desetljeću svoje ograničene resurse sve više usmjeravati i koristiti u pacifičkom prostoru, umjesto u Evropi ili na Bliskom istoku. Rivalstvo s Kinom sve više će postajati "organizacijski princip američke vanjske politike". Međutim, samo su neke zemlje Europske unije voljne na tom putu slijediti SAD. Pojedine važne članice, poput Njemačke, još uvijek nastoje s Pekingom surađivati, dijelom i zbog velike ekonomske koristi. Ukratko, aktualna "revitalizacija transatlantskog partnerstva u znaku konfrontativne politike prema Kini mogla bi Europsku uniju i europske NATO-partnere SAD-a podijeliti, umjesto da ih ujedini".
