>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Jasna A. Petrović: Drugi stup je opasan

Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske: Drugi mirovinski stup obvezatne kapitalizirane štednje je promašeni proizvod međunarodne financijske industrije, izrađen polovicom 1990-ih godina od Svjetske banke kao model za postdiktatorske i postkomunističke režime

Kako komentirate inicijative za ukidanje drugog stupa mirovinskog osiguranja?

Drugi mirovinski stup obvezatne kapitalizirane štednje je promašeni proizvod međunarodne financijske industrije, izrađen polovicom 1990-ih godina od Svjetske banke kao model za postdiktatorske i postkomunističke režime. Taj model ne postoji u zapadnim zemljama EU-a, a prihvatile su ga bivše socijalističke zemlje, osim Češke i Slovenije koje su odabrale dobrovoljni. Nakon što se drugi mirovinski stup pokazao štetnim i opasnim po sigurnost i održivost mirovina te preskupim i rizičnim za državne financije, ukinut je u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj. Uspješnost transformacije ovisi o utjecaju i moći bankarskog sektora u svakoj zemlji. Postojeći model drugog mirovinskog stupa nije rješenje održivosti mirovinskog sustava, već je uzrok neodrživosti mirovinskog sustava i državnih financija.

Bi li ukidanje tog stupa dovelo do propasti sustava, kao što nas uvjeravaju?

Ukidanje drugog mirovinskog stupa kao obvezatnog znači spašavanje održivosti i sigurnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj i spašavanje javnog proračuna. Naime, da nema takvog drugog mirovinskog supa, hrvatski državni proračun ne bi bio u zoni prekomjernog deficita. Drugi mirovinski stup ima tzv. prijelazni trošak, koji u Hrvatskoj iznosi 1,65 posto BDP-a, a to je ogroman teret za sljedećih 40 godina. Poljska je izračunala kako će njihov tranzicijski trošak iznositi dva posto BDP-a kroz 50 godina i da je riječ o skupom financijskom proizvodu koji nije isplativ za osiguranike koji imaju plaće do tisuću eura neto. Njihovi nezavisni stručnjaci, a ne kao kod nas – plaćeni od strane inozemnih banaka, izračunali su kako drugi stup trajno i sigurno pogoršava održivost mirovinskog sustava, dok se povratkom sredstava iz drugog stupa jamči smanjivanje nacionalnog duga i implicitnog duga mirovinskog sustava. Dakle, zdravije ekonomije od Hrvatske ocijenile su kako je za njih postojeći model prinudne i obvezatne štednje preskup, a naši ekonomisti čak pišu peticije protiv onih koji bi ga ukinuli ili transformirali. U Hrvatskoj je moć inozemnih banaka previsoka i fetva ide na svakoga tko se usudi o drugom stupu javno progovoriti.

Je li tu riječ o državnoj pljački ušteđevina?

Moramo konačno shvatiti da nije riječ o nikakvoj privatnoj imovini, jer je od 20 posto mirovinskog doprinosa 2002. godine država, pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija, četvrtinu, odnosno 5 posto doprinosa, dala na upravljanje fondovima pri međunarodnim bankama. Prvo, ta četvrtina državnog novca za javne mirovine od 4,6 do 5,2 milijardi kuna je preusmjerena u banke bez stvarne javne rasprave, a državi nakon toga godišnje fali isti iznos za isplatu redovnih mirovina pa ga posuđuje od banaka, i to uz vrlo visoke kamate. Riječ je o čistoj kazino-ekonomiji, o nekoj vrsti financijskog inženjeringa. Da taj novac koji se fiktivno vodi na ‘računu osiguranika’ nije privatan i stvaran, dokazuje i to da ga ne možete iskoristiti čak niti kao polog za dobivanje kredita. On je virtualan i nema stvarnu vrijednost sve do umirovljenja. A kolika će onda biti njegova stvarna vrijednost, pokazali su i prvi iznosi isplaćeni za mirovine iz drugog stupa.

Drugi dokaz da taj novac nije privatan je i činjenica da se bez ikakvog pitanja vrlo često ulaže u portfelje inozemnih banaka, pa nerijetko i u gubitničke i propale, te su mirovinski fondovi već izgubili silne novce za Nexe grupu, Ingru, Magmu, Matronet, Luku Ploče, Centar banku, Credo banku, Dalekovog, Optima itd. Samo u jednoj godini zaigrani fond menadžeri izgubili su čak 4,8 milijardi kuna. Kad je HANFA, tzv. nadzorno tijelo za mirovinske fondove, u kojem sjede bankari, upitana zbog čega u nadzornom tijelu nema predstavnika osiguranika (radnika) i umirovljenika, odgovoreno je kako oni nisu kompetentni.

Što onda učiniti?

Postojeći model drugog mirovinskog stupa treba biti reformiran, i to nije toliko pitanje od interesa za umirovljenike koliko za sada zaposlene, za njihovu djecu i unuke. Treba biti omogućena dobrovoljna mirovinska štednja, ali i uveden drugi mirovinski stup (obvezatan ili dobrovoljan) za tzv. profesionalne mirovine, kakve danas ima većina zapadnoeuropskih zemalja. Druga je mogućnost proračunski financirati mirovine poput većine skandinavskih zemalja. To nije stvar bogatstva zemlje, već smjera koji biramo. Socijalna država ne teži privatizaciji prvog stupa, već njegovu jačanju i diverzifikaciji dodatne mirovinske štednje.

SUH će prijaviti ekonomskog analitičara Velimira Šonju pučkoj pravobraniteljici.

Sindikat će ovih dana prijaviti Šonju kao primjer diskriminacije starijih osoba. Morali smo reagirati na sličan način i 2009. godine kad je ekonomski stručnjak dr. Ante Babić javno zatražio da se svima koji su stariji od 70 godina, ili su pak starije osobe bez vozačke dozvole, ustegne izborno pravo. Javno smo reagirali i kad je 2011. godine tadašnji premijer Zoran Milanović izjavio kako Hrvatska ima previše umirovljenika, a sada je vrhunac dosegnuo gospodin Šonje. Nije to neobično doživjeti od pouzdanog bankarskog suradnika s visokim honorarima, ali je neobično vidjeti kako je izgubio svaku humanost. Tako umirovljenike, koji su stvorili i gradili Hrvatsku, a njih 55 posto ima mirovine nižu od 2.280 kuna, necivilizirano naziva penzioderima koji njemu i sličnima s visokim primanjima ugrožavaju bolje zarade. Neka o tome upita svoje roditelje. Gospodin ne vidi siromaštvo svake treće osobe starije od 65 godina, ne vidi bijedu koja stanuje kraj njegovih dvora. Takvi su moćni koliko su moćne banke koje ih financiraju.

1/1