Kad je počeo proces raspada Jugoslavije, tadašnja je Europska zajednica svim jugoslavenskim republikama ponudila, u želji da se on odvije na miran način i usto doprinese demokratskom razvoju budućih samostalnih država, da će ih priznati kao samostalne države ako prihvate koncept koji je ispisala Badinterova komisija. Prihvaćanjem tog koncepta bivše jugoslavenske republike obvezale su se da će uz uvođenje višestranačke parlamentarne demokracije i tržišne ekonomije zajamčiti i osigurati sva međunarodno priznata prava i slobode pripadnicima nacionalnih manjina koji žive na njihovom teritoriju, a brojnijim manjinama i pravo na političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju. Badinterov model mirnog rasplitanja jugoslavenske krize uglavnom je ostao mrtvo slovo na papiru, iako je u prvi mah poslužio kao temelj za proglašavanje kraja Jugoslavije i priznavanje samostalnih i suverenih država u granicama njezinih bivših federalnih jedinica. I dok je Europska unija u godinama koje su uslijedile, ponajprije kroz proces pristupnih pregovora, balkanskim kandidatima za članstvo kako tako uspijevala nametnuti preuzimanje svoje pravne stečevine u razvoju višestranačke parlamentarne demokracije i tržišne ekonomije, najteže i s najmanje ih je uspjeha natjerala na poštivanje ljudskih prava i sloboda, a pogotovo onih koja se tiču nacionalnih manjina.
Kako se na Balkanu, i mimo volje njegovih stanovnika i naroda, neki procesi stalno vrte u krug, tako se i ono što je već viđeno na početku raspada Jugoslavije opet ponavlja u preostalim balkanskim državama koje još uvijek nisu primljene u članstvo EU-a, pa i u onima koje su postale dio Unije. Kad je riječ o pravima nacionalnih manjina, pogotovo o pravu na političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju koje je razradila Badinterova komisija slijedeći europska iskustva i stečevine, kuriozitet je da su mu najogorčeniji protivnici postale albanske političke i druge elite na Kosovu. I dok u Makedoniji pripadnici albanske manjine sve uspješnije ostvaruju pravo na političku i kulturnu autonomiju, pa i na teritorijalnu autonomiju u dijelovima Makedonije s većinskim albanskim stanovništvom, albanske elite na Kosovu sve čine kako bi se izbjeglo formiranje Zajednice srpskih općina kao manjinske političke, kulturne i teritorijalne autonomije. Iz Prištine pritom poručuju da neće dopustiti bosnizaciju Kosova, a tvrde i da su EU i SAD protiv stvaranja srpske autonomije kao države u državi, odnosno treće razine izvršne vlasti na Kosovu.
No sudeći po Briselskom sporazumu koji su Beograd i Priština pod pokroviteljstvom EU-a potpisali prije pet godina, ZSO je kompromisno rješenje koje je Beogradu ponuđeno kako bi ukinuo svoje paralelne državne i pravosudne institucije na Kosovu i prepustio ih prištinskim vlastima, a zauzvrat bi preostalim kosovskim Srbima osiguralo političku i kulturnu autonomiju na čitavom Kosovu te teritorijalnu autonomiju u onom njegovom dijelu u kojemu su većinsko stanovništvo. Zajednica srpskih općina je par ekselans europski model ostvarivanja prava nacionalnih manjina, poput alandskog u Finskoj, južnotirolskog u Italiji, baskijskog u Španjolskoj…
Protivljenje Prištine formiranju srpske autonomije na Kosovu gura beogradske vlasti u nemoguću situaciju jer ostaju bez ikakvog argumenta kojim mogu braniti politiku normalizacije odnosa s Prištinom kako bi poboljšali uvjete za pristupanje u članstvo EU-a. Za razliku od svih svojih prethodnika na vlasti u Srbiji, aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić usudio se, čini se, upustiti u rješavanje srpske političke rak-rane slijedeći prokušane europske modele u kojima su ljudska i manjinska prava važnija od teritorija, makar se pritom zaklinjao da se nikada neće odreći Kosova kao srpskog državnog teritorija. Upravo onako kako godinama zagovara primjerice ponajbolji pravni stručnjak Tibor Varadi, tvrdeći da je odcjepljenjem Kosova prekršeno međunarodno pravo, ali kako je to učinjeno uz suglasnost najmoćnijih svjetskih sila, iluzorno je očekivati da se sada tu išta može promijeniti, zbog čega je jedino realno ustrajati na europskim i međunarodnim standardima u zaštiti srpskih nacionalnih prava i interesa na Kosovu.
No kako Beograd i Priština već dugo nisu ni jedini ni ključni akteri rasplitanja kosovskog čvora, središnje je pitanje jesu li doista EU i SAD protiv formiranja Zajednice srpskih općina kao političke, kulturne i teritorijalne srpske autonomije na Kosovu. Kako to ne tvrde samo albanski lideri i analitičari s Kosova, nego i Vučić nakon svojih zadnjih posjeta SAD-u i Briselu, a pogotovo nakon brutalne kosovske policijske intervencije u Kosovskoj Mitrovici, njegovi razgovori koncem ovoga tjedana s Angelom Merkel i oni koji će uslijediti s francuskim predsjednikom Makronom i drugim europskim liderima trebali bi razjasniti hoće li kosovski Srbi doista biti svedeni na folklornu zajednicu ili će dobiti pravu europsku manjinsku autonomiju.
U srpskoj javnosti i medijima zaredale su procjene i najave, pa i očekivanja, da će i Vučićev pad započeti na kosovskom pitanju, jer će mu leđa okrenuti i njegova stranka i birači kad shvate da je izvukao kraći kraj u briselskom dijalogu i normalizaciji odnosa s Prištinom, odnosno kad Vašington i Brisel glasno i jasno kažu da je Srbija ostala bez Kosova, a kosovski Srbi bez prava na političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju. Pritom nije teško povjerovati da je SAD tome sklon jer su u novom hladnom ratu, koji sve intenzivnije vodi protiv Rusije i Kine, Balkan i srpsko-albanski konflikt na Kosovu dio tog sukoba, u kojemu su Rusija i Kina na strani Srbije, pa SAD-u ne preostaje drugo nego držati stranu Kosova. No puno su složenije pozicije Europske unije.
S jedne strane, većina njezinih članica smjerno prati SAD u njegovu hladnoratovskom obračunu s Rusijom, slažući se s američkim tvrdnjama da i Uniji iz Moskve dolaze najveće prijetnje, iako joj je na krilima bregzita, uz podršku Trampove Amerike, najteži udarac u novijoj povijesti stigao iz Londona. Kao što je, uostalom, u američke izbore puno više uplela prste britanska Kembridž analitika nego Rusija i njezini državni hakeri, ali malo koga zbog toga boli glava nakon što je Rusija proglašena najvećom globalnom opasnošću po euroatlantske geostrateške interese. Kako EU i na Balkanu slijedi američku antirusku politiku, dovela se u situaciju da i u slučaju Kosova malo nameće svoje standarde i politike, a potom od njih odustaje ili ih prilagođava antiruskim interesima SAD-a i NATO-a. Stoga je i Briselski sporazum, pogotovo onaj njegov dio kojim je propisano uspostavljanje srpske autonomije na Kosovu, na dobrom putu da postane žrtveni jarac koji će Unija prinijeti na oltar američke antiruske politike na Balkanu, osim ako Angela Merkel i drugi europski lideri ne procijene da će time žrtvovati prvi pokušaj Srbije da se za svoje interese na Balkanu bori političkim i inim europskim sredstvima umjesto oružanom bitkom za teritorije i iscrtavanje novih etničkih granica, pa tako ovu balkansku priču opet vrate na početak u kojemu se mogu očekivati neke nove bitke, pomicanje granica i pokretanje seobe naroda.
