U nedjelju, 20. svibnja, u jeku najgore ekonomske krize u posljednjih petnaestak godina, u Venezueli će se održati predsjednički izbori. I prije nego što je najavljen datum održavanja izbora, njegove rezultate odbacili su SAD, EU i Kanada, kao i Organizacija američkih država (OAD) s više od polovice zemalja Latinske Amerike. Učinile su to zato što dio opozicije bojkotira izbore pa će mandat, izgledno je, ponovno dobiti predsjednik Nicolás Maduro, nasljednik ljevičarskog predsjednika Huga Cháveza, koji je umro 2013. godine.
No unatoč tome što će Maduro, po svemu sudeći, pobijediti i tako formalno nastaviti Chávezov projekt transformacije Venezuele u Bolivarsku Republiku, taj je projekt zbog kontinuiranih nasrtaja domaće desnice i njezinih stranih sponzora bačen na koljena. Venezuela, drugim riječima, puca po šavovima, a budući da nema nikakvih izgleda da se politika zapadnih zemalja prema njoj u dogledno vrijeme promijeni, njezino daljnje urušavanje izvjestan je scenarij.
Maduro je dva puta mijenjao datum izvanrednih predsjedničkih izbora – prvo su bili zakazani za prosinac prošle, a potom za sredinu travnja ove godine – nakon što je uz pomoć niza dekreta preživio opozicijske napade. U jeku četveromjesečnih uličnih protesta prošle godine, u kojima je opozicija tražila referendum za opoziv predsjednika, vlada je formirala Ustavotvornu skupštinu sa zadatkom da napiše novi ustav. Dvije trećine članova ovog tijela izabrano je direktno iz redova sindikata, poljoprivrednika, penzionera i studenata, čime je ustavotvorno tijelo zadobilo demokratskiji karakter. No glavni razlog njegovog osnivanja bila je činjenica da je u postojećoj Narodnoj skupštini dominirala opozicija, koja je sustavno sabotirala vladine politike. Ovlasti Narodne skupštine preuzela je Ustavotvorna skupština, čime je opoziciji oduzeta legislativna moć, a u vrijeme njezinog proglašenja zemlju su već napuštale rijeke izbjeglica, bježeći pred efektima ekonomske krize kao što su nedostatak hrane i lijekova.
Umjesto izbornog rješenja ili dogovora, američki tvrdolinijaš Marco Rubio u Venezueli bi radije vidio ‘pogoršanje ekonomske situacije i povećanje patnje do točke u kojoj ili vojska ili prevratnički elementi opozicije nasilno svrgavaju vladu’
U najavama izbora mediji rutinski koriste tvrdnju da je ‘dvojici najpopularnijih opozicijskih političara zabranjeno sudjelovanje na izborima’, a u toj rečenici prilično se dobro ogleda odnos zapadne politike i vodećih medija prema ljevičarskim eksperimentima u Latinskoj Americi. Dvojica ‘najpopularnijih opozicionara’ nisu naime obični političari, već su sudjelovali u oružanom pokušaju državnog udara protiv demokratski izabranog predsjednika države 2002., kada je Chávez otet i na 48 sati zatočen na jednom otoku, a za to je vrijeme vlast preuzeo Pedro Carmona, predsjednik najvećeg udruženja poslodavaca Fedecámaras.
Chávez je i sam, prije nego što je 1999. legalno izabran za predsjednika, dvaput pokušao puč pa ga je američka vlada zbog toga proglašavala diktatorom, no državni udar u režiji poslovne zajednice administracija Georgea W. Busha pozdravila je kao ‘pobjedu demokracije’. Carmona je, osim toga, orkestrirao generalni štrajk u državnoj naftnoj kompaniji PDVSA, zbog čega je čitava ekonomija stala, sve to u pokušaju da se zaustavi proces nacionalizacije državnih resursa koji su dotad bili u privatnim rukama. Vojska je, međutim, ipak podržala Chaveza, a on je potom nastavio sa svojim politikama za smanjivanje ekonomske nejednakosti koje su dovele do drastičnog smanjenja stope siromaštva.
Jedan od opozicionara pučista, Henrique Capriles, odslužio je 2014. kraću zatvorsku kaznu zbog drugog pokušaja državnog udara, a Leopoldo López tada je amnestiran, ali je u veljači prošle godine dobio 14 mjeseci zatvora zbog poticanja na nasilje u protuvladinim protestima 2014. godine.
Ovakvom vrstom prezentacije činjenica pozabavio se nedavno Joe Emersberger, kanadski suradnik niza američkih alternativnih medija, pa ukazao na dvostruke standarde koji se koriste kada se govori o istoj stvari s različitim političkim predznakom. Emersberger se poslužio primjerom katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta, koji je uz prešutno odobravanje SAD-a i EU-a uhapšen u Njemačkoj zato što je organizirao referendum o odcjepljenju, dok se u slučaju sudionika oružanog puča vladu Venezuele proglašava diktatorskom zato što pučistima ne dozvoljava sudjelovanje u izbornom procesu. Emersberger navodi i da tvrdnja da su Capriles i Lopez najpopularniji opozicijski političari nije točna, jer ankete opoziciji sklonog Datanálisisa pokazuju da najveću podršku ima treći opozicijski kandidat, Henri Falcón. Falcón je bivši čavist koji se od vladajućih odvojio 2010., a sada i od ostatka opozicije koja je odlučila bojkotirati izbore. U nekim istraživanjima imao je i veću podršku od Madura, a ostatak opozicije smatra ga lažnim kandidatom, Madurovim smokvinim listom za legitimaciju izbora.
Mark Weisbrot, američki ekonomist koji se bavi Latinskom Amerikom, na portalu US News and World Report nedavno je objavio nepotvrđenu informaciju da je američka vlada Falcóna pritiskala da se povuče iz izborne utrke. Weisbrot se pita zašto bi američka vlada željela spriječiti eventualnu pobjedu opozicijskog lidera u Venezueli, pa zaključuje da bi razlog mogao biti to što američku politiku prema toj zemlji uvelike oblikuje floridski senator Marco Rubio, tvrdolinijaš koji bi umjesto izbornog rješenja ili dogovora u Venezueli radije vidio ‘pogoršanje ekonomske situacije i povećanje patnje do točke u kojoj ili vojska ili prevratnički elementi opozicije nasilno svrgavaju vladu’.
Nagađanja ili ne, činjenica je da je Marco Rubio vanjskopolitički jastreb kojemu je CNN krajem travnja dao kolumnu da pozove na svrgavanje Madura. Rubio je u prvoj rečenici svoga teksta konstatirao da je Madurov režim ‘prijetnja američkim interesima’, pa nastavio nizati neutemeljene optužbe da se radi o režimu koji ‘sponzorira trgovinu drogom’, ‘pruža utočište terorističkim organizacijama kao što su (kolumbijski ljevičarski) FARC i ELN’, da ‘napada regionalni demokratski poredak’ i ‘aktivno surađuje s neprijateljima SAD-a kao što su kubanska diktatura, Rusija, Iran i Hezbolah’.
‘Vrijeme je da demokratske nacije regije zbiju redove i ubrzaju Madurov odlazak s vlasti’, napisao je Rubio, pa ispričao kako je ranije toga mjeseca sudjelovao na samitu u Limi gdje je 16 članica Organizacije američkih država uvjerio da Venezueli uskrate pristup financijskim i bankarskim institucijama kako bi se ‘maksimizirala bol nanesena korumpiranoj, represivnoj i nelegitimnoj vladi’.
A bol uzrokovana ovakvom vrstom sankcija upravo je razlog zašto se Venezuela našla u dubokoj ekonomskoj krizi, iako se njezini uzroci najčešće pripisuju nesposobnosti i korumpiranosti vlade. Venezuela se već više od godinu dana batrga u hiperinflaciji, za koju se očekuje da će uskoro doseći 3000 posto, u nemogućnosti otplaćivanja vanjskog duga i kroničnoj nestašici hrane i lijekova. Nacionalna valuta bolivar izgubila je više od 90 posto vrijednosti, proizvodnja nafte pala je na najnižu razinu u posljednjih 30 godina, a ove godine svjetske medije preplavile su snimke ispražnjenih dućana i izbjegličkih kolona na granici s Kolumbijom. Prema podacima UNHCR-a, zemlju je napustilo oko 700.000 ljudi, a ovu humanitarnu krizu opozicijski pokret Soy Venezuela iskoristio je kako bi zatražio ‘humanitarnu intervenciju’, što se uglavnom shvaća kao poziv na stranu vojnu intervenciju.
Unatoč tome što je Maduro imao niz promašenih ekonomskih poteza i tome što se u međuvremenu smanjila cijena nafte na kojoj počiva čitava ekonomija, ono što se sustavno prešućuje jest da su do ovakve krize dovele i sankcije, i to one američke koje su, za razliku od evropskih i kanadskih, usmjerene ne samo na pojedine dužnosnike, već na čitavu venezuelsku ekonomiju.
Venezuela je još u vrijeme Baracka Obame proglašena ‘izvanrednom prijetnjom’ američkim interesima, kako bi se time pribavilo opravdanje za široke sankcije. Te mjere, međutim, nisu u skladu s poveljom OAD-a, a prema interpretacijama suprotnima Obaminoj, ilegalne su i u prema američkim zakonima, jer Venezuela ničime ne predstavlja prijetnju SAD-u. Obamine sankcije u kolovozu prošle godine produbio je Donald Trump dekretom kojim je vladi Venezuele onemogućeno da se koristi američkim financijskim sustavom, putem kojeg se odvija trgovina državnim obveznicama u stranoj valuti, a trgovina naftom putem državne kompanije Citgo koja je smještena u SAD-u.
Francisco Rodriguez, ekonomist s Wall Streeta i savjetnik predsjedničkog kandidata Henrija Falcóna – dakle protivnik predsjednika Madura – u magazinu ‘Foreign Policy’ u siječnju je objavio tekst u kojem argumentira kako su Trumpove sankcije ‘usmjerene protiv civilnog stanovništva’ jer dovode do smanjenja prihoda od nafte, od čega živi cijela zemlja, te nemogućnosti vlade da otplaćuje ili restrukturira dugove. Rodrigez piše i da je vlada uslijed sankcija ostala bez pristupa stranoj valuti potrebnoj za kupovanje hrane i lijekova, zbog čega se i moglo dogoditi da unatoč lanjskom rastu prihoda od izvoza (sa 28 na 32 milijarde dolara) uvoz, između ostalog hrane i lijekova, padne za 30 posto.
Trumpova je vlada, drugim riječima, sankcijama ugušila ekonomiju Venezuele do te mjere da je izazvala humanitarnu krizu, a vladu, koja glavu iznad vode drži zahvaljujući pozajmicama od Kine i Rusije, prisilila da se s tom krizom nosi samo privremenim mjerama kao što je višestruko povećanje minimalne plaće, no nju odmah pojede inflacija.
Mark Weisbrot smatra da se ovakva situacija ne bi dogodila da Trump u kolovozu prošle godine nije uveo sveobuhvatne sankcije, štoviše, da se Venezuela mogla oporaviti i bez strukturnih reformi MMF-ovskog tipa, što danas, međutim, nije moguće ‘bez vanjske pomoći ili nove vlade koja odgovara Trumpovoj administraciji’.
