>

novosti logo

Intervjui Intervjui

James K. Galbraith: Bez reforme budućnost eurozone bit će brutalna

Doći će trenutak kada će neka zemlja zaključiti da izlazak iz eurozone nema alternative. Vjerojatno to neće biti Grčka. Postoje i zemlje koje bi se tehnički trebale pridružiti eurozoni, ali nikako da ispune uvjete. Čuo sam da ih možda i ne žele ispuniti, jer će tada morati povući korak koji nije u njihovu interesu. Primjerice, Poljska. Možda i vaša, izuzetno lijepa zemlja

Američki postkejnzijanski ekonomist James K. Galbraith pet je mjeseci bio savjetnik grčkog ministra financija Janisa Varufakisa, s kojim je surađivao i na novoj verziji ‘Skromnog prijedloga’, preporuka o tome kako nadići krizu eurozone. Koordinirao je tim koji je razmatrao mogućnost i posljedice izlaska Grčke iz eurozone te uvođenja zamjenske valute. Postojanje tzv. plana B Varufakis je obznanio pošto je, dan nakon referenduma o (ne)prihvaćanju uvjeta kreditora, podnio ostavku na ministarsku funkciju. Galbraith u razgovoru za ‘Novosti’ govori i o prirodi pregovora kojima su grčki premijer Aleksis Cipras i Varufakis od dolaska na vlast potkraj siječnja do referenduma početkom srpnja pokušavali postići dogovor s kreditorima kako bi barem ublažili katastrofalne posljedice politike štednje po grčko društvo; vlada Saveza radikalne ljevice (Sirize) nakraju je ipak kapitulirala pod bezobzirnim pritiskom, unatoč tome što je većina grčkih građana odbila uvjete kreditora. Autor niza knjiga i predavač na Teksaškom sveučilištu, Galbraith je i sin vodećega američkog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha i brat Petera Galbraitha, veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj tijekom devedesetih.

Kako biste opisali svoje iskustvo Varufakisova savjetnika i kako danas ocjenjujete pokušaj Ciprasove vlade da se dogovori s kreditorima? Je li Sirizin plan otpočetka bio osuđen na propast?

Mislim da Ciprasova vlada nije imala nikakvih iluzija, a to posebice vrijedi za njezina ministra financija. Kada sam 8. veljače prvi put došao u Atenu, na otvaranje novog parlamenta, Varufakis me dočekao riječima: ‘Dobrodošao u bitku bez mnogo izgleda!’ Bilo je jasno da slijedi pritisak i da nema znakova da bi razgovori mogli krenuti u smjeru boljih aranžmana između Grčke i njenih kreditora. U jednom se trenutku potkraj veljače činilo da se otvara određeni prostor, no ubrzo je postalo jasno da je riječ o iluziji. Nismo imali posla s partnerima koji su u pregovore ušli dobre volje. Otpočetka smo sumnjali da stvari tako stoje, ali nismo to mogli znati unaprijed, prije pregovaračkog procesa.

Kada god bi Grci napravili određeni ustupak, odgovor bi bio: ‘Hvala vam, sada je na redu sljedeći.’ Varufakis je sredinom travnja rekao da su pregovori zapravo varka. I bilo je tako, barem što se tiče razgovora s institucionalnim timovima, ali i što se tiče Eurogrupe

Napominjem da u Grčkoj nisam bio kao službeni savjetnik, što obično podrazumijeva tehničku osobu koja stoji iza političke; u ovom je slučaju ministar bio vlastiti ekonomist. Bio sam tu da svom prijatelju Varufakisu pružim moralnu i svaku drugu potporu. Isto tako, to nije bila plaćena pozicija.

Delikatna situacija oko plana B

Pojedini kritičari unutar Sirize, poput ekonomista Kostasa Lapavicasa, isticali su da je strategija vlade iluzorna, kao i vjera u postojanje ‘dobrog eura’. Možete li reći nešto više o tzv. planu B, odnosno ideji uvođenja zamjenske valute?

Veoma poštujem Lapavicasa, ali njegova je pozicija bila drugačija od one ministarske. Bio sam zamoljen da koordiniram rad male skupine koja se pripremala za mogućnost da Grčka bude prisiljena napustiti euro. Pozicija i ministra financija i vlade u cjelini bila je da euro neće nikada napustiti dobrovoljno. Razlog je bio taj što nismo osjećali da taj korak možemo poduzeti s ikakvim stupnjem sigurnosti da bi to politički, ekonomski i društveno uspjelo. Prednosti koje su Lapavicas i drugi ekonomisti argumentirali bile su jasne: kada bi Grčka imala vlastitu valutu i mogućnost regulacije tečaja, situacija bi dugoročno bila bolja, možda čak i srednjoročno. Međutim, znali smo da bismo morali proći kroz period neposredno nakon uvođenja te valute. Bio sam zadužen za izradu procjene takve situacije. To je bio golem izazov, čitavom smo planu morali prići u tajnosti i s velikom dozom opreza. Bilo kakav spomen nečega takvoga mogao je biti politički eksplozivan – naštetio bi ministru, vladi i pregovorima. Uopće nismo odgovarali na Lapavicasove kritike upućene ministru zbog nepostojanja plana. Vrlo delikatna situacija.

Procjena je bila da bi posljedice uvođenja vlastite valute bile dramatične?

Nije bio moj posao da donosim zaključke, no smatrali smo da postoji niz troškova koji bi se morali platiti i koji bi mogli pasti na teret dijela stanovništva u vrlo ranjivom položaju. Nismo tu odluku mogli donijeti olako. Nakon kapitulacije u srpnju, Cipras je rekao da zemlja koja nema rezervi – a Grčka nema nikakvih rezervi – ne može kontrolirati vrijednost vlastitog tečaja. Ta je tvrdnja potpuno točna. Osnove plana nisu bile nužno štetne, ali financijski bi tokovi barem u prvom periodu bili uglavnom izvan vladine kontrole. Iz današnje perspektive, moj je osobni stav da smo možda precijenili te troškove. Naime, pogledate li učinke uvedene kontrole prometa kapitala, iskustva Grčke i Cipra pokazuju da su reakcije društveno i politički mnogo benignije nego što smo mi smatrali kada smo u ožujku i travnju razmatrali takve mogućnosti. Pritom je kontrola prometa kapitala korak prema drugačijoj valuti, jer vrijednost vašega bankovnoga računa pada nakon nametanja kontrole. Dolazi do kvazirazlike u vrijednosti tečaja.

Je li bilo šanse da se negdje unutar institucija Trojke – Europske centralne banke, Europske komisije i MMF-a – pokušaju pronaći saveznici ili su one nastupale kao potpuno unificiran siledžijski blok?

Mislim da je Varufakis proveo puno vremena pokušavajući izgraditi funkcionirajuće odnose s vodstvima tih institucija: Christinom Lagarde iz MMF-a, Komisijinim povjerenikom Sergeom Moscovicijem i Mariom Draghijem iz ECB-a. Ponekad je s njihove strane bilo korisnih gesti, što ne znači da su svojim pregovaračima dali instrukcije da postignu razumni sporazum s Grcima. Timove su činili birokrati srednjeg ranga koji uopće nisu imali upute da pregovaraju, nego da ocjenjuju provedbu prethodnih programa i nadređenima prijavljuju koliko grčki stavovi omekšavaju pod pritiskom. Kada god bi Grci napravili određeni ustupak, odgovor bi bio: ‘Hvala vam, sada je na redu sljedeći.’ Varufakis je sredinom travnja rekao da su pregovori zapravo varka. Nažalost, i bilo je tako, barem što se tiče razgovora s institucionalnim timovima, ali i što se tiče Eurogrupe. Jedina strategija koja je imala smisla bilo je pokušati izravno razgovarati s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i drugim vladama.

Kakve su bile reakcije s njemačke strane?

Nadali smo se da će Cipras uspjeti uvjeriti kancelarku, odnosno da će ona odlučiti kako je u dugoročnom interesu Njemačke, njezina vodstva i Unije u cjelini da dopusti situaciju u kojoj izabrana vlada jedne zemlje ima legitimitet i da – u slučaju da određene politike ne funkcioniraju – treba doći do promjena. Smatram da je legitimna kritika kancelarke Merkel što nije uzela u obzir dugoročne interese Europe: mislila je da će podrškom ‘tvrdoj poziciji’ Sirizina vlada pasti i da će je se riješiti kao što su se riješili Georgiosa Papandreua ili Silvija Berlusconija. Vlada je izdržala tvrdu igru i na kraju kapitulirala pod ekstremnim pritiskom.

Redistributivni mehanizmi

Mnoge vlade koje su podržavale stav prema Grčkoj radile su to iz potpuno nevezanih, počesto unutarpolitičkih razloga?

S mogućom iznimkom francuske, nijedna vlada eurozone nije bila ni u kojem smislu ozbiljno zabrinuta zbog situacije u Grčkoj. Španjolci, Portugalci i Irci su mislili o vlastitim izborima, odnosno strankama poput Podemosa, Lijevog bloka i Sinn Féina, kao i Finci. Slovaci i baltičke zemlje smatrali su da štednja, kada je već kod njih provedena, mora biti univerzalna. Varufakis je dugo objašnjavao zašto politike na kojima se insistira ne funkcioniraju, no to sugovornike nije zanimalo, niti je to bio faktor. Zapravo, u onom dijelu u kojem ih je zanimalo, a sigurno je zanimalo njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea, slagali su se da program nije prikladan, ali su otvoreno rekli da to za njih nije razlog da promijene politiku. Izbor je bio ili prihvaćanje Memoranduma ili izlaz iz eurozone. Mislim da je Schäuble bio iskren, ali nikada ne znate koliko je riječ o blefiranju; možda s približavanjem krajnjeg roka možete dobiti pokoji ustupak.

U SAD-u postoji niz mehanizama koji stabiliziraju međuregionalne ekonomske aktivnosti. U Europi nema sustava koji bi spriječili propast zemalja na periferiji. Nisu izgrađeni zato što su europske institucije nastale u vrijeme dominacije neoliberalne ideologije

Kako vidite budućnost eurozone ako se ona ne reformira?

Bez reforme budućnost eurozone će biti gadna i brutalna, ali vjerojatno ne tako kratka vijeka. No neće ni vječno trajati. Uostalom, i zlatni standard se nakraju raspao. Pritom su zemlje koje su ga tridesetih godina prve napustile prve i započele s oporavkom. Doći će trenutak kada će neka zemlja zaključiti da izlazak iz eurozone nema alternative. Vjerojatno to neće biti Grčka. Ne bih spekulirao, ali ako pogledamo koja zemlja unutar eurozone ima najmanje veza s kontinentalnim sistemom, rekao bih da je to Irska, koja trguje sa SAD-om i Britanijom. Također i Finska, skandinavska zemlja koja je ušla u eurozonu i čije su performanse relativno loše. Sve druge skandinavske zemlje su ostale izvan eurozone i bolje im ide. Postoje i zemlje koje su izvan eura i koje bi se tehnički trebale pridružiti, ali nikako da ispune uvjete. Čuo sam da ih možda i ne žele ispuniti, jer će tada morati povući korak koji nije u njihovu interesu. Primjerice, Poljska. Možda i vaša, izuzetno lijepa zemlja.

Kako bi trebala izgledati ta reforma? Koja logika stoji iza sadašnje strukture koja, doima se, pogoduje samo industrijaliziranom središtu?

Moguće je da je nekima otpočetka bilo jasno što će se dogoditi. Svaki put kada kreirate integriranu ekonomiju na kontinentalnoj razini, bilo da je riječ o SAD-u, Sovjetskom Savezu ili EU-u, prisutna je tendencija koncentracije u područjima s najvećom tehnološkom prednošću, primjerice u Njemačkoj ili zemljama Beneluksa. Nije riječ samo o industriji, tu su i usluge. Belgija izvozi rajčice, pri čemu to nije zbog njezinih klimatskih prednosti, nego zbog niskih troškova transporta, infrastrukture itd. Kako biste sve to balansirali, morate imati transferne redistributivne mehanizme. U SAD-u je to primjerice vojni proračun – postoji samo jedan, što znači da poreze prikupljene u New Yorku trošite u Teksasu. Imamo kontinentalni transferni sustav za mirovine, kao i jedan sustav socijalnog osiguranja. Radite u New Yorku, ali u mirovini odlazite na Floridu. Dugi je popis mehanizama koji stabiliziraju međuregionalne ekonomske aktivnosti. U Europi nema sustava koji bi spriječili propast zemalja na periferiji. Nisu izgrađeni zato što su europske institucije nastale sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina, kada je dominirala neoliberalna ideologija. Nema New Deala, proračun EU-a je trivijalni dio ukupne ekonomije, nema mirovinske unije, zajedničkog zdravstvenog osiguranja i sl. Na državama ostaje da to plaćaju svaka za sebe, što je disfunkcionalno.

Bi li bila nužna politička unija s redistributivnim mehanizmima?

Kao minimum, trebalo bi uvesti elemente iz ‘Skromnog prijedloga’, što uključuje tretiranje dugova kao zajedničkih, bankovnu rekonstrukciju, obimne investicijske programe i programe socijalne solidarnosti. Tako bi se sistem stabilizirao i neko vrijeme održao. Ako se to ne uradi, stvari će se pogoršavati dok se on ne slomi.

Ljudi imaju kičmu

Koja je poruka Sirizina iskustva strategiji ljevice u perifernim zemljama EU-a?

Na vlasti u Portugalu je lijeva koalicija iza koje stoji široki pokret, stvari bi se možda mogle pomaknuti u Italiji… Ohrabrujuće je da lekcija održana Grcima nije zastrašila birače u drugim zemljama. To pokazuje da ljudi imaju kičmu. Ako u nekoj zemlji u ozračju univerzalne štednje na vlast dođe stranka koja joj se protivi, prva je stvar da ne potpiše Memorandum. Grci su već imali potpisan tzv. Ugovor o financijskoj pomoći, ali druge lijeve vlade neće biti u toj poziciji. Nadalje, treba poduzeti korake koji će ublažiti posljedice štednje te se prema europskim institucijama postaviti tako da one to ili prihvate ili, reagiraju li kao u slučaju Grčke, da na stolu imate plan B, barem dijelom javno. Ne želite da druga strana misli kako nemate rezervni plan i da su sve mogućnosti na njezinoj strani. S grčkim iskustvom, druga bi vlada u sličnoj situaciji vjerojatno mnogo prije bila sklona uvesti kontrole prometa kapitala i njihove upotrebe kao nečeg što daje fleksibilnost. Ako to imate, ne morate brinuti da bi međubankovni zajmovi mogli biti povučeni. Grčka je javnost kontrole prihvatila, a uplate u bankovni sistem nesmetano su nastavljene. S vremenom je smanjena uloga gotovine i pojačalo se elektroničko plaćanje. Dakle došlo je i do modernizacije, što je dobro s poreznog stajališta.

1/1