>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Jahač preko Bodenskog jezera

U ovih petnaestak godina koliko dolazim na Bodensko jezero saznao sam sve što se moglo saznati o jahaču s Bodenskog jezera. Saznao sam da je rodom iz Friedrichshafena, iz predgrađa Fischbach, da se zvao Georg Stärr, i da je u svojoj 53. godini u istom danu na konju projahao preko Bodenskog jezera

Prve dvije riječi njemačkoga jezika koje sam naučio bile su Halt i Wohin. U nekoj čitanci je bila neka crtica iz rata kako njemački vojnik na nekoj straži zaustavlja našeg čovjeka koji vodi kravu i upućuje mu te dvije riječi. Kraj prve stajao je znak uzvika, a kraj druge upitnik. Naš čovjek, promućurno, kakvi su već naši u tim dogodovštinama, načini se Talijan i rekne stražaru: Signore, io kravare passare travare, što je trebalo da znači kako on vodi kravu na ispašu. Tu je njemački stražar pomislio kako je kravovodac baš Talijan i naravski ga pustio da prođe.

Koju godinu kasnije od čitanja te zgode, moj rođak Muharem Hare Gudžević, prvi gastarbajter iz Graba, a mislim i jedan od prvih jugoslavenskih radnika u Švajcarskoj, donio je treću njemačku riječ u moje djetinjstvo: Seegfrörni. Bila je zima, stajali smo kraj trupaca na snijegu, tri dječaka, svakome je iz usta izlazio oblačak, dok smo slušali Hareta. O te muke da izgovorim Seegfrörni! A Hare strpljiv do paroksizma: te daj usta ovako otvori, gledaj mene, e kad usta ovako otvoriš, kreni da izgovoriš o, pa onda usta zadrži tako kao da si onaj krivousti aga, i rekni e! Pokušao stoput, ne valja, cijelu zimu vježbao, napredak mali, ostalo na segefrerni. Ni Sait ni Ramiz, moji rođaci, djeca kao i ja, nisu bili ništa bolji na tim fonetskim vježbama.

Kad smo upitali Hareta, dobro, a koji je matrak ta riječ, Hare nam je rekao da riječ nije matrak, i da pazimo šta govorimo. Pa je dodao da se na njemačkom jezero zove zee, da se piše See, a ono gfrörni se doda jezeru kad se ono cijelo zaledi, pa se onda to zaleđeno jezero i cijela ta stud zove Seegfrörni. Na naše pitanje ima li svako jezero tu segefrerni, Hare je rekao da ne zna toliko o jezerima, ali zna da se tako zove kad se zaledi jedno jezero veliko ka cipcijela Pešter, a možda i veće od Pešteri, to se jezero zove Bodensko jezero, a narod ga zove Švapsko more, toliko je veliko, a duboko je toliko da kad bi sto ljudi stalo jedan drugome nogama na ramena, možda bi samo stotom bila usta povrh vode. I onda nam je pričao da se on zatekao u nekom selu blizu toga jezera kad se ono zaledilo. I kako je neki čovjek preko toga zaleđenog jezera upoprijeko prešao jašući na konju, a to je put kao iz našega sela do naše škole, sedam kilometara, a možda je i više. I kazao nam je da je preko hiljadu ljudi išlo pješice za tim čovjekom na konju, i da su se poslije toga opet vratili na obalu s koje su došli. I da je i on bio među tim ljudima, išao donekle, pa se vratio, jer se bojao da ga na granici ne uhapse. A ta granica koje se Hare bojao ide posred jezera, i to je granica između Švajcarske i Njemačke. Poslije je čuo da toga dana kad je ta sila svijeta išla preko te smrzline od jezera, nikakve granične kontrole nije bilo, ni vojska ni milicajci.

Mi smo pričali svojim starima šta nam je Hare kazivao dok smo stajali kraj trupaca napolju. Naši stari su odmahivali glavom, a koji nisu, rekli su: laže Hare! Ti koji su tako rekli smatrali su da Hare laže, iako se znalo da Hare nikad ne laže. Ali ovakva krupnotina mu nije mogla proći. Kad je s proljeća nakon te zime došao k nama moj dedo s majčine strane Ramo Kurtanović, konjanik i konjokrota, ja sam ga, izokola koliko sam umio, upitao e bi li on mogao na svome konju da prođe preko jezera kad bi se ono zaledilo. On me je pogledao ispitivački i upitao a što ga to pitam. Ja sam mu rekao zašto. On je rekao da konj, ako je dobro potkovan, može i starog svata i pod duvak nevjestu preko leda nositi, ako je led debeo i ako led nije taze, no je barem heftu star. Danas mislim da smo samo mi djeca i dedo Ramo vjerovali da je Haretova priča o konjaniku preko zaleđenog jezera istinita.

Mnogo godina kasnije, kad sam njemačkoga naučio toliko da mogu čitati, došla mi je do ruku balada Gustava Schwaba ‘Jahač i Bodensko jezero’ (Der Reiter und der Bodensee). Tamo je opisano (a mislim nikad kod nas nije prevedeno) kako je neki konjanik stranac krenuo da još za dana stigne na obalu jezera te da odande uhvati lađu koja će ga prevesti na drugu obalu. No jašući kroz maglu previdio je da je jezero već bilo zaleđeno, te je svoga konja jašući i sretajući samo jezerske ptice već bio prešao na drugu obalu. To je shvatio kad je uvidio da je seljacima iz sela na drugoj obali njegov dolazak bio povod za veselje pa su ga pozvali na večeru. Ta balada je dio školske lektire njemačke.

Prošlo je još godina kad sam saznao da je balada Gustava Schwaba o jahaču i Bodenskom jezeru bila ono štivo koje je učinilo da se jedan jahač u naše vrijeme odvaži na put preko jezera. Razumije se, to se moglo desiti tek kad se desilo da se jezero zaledilo. Ono se, u pravilu, zaledi jednom, najviše dvaput u sto godina. Smrznulo se i u zimu 1963. godine. Hare Gudžević je, po mojim računanjima, tada bio svjedok da je čovjek na konju projahao preko Bodenskog jezera. Tada je bila ta dosad posljednja Seegfrörni. Bilo je još zaleđivanja jezera djelimičnog, i hodanja po tome ledu, ali cijelo jezero se zadnji put zaledilo i sklopilo prije pedeset i pet godina.

U ovih petnaestak godina koliko dolazim na Bodensko jezero saznao sam sve što se moglo saznati o jahaču s Bodenskog jezera. Saznao sam da je rodom iz Friedrichshafena, iz predgrađa Fischbach, da se zvao Georg Stärr, i da je u svojoj 53. godini, dana 12. februara, u istom danu na konju projahao preko Bodenskog jezera. Jahao je od mjesta Hagnau na njemačkoj obali do mjesta Münsterlingena na švajcarskoj strani. Konjanik Stärr nije imao svoga konja pa ga je morao posuditi kod prijatelja. Posudio je kobilu po imenu Monika pasmine haflinger, ali švajcarske vlasti nisu dale dozvolu da kobila može preko leda ući u zemlju, a i osiguranje je odbilo da osigura i kobilu i njega. Svejedno je on, neosiguran i s neosiguranim kljusetom, pod maglom februarskom, zamaknuo prema Švajcarskoj, stigao na drugu obalu, i vratio se predvodeći veliku procesiju.

I tako dalje. Onda je među godinama došla godina 2018, i među danima došao dan petak, 2. novembar. Katamaranom iz Konstanza otišao sam u Friedrichshafen, pa odande autobusom u Fischbach. Nisam išao sam, sa mnom je bio jedan moj drug, koji ne da da mu spomenem ime. On je načinio i fotografiju uz ovaj tekst. Otišli smo najprije u čuveni Biergarten koji na samoj obali jezera drži Roland, sin Georga Stärra. Zatvoreno, jesen. Ali na pročelju kioska stoji velika slika jahača s Bodenskog jezera. Potom smo otišli na Zeppelinstrasse, i ondje, na broju 281, našli kuću u kojoj je živio jahač sa Bodenskog jezera. Morao sam se slikati pred tom kućom. Onda smo na prozoru u prizemlju kuće vidjeli mačku. Iza mačke se pojavila gospođa, uzela mačku u naručje, otvorila prozor i vidjelo se da je kuhinja ta prostorija. Gospođa se zove Claudia, snaha je jahača s Bodenskog jezera, supruga njegova sina Rolanda. S mačkom u naručju ispričala je kako je umro njen svekar. Pred kućom ga je, novembra 1999. udario auto dok je prelazio preko Zeppelinstrasse. Auto je vozila mlada žena koja je tek položila ispit. Umro je treći dan nakon udesa, sa 89 godina. Ukopan je u groblje koje od kuće nije dalje od trista metara. Rekao sam gospođi Stärr da je Seegfrörni bila treća njemačka riječ koju sam naučio. Puštajući mačku iz naručja, ljubazno mi je skrenula pažnju da je to švajcarska riječ, a da je njemačka za zaleđeno jezero riječ Seegfrörne, završno je e, a ne i.

Dao bih mnogo šta da mi je dano da ovo sve mogu ispričati Haretu Gudževiću, avangardisti jugoslavenske gastarbajterske zajednice u Švajcarskoj. On bi se, tih kakav je bio, utiho smijao, bio bi zadovoljan što sam pošao njegovim stopama. A neki od onih rođaka koji Haretu nisu vjerovali, možda bi povjerovali kad bi čuli mene. A znam barem dvojicu tvrdoglavih, koji bi rekli: lagao Hare, a laže i Sinan.

1/2