Uoči prošlotjednih službenih razgovora sa srpskim čelnicima, američki operativac za Balkan Hoyt Brian Yee bacio je kost srpskoj javnosti još jednom ponovivši da Srbija neće moći sjediti na dvije stolice jer ako doista želi postati članicom Europske unije, neće moći i dalje održavati sadašnje bliske odnose s Rusijom, nego će ih morati uskladiti s politikom koju EU vodi prema toj zemlji. Na bačenu kost mnogi su odmah skočili, iako je ona već odavno oglodana, jer otkako je Srbija započela pristupne pregovore s EU-om kristalno je jasno da će do zatvaranja poglavlja 31 svoju vanjsku politiku morati uskladiti s europskom, pa je na to ne trebaju podsjećati američki diplomati pored živih briselskih nadzornika srpskih prolaznih vremena u pristupnim pregovorima.

Što će se do tada pak događati u europsko-ruskim odnosima, o tom potom, ali nakon što je srpski predsjednik Aleksandar Vučić otkrio da ga je Hoyt Yee u njihovu razgovoru ponajprije upozorio da je Kosovo nezavisna država i da Srbija ne može dirati kosovski teritorijalni integritet jer će se u suprotnom sukobiti s američkom politikom, logično je zaključiti da je Hoyt Yee u Beograd zapravo došao kako bi povukao crvenu liniju preko koje Srbija ne smije prijeći u vođenju svoje politike prema Kosovu, pa čak ako pritom računa na pomoć i podršku Rusije. Neposredni povod za takav američki potez su rezultati parlamentarnih i prvog kruga lokalnih izbora na Kosovu, na kojima su se albanski birači i političke stranke uzduž i poprijeko podijelili, a srpski birači ujedinili oko Srpske liste, čije je osnivanje Vučićeva vlast potaknula, organizirala i snažno gurala ka apsolutnoj izbornoj pobjedi. Izborni rezultati su takvi da bez podrške Srpske liste nijedna albanska politička stranka i koalicija ne bi mogle formirati parlamentarnu većinu i izabrati vladu, a već nakon prvog kruga lokalnih izbora jasno je da će Srpska lista vladati u svih deset općina i gradova sa srpskom većinom, istovremeno inzistirajući na osnivanju Zajednice srpskih općina koje je definirano Briselskim sporazumom. Vozeći na pogon Vučićeve politike, Srpska lista stvorila je uvjete da organiziranije i efikasnije uspostavi političku, kulturnu, pa i jedan oblik fluidnije teritorijalne autonomije Srba na Kosovu. A to je bio razlog zašto su albanske stranke i političari do sada izbjegavali realizirati Briselski dogovor o formiranju Zajednice srpskih općina, tvrdeći da bi ono bilo uvod u podjelu Kosova i promjenu njegovih granica.

No Srpska lista zasad vuče poteze slične onima koje već neko vrijeme povlače albanske stranke i njihovi lideri u Makedoniji, uglavnom slijedeći europske modele rješavanja autonomije nacionalnih manjina, koje je pak Badinterova komisija stavila na papir kad je proglasila raspad Jugoslavije i skicirala kako bi se novonastale države trebale organizirati i demokratski urediti ako se žele pridružiti članicama Europske unije. Problem je, međutim, što je u međuvremenu Kosovo iskočilo iz tog modela, a Rusija to iskoristila da Krim izdvoji iz sastava Ukrajine i vrati ga u svoje okrilje, dodatno otvorivši mogućnost da isto ponovi ne samo s drugim dijelovima Ukrajine nego i s dijelovima drugih postsovjetskih država. Eventualno cijepanje Kosova po etničkoj liniji bilo bi dodatni poticaj za slične procese u drugim zemljama, pa i onima u kojima je Rusija izravno umiješana. I premda nema nikakvih naznaka da se Srbija sprema uz podršku Rusije upustiti u takvu avanturu, barem ne dok unutarsrpska rasprava o Kosovu, koju je inicirao Vučić, još uvijek nije uzela maha, američka administracija i njezin predstavnik Hoyt Yee zapuhali su na hladno i Beogradu poručili da ni ne pomišlja na takav scenarij.

Hoyt Yee je posredno to i potvrdio u intervjuu Glasu Amerike koji je dao u Prištini rekavši, između ostalog, sljedeće: ‘Suština je u tome da je za zemlju poput Srbije ili bilo koju drugu, koja želi postati članicom EU-a ili NATO-a, bitno da se potpuno posveti tom cilju i to ne samo na riječima nego i u akcijama, u ulaganju vremena i resursa. Slično važi i za Kosovo – da li je Kosovo stopostotno predano normalizaciji odnosa sa Srbijom ili učlanjenju u EU? Sve vlade suočavaju se s takvim odlukama. Poruka Srbiji je da ako se zaista želi pridružiti Uniji, onda mora preuzeti potrebne korake i provesti potrebne reforme. To je, kao što znamo po ranijim primjerima Hrvatske, Slovenije, srednjoeuropskih zemalja, izuzetno težak i skup poduhvat i politički veoma zahtjevan. A ako postoje zemlje ili organizacije koje se tome protive i imaju drukčiju viziju za na primjer Srbiju, onda je za nju važno da se ne vezuje uz takve zemlje ili organizacije i da ne pokušava zadovoljiti obje strane jer to izaziva konfuziju u javnosti u pogledu pravca kojim se ide, što usporava proces integracije. Mi nemamo ništa protiv toga da Rusija ima veze sa Srbijom, sigurno je da će ih uvijek imati, u energetici, ekonomiji… I mi imamo zajedničke komercijalne interese s Rusijom (…) No naša je preporuka i savjet Srbiji, kao i Kosovu, da budu jasni u izboru svojih prioriteta kako bi, i u slučaju Srbije i Kosova, ako se žele pridružiti EU-u ili NATO-u, znali da je to strateška odluka, da je to politika i da tu nema dilema i nejasnoća. To je najbrži put. Naravno, moguće je stići do cilja i sjedeći na dvije stolice, ali to je mnogo sporiji put.’

I premda je u srpskim medijima stvoren dojam da su njegove beogradske izjave i upozorenja upućena samo srpskim vlastima, ona su ujedno odgovor i kosovskim liderima koji predvođeni Hashimom Thacijem kukaju da EU favorizira Srbiju, zbog čega traže da se SAD direktno umiješa u njihove pregovore i dogovore s Beogradom. Hoyt Yee je, naime, na kraju intervjua zaključio: ‘Mi smo imali ključnu ulogu u mnogim inicijativama, što nije uvijek bilo poznato jer takva je priroda diplomacije. Imali smo vrlo energičnu ulogu u dijalogu Srbije i Kosova uz suglasnost Europske unije koja je, naravno, glavni posrednik, i bit ćemo angažirani sve dok Europljani to žele, a zasad žele, i dok obje strane to žele. Mi ćemo ostati angažirani jer smatramo da se radi o partnerstvu svih strana – EU-a, SAD-a, Srbije i Kosova.’

Drugim riječima, i Srbija i Kosovo sjeli su na stolice za briselskim stolom i sjedeći na njima trebaju završiti posao koji su započeli, a oni koji bi istovremeno sjedili i na nekim drugim stolicama, ne samo ruskim nego i velikoalbanskim, sukobit će se s aktualnom američkom politikom na Balkanu, barem dok u Washingtonu nekome dovoljno moćnome ne padne na pamet da ponovno promiješa karte američke međunarodne politike.