Novosti

Društvo

Javnost na tajnom zadatku

U većini zemalja tajne se službe smatraju tajnima zato što svoje poslove kriju od javnosti, a u Hrvatskoj zbog toga što javnost prikriva pregalaštvo koje SOA u pravilu otvoreno poduzima

Dlke5tn81trcizsivnx9lnf13o6

(foto Marko Lukunić/PIXSELL)

Kako je Sigurnosno obavještajna agencija – oficijelna tajna služba Republike Hrvatske, skraćeno SOA – reagirala na ozbiljne, utemeljene i dokumentirane optužbe da su njeni agenti vrbovali i ucjenjivali građane Bosne i Hercegovine, pripadnike selefijske zajednice, s ciljem da susjednu zemlju diskreditiraju i lažno prikažu kao vježbalište islamskih terorista?

SOA se oglasila kratkim saopćenjem: sve je to izmišljotina, tendenciozna manipulacija i jeftino podmetanje.

Kako je SOA reagirala na ozbiljne, utemeljene i dokumentirane optužbe da su njeni agenti tajno snimali slovenske političare s ciljem da susjednu zemlju diskreditiraju dok traje proces međunarodne arbitraže oko slovensko-hrvatskoga graničnog spora?

SOA se oglasila kratkim saopćenjem: sve je to izmišljotina, tendenciozna manipulacija i jeftino podmetanje.

Tko u Hrvatskoj vjeruje da SOA u svojim saopćenjima govori istinu?

Praktički nitko.

Što to znači?

Znači da je gotovo svakome u Hrvatskoj nedvojbeno jasno kako agenti SOA-e jesu vrbovali i ucjenjivali građane BiH s namjerom da ocrne susjednu zemlju i, generalno uzevši, provode na terenu službenu hrvatsku politiku koja je usmjerena na proizvodnju kaosa i dezintegraciju Bosne i Hercegovine; kao i da agenti SOA-e jesu prisluškivali slovenske političare s ambicijom da ih uhvate u ‘nedopuštenim kontaktima’ i pronađu izliku za povlačenje Hrvatske iz postupka međunarodne arbitraže oko graničnoga spora.

Kako je onda šira hrvatska javnost reagirala na ozbiljne, utemeljene i dokumentirane optužbe koje dolaze iz Slovenije i Bosne i Hercegovine?

Ako ‘širu hrvatsku javnost’ svedemo na mnoštvo pripadnika političkih elita, vladajućih i opozicijskih, kao i na sve vodeće medije, reakcija je bila odlučna i jednoglasna: sve su to izmišljotine, tendenciozne manipulacije i jeftina podmetanja.

A nakon toga?

Nakon toga je oglašena opća šutnja. Političke i medijske scene u Sloveniji i BiH su zakuhale, objavljuju se nova i nova otkrića, sastaju najviša državna tijela, povlače ambasadori, šalju prosvjedne note, organiziraju žustre debate… a u Hrvatskoj vlada kompaktna, jednoobrazna i dostojanstvena tišina, bilježi se impresivan nastup organizirane ignorancije, kao da je u središtu skandala obavještajna služba neke daleke i nepoznate zemlje.

Zašto hrvatska javnost na taj način reagira na skandalozni rad SOA-e, premda nitko ozbiljan ne sumnja u njene nezakonite aktivnosti prema susjednim zemljama?

Zato jer, prema općem uvjerenju, sve što SOA čini spada u red najstrožih tajni, uključujući ono očigledno.

Što je onda to što SOA-u čini tajnom službom?

SOA-u tajnom službom čini čelična odlučnost hrvatske javnosti da ne vidi i ne čuje ono što ova više-manje otvoreno poduzima. Hrvatska javnost odnosi se prema aktivnostima hrvatske tajne policije na isti način kao što se odnosila prema hrvatskim ratnim zločinima. Princip je jednostavan i uzorno istreniran: nitko ne zna ništa o onome što je svakome do detalja poznato.

Što to zapravo znači?

Znači da je hrvatska tajna policija konstituirana na hrvatskoj javnoj percepciji. Tajni karakter njenih operacija zasniva se isključivo na riješenosti javnosti da od njih energično okrene glavu. U tome leži javna tajna njene zajamčene konspirativnosti. Da nije tako, da element skupne hipokrizije nema utemeljiteljsku težinu, čak bi i iz regularne nacionalističke perspektive aktualni skandal imao drugačiji rasplet.

Kakav rasplet?

Otvorilo bi se, na primjer, pitanje eklatantne nesposobnosti rukovodstva SOA-e. Uvjereni nacionalisti bi ogorčeno zaključili: da, sasvim je legitimno i poželjno da SOA aktivno djeluje na diskreditiranju Slovenije i rasturanju Bosne i Hercegovine, budući da zalog hrvatske sreće leži u antagonističkom odnosu prema njima, ali kakva je to tajna služba, bog ga jebo, kada je Slovenci i Bosanci uspijevaju tako sramotno razotkriti? Tko je krivac što su njene akcije provaljene? Otkud taj debakl? Kakvi su to usrani paceri? Zašto tu nesposobnu bagažu hitno ne smijenimo?!

Zašto se takva reakcija nije dogodila?

Zato jer takva optika nije moguća ako licemjerje leži u srcu cinične zajednice. Tu važi kredo: zbiva se ono što se ne događa. Javno opsluživanje tajne policije u tom je smislu mnogo više od puke logistike.

Što bi to bilo, ‘mnogo više od puke logistike’?

U većini zemalja, rekli smo, tajne se službe smatraju tajnima zato što svoje poslove kriju od javnosti, a u Hrvatskoj zbog toga što javnost prikriva pregalaštvo koje SOA u pravilu otvoreno poduzima. Radi se o takvoj razmjeni nadležnosti. Čim počnu žmirkati crvene lampice i oglasi se sirena za uzbunu koja upozorava da bi nacionalni interesi mogli biti ugroženi, ovdašnja se javnost – mobilizirana od kompletne političke garniture i kompletne medijske industrije – jedinstveno i bez pogovora odaje kontraobavještajnom radu.

Drugim riječima?

Drugim riječima: najmoćnija hrvatska tajna služba je hrvatska javnost!

Do kojih razmjera to može ići?

Samo je nebo granica, pod uvjetom, jasno, da je ono hrvatsko. Bez sumnje se teži ostvarenju ideala: svaki bi građanin imao biti agent koji neprestano djeluje u najboljem interesu hrvatske države, spreman da podredi svoj život – a naročito principe, savjest, uvjerenja i slične tričarije – tome uzvišenom cilju. Za sabotere su predviđene najoštrije kazne.

Ako je tome tako, ako je takozvana javnost konstituirana na način da preuzima svojstva i ingerencije tajne službe, što je onda zadaća same SOA-e?

SOA je tek jedna od podružnica krovne institucije, a krovna institucija je dresirano društvo, entitet koji nepogrešivo slijedi volju vlasti. Ukoliko formalno ustrojena tajna služba i ima istražne kompetencije, one se svode na pronalaženje dodatnih argumenata za službene, politički i ideološki nametnute, pa onda i većinski usvojene stavove.

Na primjer?

Ako je, na primjer, službeno stajalište da je Bosna i Hercegovina leglo terorista i prostor visokoga rizika prema kojemu valja isukati sve raspoložive sigurnosno-obrambene mjere, kao što je to kompetentno i autoritativno obznanila predsjednica Republike Hrvatske, SOA nije tu da provjeri je li to istina ili nije, već da zadanu istinu potkrijepi odgovarajućim dokaznim materijalima, makar te dokaze morala fabricirati, naime – makar podmetnula oružje u muslimanske bogomolje.

Zvuči prilično bogohulno?

Zavisi čiji je bog u igri. Normalno da je onda pater Ivan Tolj, kao delegat hrvatske javnosti, odnosno hrvatske obavještajne zajednice, pokušao obraniti pravo SOA-e da slobodno, bez ometanja od strane novinara i protivničkih tajnih službi, poduzima takve opačine.

Tko je pater Ivan Tolj?

Pater Ivan Tolj je, najprije, crkveno lice, zatim je predstavnik krupnog kapitala austrijsko-katoličkog porijekla, zatim je šef uprave najveće hrvatske novinske kompanije, a zatim je i čovjek koji je, predstavljajući se zastupnikom hrvatske vlade, ucviljeno molio nekakvoga međunarodnog medijskog moćnika da spriječi objavu priloga na slovenskoj POP televiziji o ilegalnim rabotama SOA-e u Sloveniji i BiH. To mu nije pošlo za rukom jer je, rekosmo, POP televizija slovenska, a ne hrvatska.

Kako je taj pop uopće nagrabio tolike ovlasti?

Život ne piše romane, već crta karikature. U ličnosti patera Ivana Tolja zbila se frankenštajnovski kombinirana smjesa religijske, političke, ekonomske, medijske i policijsko-obavještajne moći, pa prije možemo govoriti o ekstraktu vladajućeg poretka, nego o osobi. U normalnim okolnostima, budući da pater Tolj vodi najveću hrvatsku novinsku kompaniju, bilo bi za očekivati da ga zbog odurnog pokušaja gušenja slobode štampe svojski razguzi barem konkurentska novinska kompanija, kada to već nisu učinili Hrvatsko novinarsko društvo ili organizacije koje se bave zaštitom slobode informiranja.

Pa zašto ga nisu razguzili?

Zato jer, kada je nacionalni interes u pitanju, liberalno-demokratski ideali padaju u vodu, ponajprije sloboda medija, a bogme i sloboda tržišnog natjecanja. Razguziti patera Tolja u takvom ambijentu bilo bi isto što i razguziti Hrvatsku. A razgužena Hrvatska, kako god okreneš, bila bi prostor visokoga rizika, skoro kao i BiH sa svojim tisućama zloglasnih terorista.

Zbog čega?

Zbog lojalnosti prema matičnoj domovini koju je hrvatska javnost u bezbroj navrata potvrdila. U slučaju razgužene Hrvatske, građani bi do te mjere dijelili sudbinu svoje države da bi ih boljelo dupe za nju.

Tekst prenosimo s portala Tacno.net

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više