Teatrologinja, spisateljica i prevoditeljica Jelena Lužina odrasla je u Istri, a od 1987. živi u Makedoniji, gdje radi kao profesorica na skopskom Fakultetu dramskih umjetnosti. Uz to što je realizirala dvadesetak kapitalnih znanstvenih projekata iz područja kazališne umjetnosti, utemeljila je i Institut za teatrologiju pri istom fakultetu i Muzej makedonskog narodnog teatra. Razgovaramo o stanju u kulturi u Makedoniji počevši od Drugog svjetskog rata, preko iskustva Jugoslavije, do neizvjesnih vremena samostalne države…

Kole Čašule, moj pokojni suprug, s Krstom Crvenkovskim dizao je jedini pobjednički makedonski ustanak ikad – onaj od 11. listopada 1941: Nijemci su bili pred Moskvom, a njih točno 27 fanatičnih dvadesetogodišnjaka krenulo je mijenjati svijet…

Iz Pule ste došli u Skoplje prije 31 godinu. Čini se da je razlika između mentaliteta Istre i Makedonije golema…

I ja sam najprije vjerovala da jest. Ali nije. Ili točnije, nije golema koliko se činila na prvi pogled. S godinama sam i u makedonskom mentalitetu počela prepoznavati blage mediteranske natruhe: opuštenost, neposrednost, ležernost, naglašeno razumijevanje za ono što se kod Talijana tradicionalno naziva dolce far niente, kod Hrvata svakojako, a kod Makedonaca mrza ili ajljazlak. U trosveščanom ‘Rječniku makedonskog jezika’, koji je 1961. godine redigirao Blaže Koneski, utemeljitelj makedonske lingvistike, prvi predsjednik Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, veliki pjesnik…, ajljazlak je besposličarenje ili ljenčarenje. Žao mi je što se Koneski tim arhaizmom/turcizmom pozabavio samo kao jezikoslovac, ne i kao first class esejist ili pjesnik… Moja dubrovačka baka, trgovčeva kći i snaha, jedna od ključnih osoba moga odrastanja, makedonski bi ajljazlak prevela klasičnim ‘raguzinizmom’ – plandovanje. Što je, uzgredno, naslov knjige baroknog dubrovačkog pjesnika Dživa Bunića Vučića. Međutim, u našoj je kući plandovanje oduvijek smatrano i glavnim i smrtnim grijehom, valjda i najvećim od svih grijeha, te je bilo strogo zabranjeno u svakom smislu. Moj pokojni prijatelj Ilija Milčin, veliki makedonski glumac i redatelj, jedan od utemeljitelja Makedonskog narodnog teatra i skopskog Fakulteta dramskih umjetnosti, za svoju je osobnu mantru odabrao prastaru makedonsku gnomu koje se držao do posljednjeg dana: ‘Radi badava, ali nemoj sjediti badava.’ Dakle, stereotipi su prilično nepouzdani indikatori mentaliteta.

Heretici i sanjari

Zatekli ste, po dolasku, dobar broj pripadnika generacije koja je utemeljila makedonsku kulturu i umjetnost. Možete li pobliže opisati specifični senzibilitet te prve makedonske kulturne elite?

Bio je to sretan splet okolnosti. Naime, moj pokojni suprug, makedonski dramatičar i prozaist Kole Čašule, bio je jedan od njezinih pripadnika. I posve prirodno, postao je moj password, koji me povezao s ostalima: glumcima, piscima, glazbenicima, slikarima, filozofima, čak i političarima… S Blažom Koneskim išao je u osnovnu školu i sastavljao zajedničku pjesničku zbirku koja nikad nije objavljena; velikim glumcima Petru Prličku i Iliji Džuvalekovskom bio je ravnatelj u Makedonskom narodnom teatru; s Kirom Gligorovim dijelio je studentski dom u Beogradu, krajem tridesetih; s Krstom Crvenkovskim dizao je jedini pobjednički makedonski ustanak ikad – onaj od 11. listopada 1941. godine: Nijemci su bili pred Moskvom, a njih točno 27 fanatičnih dvadesetogodišnjaka krenulo je mijenjati svijet…

Što se dogodilo nakon ‘Oslobođenja Skoplja’, da se poslužimo imenom one slavne drame?

Poslije su se, koncem 1944., ti isti momci svim silama upregnuli u projekat stvaranja makedonske države, kao jedne od šest ravnopravnih republika tadašnje federativne Jugoslavije. Bili su jedini kadar na koji je ta posve mlada država mogla i morala računati. Svi su bili vrlo mladi i, u operativnom smislu, vrlo neiskusni, ali su imali nešto što je danas teško zamislivo: pobjednički elan koji ih je održavao ‘hiperaktivnima’. Ideologija kojoj su još uvijek vjerovali – premda su relativno brzo počeli sumnjati u dogme – obvezivala ih je na idealizam koji su, uglavnom, zadržali doživotno. Bili su, eto, generacija heretika i sanjara i doživjeli su bajkovitu privilegiju da ‘ni iz čega’ izgrade državne i obrazovne institucije, jezik, znanost, identitet nacije, kulturu, umjetnost… sve. Krenuli su ispočetka, ne opterećujući se nimalo značenjem svoga pothvata, ali i posve sigurni kako će ga ostvariti. Bili su naprosto fascinantni. Više ih nema, svi su otputovali.

Blaže Koneski je govorio i pisao kako je Makedoncima domovina prvenstveno jezik: raseljeni na sve strane, u jeziku se združuju i jezikom potvrđuju identitet. Referendum za ulazak u nato i eu, koji se treba održati 30. rujna, uključuje i jezično pitanje

Koji je bio značaj tog povijesnog konteksta u makedonskom slučaju?

Godine 1944./1945., kad se krenulo ‘ni iz čega’, u čitavoj Makedoniji nije bilo niti stotinu visoko obrazovanih ljudi. Ukupno, u svim oblastima: od medicine i prava pa nazad. Samo 25 godina kasnije, ranih sedamdesetih, zemlja koju su pobjednici-partizani naslijedili bez ozbiljne infrastrukture, postala je ipak prilično jogunasta federalna članica s pristojnom cestovnom mrežom u permanentnom razvoju, korektnim školstvom, solidno organiziranim sveučilištem, funkcionalnim zdravstvom, tipično socijalističkom teškom industrijom – koja je, dakako, bila promašena još u fazi projektiranja! – s ambicioznom mrežom kulturnih institucija, s nacionalnom televizijskom kućom i hrpom svakojakih novina, čak i s Akademijom znanosti i umjetnosti… Mislim da ovu paušalnu inventurnu listu ne bi trebalo bagatelizirati.

Kako su se stvari razvijale od osamostaljenja 1990-ih do danas?

Ne znam kako bi valjalo sastavljati inventurnu listu koja bi sumirala sve promjene koje su se dogodile tijekom posljednjih 25-27 godina, od makedonskog osamostaljenja i nezavisnosti do danas. Ograničit ću se, taksativno, samo na ono što znam ili slijedim: na kulturne institucije i visoko školstvo. Takozvanu politiku ne slijedim. Za vladavine sadašnje opozicije, VMRO-DPMNE, koja je na vlasti bila dulje od deset godina u kontinuitetu, revolucionarni pogled na svijet i zakon velikih brojeva važili su za ključne strategeme kulturne politike. Rezultirali su inauguriranjem stotina novih spomenika koji su Makedoniju učinili svojevrsnim kuriozumom. Izgrađeno je nekoliko reprezentativnih – preskupih! – objekata, uglavnom suspektne funkcionalnosti i još suspektnije održivosti: arhiva, muzeja, kazališta i knjižnica koji su prokišnjavali već u prvoj godini korištenja, a poplavljuju pri svakoj jačoj kiši… Otvoreni su deseci novih tematskih muzeja po manjim i najmanjim gradovima, mahom povijesno-revolucionarnih i uglavnom svedenih na dvije-tri povezane prostorije s nešto ‘mrtvih predmeta’. Objavljene su stotine i stotine knjiga svakojakih prijevoda, od beletristike do udžbenika, tiskanih u velikim nakladama i, uglavnom, pohranjenih po skladištima onih reprezentativnih objekata koji prokišnjavaju… Država je pucala od ponosa što je samu sebe uspjela inaugurirati u najvećeg i najmoćnijeg izdavača. Posljedice ćemo osjećati godinama.

Kakva je situacija s makedonskim kazalištem?

U istom je razdoblju mreža profesionalnih kazališta gotovo udvostručena, što reorganiziranjem postojećih a što osnivanjem novih institucija. Sad ih je ukupno 15, uključujući Makedonsku operu i balet, s dva ansambla; svi se financiraju iz državnog proračuna i zapošljavaju polovicu ukupnog broja zaposlenih u oblasti kulture. U 14 dramskih kazališta, a šest ih je u Skoplju, zaposleno je oko 900 osoba, od kojih su 325 glumci. U radnom odnosu na neodređeno vrijeme angažirano je čak 30 dramaturga i 27 redatelja, po čemu je Makedonija nesumnjivi rekorder. Produkcija svih kazališta svodi se na pedesetak premijernih predstava godišnje.

Tako zamašna kulturna produkcija zbiva se na relativno malom prostoru i u, čini se, siromašnoj zemlji…

Makedonija je prostorno mala država od 25.000 kvadratnih kilometara i broji, približno, oko dva i nešto milijuna stanovnika. Točan se broj ne zna jer je pretposljednji popis stanovništva obavljen prije dvadesetak godina, posljednji je započet pa otkazan 2011., a naredni je planiran za 2021. U zemlji je dvadesetak i nešto sveučilišta i visokih škola, više privatnih nego javnih/državnih, od kojih nekoliko s nastavom na albanskom jeziku. Neka sveučilišta organiziraju i takozvanu disperziranu nastavu po manjim gradovima, kako bi se studenti mogli školovati ‘od doma’ i obiteljima smanjiti troškove. Ne znam na koje se sve načine obavlja zakonom obvezatna evaluacija ovako razgranate visokoškolske nastave. Samo u oblasti performativnih umjetnosti – kazalište, film, televizija, ples – ima pet specijaliziranih fakulteta koji svake godine upisuju kandidate na studij glume, dramaturgije, režije, kamere, montaže, produkcije…

Što je s humanističkim znanostima?

Uzgredno, ali ne i nevažno: upisna kvota za studij makedonistike na državnom Filozofskom fakultetu ‘Blaže Koneski’ dimenzionirana je za 45 potencijalnih kandidata. Već nekoliko godina taj se broj popunjava teško, sve teže, jedva do polovice kvote, čak i daleko ispod toga broja. Slično je i na drugim fakultetima koji organiziraju studij makedonskog jezika i književnosti. Da je situacija uistinu zabrinjavajuća potvrđuje tekst od 6. rujna ove godine, objavljen na stranici info@fakulteti.mk pod alarmantnim naslovom ‘Poraz! Nitko ne želi studirati makedonski jezik’: obznanjuju se preliminarni rezultati prvog upisnog roka na svim državnim sveučilištima u zemlji. Prema tim poraznim rezultatima, za ukupno 245 slobodnih mjesta prijavilo se samo tridesetak kandidata.

Let u mjestu

Koliko je Makedoncima bitno pitanje vlastitog jezika?

Profesor Blaže Koneski, ‘prijatelj kuće’, nekoć me je ženerozno upozoravao na sintaktičke i leksičke pogreške koje bi mi se omakle i ohrabrivao me. Govorio je i pisao kako je Makedoncima domovina prvenstveno jezik: raseljeni na sve strane, u jeziku se združuju i jezikom potvrđuju identitet. Desetljećima unazad, takozvano jezično pitanje u Makedoniji se deklarira kao ključno nacionalno i političko pitanje. Referendum za ulazak u NATO i Europsku uniju, koji se treba održati 30. rujna, uključuje i to pitanje.

U čemu je važnost ovog referenduma?

Zato jer bi se njime napokon okončao trodecenijski makedonski ‘let u mjestu’, kako veli alegorijski naslov jedne drame Gorana Stefanovskog. U njezinu tekstu, koji otvara i identitetsko pitanje, ali i nekoliko povijesno-političkih pitanja/epizoda iz zlehude makedonske povijesti, na jednom se mjestu ‘elaborira’ i naslov: valja biti ustrajan, reći će jedan protagonist drame drugome, te letjeti i letjeti, makar se ne pomaknuo s mjesta; jer čak ako se i ne uspiješ sam vinuti u visine – što će reći: osloboditi se ‘okova prošlosti’ – bude li sreće i budeš li uistinu uporan, u jednom će se trenutku dogoditi čudo: poletjet će samo mjesto, a onda i ti s njime.

Kako biste definirali nacionalni identitet Makedonaca?

Naravno, kao slavenski by origin. Potom i kao balkanski, u onom širokom smislu koji dekodira Marija Todorova, bugarska povjesničarka s američkom adresom. Svoju čuvenu knjigu ‘Imaginarni Balkan’ posvetila je roditeljima koji su je naučili da voli Balkan ‘bez potrebe da se njime ponosi ili da ga se stidi’.

Makedonija se vanjskom svijetu predstavlja kao zemlja stalnih napetosti. O čemu se zapravo radi?

Uvijek ima napetosti, svakakvih. Proizvode se i zloupotrebljavaju na dnevnoj bazi, namjerice, kao dio političke igre. Traju, najčešće, dan-dva-tri. Ne bojim ih se. Mislim da bi, potencijalno, mogla biti opasna samo jedna, ‘tinjajuća’ napetost, u stvarnosti potpuno nelogična i besmislena, s kojom se međutim više puta uspješno manipuliralo: makedonsko-albanska ili albansko-makedonska, ‘kako hoćete’, rekao bi Shakespeare. Odrasla sam u Istri i zrele sam godine tamo provela te sam se na vlastitoj koži uvjerila da zajednički život dvaju identiteta ili naroda nije problem već prednost. Ne samo zato jer smo svi govorili i talijanski i hrvatski jezik, paralelno i naizmjenično i ne samo zato jer smo obje kulture doživljavali kao jednako svoje – od glazbene i graditeljske do književne i gastronomske. U Makedoniji malo tko govori jezik drugoga. Kultura suživota – u Istri se to zove convivenza – mora se graditi i u Makedoniji. Strpljivo. Ne političkom odlukom već osobnom slobodnom voljom. Za to treba vremena. I mira.

Što će se dogoditi nakon 30. rujna i referenduma o imenu Makedonije?

Valjda ćemo poletjeti, zajedno s mjestom!