>

novosti logo

Izraelski autogol

Ambicija jednoga desničara koji je uspio mobilizirati birače, plašeći ih lijevom vladom, vanjskim i unutarnjim neprijateljima i jašući na valu nacionalizma, imat će visoku cijenu. Sjetit će se toga i mnogi koji su u utorak dali svoj glas Netanyahuu. No, bit će kasno. A ako sve to u vama budi asocijacije što nemaju veze s Izraelom, možda i niste u krivu

Novi će premijer Izraela, prema svemu sudeći, biti onaj isti koji je na toj dužnosti bio posljednjih šest godina: Benjamin Netanyahu. To je rezultat izbora provedenih u utorak. A ocjena domašaja i vjerojatnih posljedica takvoga rezultata može se svesti u kratku konstataciju: Izraelci su, glasajući tako kako su glasali, zabili klasični autogol.

Gospodarska je situacija u Izraelu loša. Siromaštvo raste, broj nezaposlenih se povećava, scene na kakve smo - na žalost - navikli na ulicama gradova u Hrvatskoj, ljudi koji kopaju po kontejnerima s otpadom, postale su uobičajene i u Izraelu. Odnosi sa Sjedinjenim Državama, konkretno odnosi premijera Netanyahua s predsjednikom Obamom toliko su loši da je teže zamisliti da budu još lošiji. A Amerika je, valja podsjetiti i na tu notornu činjenicu, tradicionalni ne samo saveznik, nego nerijetko i nekritički podržavatelj Izraela na međunarodnoj sceni. Drugim riječima: bez dobrih odnosa s Washingtonom (čovjekom u Bijeloj kući) i sam opstanak Izraela može - u krajnjoj liniji - doći u pitanje. Tzv. mirovni proces već prilično dugo stagnira, nazaduje, ne miče se s mrtve točke, dok nezadovoljstvo i nestrpljenje Palestinaca, kako na Zapadnoj obali, tako i u pojasu Gaze - raste. I sve je to posljedica uskogrudne, nacionalističke i desničarske politike premijera za kojega se, kada je prije šest godina po drugi puta preuzimao kormilo zemlje - neosnovano smatralo (više: očekivalo) da je naučio neke lekcije iz prošlosti i da će biti fleksibilniji i realniji. Nije bio, pa stoga i ne čude mnogobrojne analize uoči izbora za Knesset koje su predviđale, s razlogom i utemeljenjem, poraz arogantnog i ne baš pretjerano popularnog premijera.

Nova vlada na čelu s Netanyahuom izazvat će daljnju radikalizaciju Palestinaca i pretvoriti ih u (još veći) rezervoar za regrutiranje terorista koji će svoje ciljeve tražiti ne samo u Izraelu, nego i u zemljama za koje će procijeniti da podržavaju Izrael

Cijelu svoju kampanju bazirao je na sigurnosti zemlje i na opasnosti što je, navodno, za Izrael predstavlja iranski nuklearni program. Nije nikakva tajna da je Iran otvoreno, ponekada i neskriveno antisemitski, raspoložen protiv Izraela i nije rijetkost da se u Teheranu, ponekada i iz vrha države, izravno priziva(lo) uništenje Izraela. S te strane rezerve prema Iranu imaju opravdanje. No, s druge strane, nema ama baš nikakvih dokaza da Iranci rade na proizvodnji nuklearne bombe, dapače postoje jaki pokazatelji da su informacije što su upućivale na takav zaključak bile fabricirane. Što nedvojbeno asocira na političko-psihološku pripremu američke invazije Iraka, gdje je - tako se tada tvrdilo - radilo na proizvodnji oružja masovnog uništavanja (a ta oružja nisu onda nikada pronađena). No, svemu usprkos, Netanyahu je uspješno baratao ‘vanjskim neprijateljem’ kao argumentom za svoj o(p)stanak na vlasti, zanemarujući potpuno stanje u zemlji; sjetio ga se tek u prvom javnom istupu nakon objavljivanja izbornih rezultata.

Dodatno je pokvario odnose s Bijelom kućom, prihvaćajući poziv republikanaca iz Kongresa da se, dva tjedna prije izbora, obrati najvišem predstavničkom tijelu u Americi, i opet - prizivajući sablast iranske nuklearne opasnosti. Obama ga tom prilikom nije primio, što je bio i više nego jasan znak nezadovoljstva njegovom politikom. I koliko god da je izlet u Ameriku bio očito smišljen da bi djelovao na birače u Izraelu, ispitivanja javnoga mnijenja pokazala su da je cilj promašen. Opozicija, Cionistička zajednica (Herzog - Livni), zasnivajući svoju kampanju na socijalnim pitanjima i životnom standardu izraelskih građana, te obnavljanju mirovnog procesa, uporno je vodila, pa čak i povećavala prednost u odnosu na premijerov Likud. Svi su očekivali Netyahuov poraz, a on je sve očitije upadao u paniku.

I zaigrao je na posljednju kartu, tako tipičnu za svakoga desničara: otišao je još više u ekstrem. I uspio je time u samo 48 sati prije izbora promijeniti stanovište biračkoga tijela, odnosno povećati broj svojih pristaša. Da bi to postigao, javno je obećao da, dok on bude na premijerskoj funkciji, palestinska država nikada neće biti stvorena. Pored toga zaigrao je na kartu podjela unutar židovskog korpusa u Izraelu (sefardi i aškenazi, kolokvijalno rečeno: evropski i orijentalni Židovi, odnosno njihovi potomci), ali je uz to, jasnije no ikada do sada, povukao razdjelnicu između Židova i Arapa koji žive u Izraelu i koji su također državljani Države Izraela, pretvarajući ih tako ipso facto u građane drugoga reda, što oni po mnogo čemu i sada jesu.

Koliko je bio u panici i na koju je kartu igrao, vidi se iz dva podatka: na sam dan izbora građani Izraela masovno su dobivali SMS poruke kojima ih se pozivalo da izađu na izbore i glasaju za Likud, ‘jer Arapi masovno dolaze na biračka mjesta’. I, drugo, u samo predvečerje, nekoliko sati prije zatvaranja biračkih mjesta, premijer je htio sazvati izvanrednu press konferenciju, ali mu je izborno povjerenstvo to zabranilo, pretpostavljajući (s pravom) da želi utjecati na birače.

Sve to, što je napravio u 48 sati prije izbora, a što mu je osiguralo - ako se nešto dramatično ne promijeni - novi mandat, po svojim potencijalnim, ali i vrlo vjerojatnim dugoročnim posljedicama, imat će nedvojbeno katastrofalne posljedice. Izraelci su si zabili autogol!

Jer, što treba, što se može očekivati od vlade (koalicijske, kao što je svaka izraelska vlada od osnivanja države bila) kojoj će on biti na čelu? Ništa dobroga, kako za Izrael, tako za regiju, ali i za svijet. Izrael će nastaviti živjeti u povišenoj temperaturi stalne ugroženosti i straha od neprijatelja (stvarnih i umišljenih), zahladit će neminovno odnose s onim arapskim državama s kojima je posljednjih desetljeća uspostavio kakav-takav zajednički jezik, u prvome redu s Egiptom i Jordanom. Izazvat će daljnju radikalizaciju Palestinaca i pretvoriti ih u (još veći) rezervoar za regrutiranje terorista koji će svoje ciljeve tražiti ne samo u Izraelu, nego i u zemljama za koje će procijeniti da podržavaju Izrael. Odgodit će na neodređeno vrijeme rješenje palestinskog pitanja (što znači i cijele bliskoistočne krize), jer to je rješenje nakon odustajanja od koncepta dviju suverenih država (izraelske i palestinske) postalo povijesna kategorija. Kao digresiju nije na odmet ovdje spomenuti kako je tadašnji hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, prilikom službenog posjeta Izraelu godine 2001., u vrijeme premijera Ariela Sharona (generala, bliskoga desnici, ali i pragmatičnoga i realnoga) u zapaženom govoru u Knessetu javno zastupao koncept dviju država kao ključ za rješavanje bliskoistočne krize, a da to nikoga nije uzbudilo. Dapače. Taj je koncept tada u Izraelu počeo dobivati ‘pravo građanstva’. Sada ga je izgubio. Do kada? To nitko ne zna.

Izraelsko-američki odnosi ostat će ‘u hladnjaku’, svedeni na ono što je za obje države od vitalnog interesa, pri čemu će Netanyahu naprosto čekati predsjedničke izbore u Sjedinjenim Državama godine 2016. i nadati se pobjedi republikanaca koji su mu, desni kakvi jesu, tradicionalno skloniji od demokrata.

Međunarodna će zajednica reagirati ubrzanim odlukama o priznavanju palestinske države, pri čemu je realno očekivati da će biti sve više formalnih priznanja (do sada samo Švedska), za razliku od ne baš malog broja neobvezujućih odluka parlamenata što postoje već i danas. Druga strana te medalje biti će svojevrsna izolacija Izraela, mada je nitko nikada neće javno proglasiti. A ‘na repu’ svega realno je da će se i Izrael, i Židovi u svijetu i cijeli svijet suočiti s novim valom antisemitizma (nagovještaje toga vidimo već i danas), što je popratna pojava regresivnog kretanja svakoga društva. Dakle, ne samo da će Izrael krenuti natraške, nego ćemo takav hod unatrag, a sve to vezano uz izraelski autogol na parlamentarnim izborima u utorak, pratiti u dobrome dijelu svijeta.

Ambicija jednoga desničara koji je uspio mobilizirati birače, plašeći ih lijevom vladom, vanjskim i unutarnjim neprijateljima, optužujući medije i neidentificirane inozemne krugove za urotu protiv njega i - svakako ne na posljednjem mjestu - jašući na valu nacionalizma, imat će visoku cijenu. Sjetit će se toga i mnogi koji su u utorak dali svoj glas Netanyahuu. No, bit će kasno. A ako sve to u vama budi asocijacije što nemaju veze s Izraelom, možda i niste u krivu.

1/1