Među brojnim Banijcima koji su u ‘Oluji’ morali napustiti svoja ognjišta bila je i Jelena Nestorović (30) iz Male Paukove kraj Sunje.

- Kad se prisjećam perioda uoči ‘Oluje’, dva su mi sjećanja primarna. Jedno je sjećanje na ljeto, njegovu toplinu i raskoš prirode s kojom smo mi djeca bili saživljeni. Drugo je vezano za odrasle. Sjećam se njihove nervoze, straha, šaputanja o nekim ozbiljnim stvarima kojima mi djeca nismo imali pristupa - prisjeća se Jelena, ističući da je njenoj porodici rečeno kako će se samo skloniti na obližnju planinu Šamaricu, a kad napad prođe, vratiti kućama.

- Jedan od najstrašnijih momenata prije odlaska u kolonu bio je odbijanje đeda Đure da krene s nama. Odlučio je ostati u svojoj kući i sa svojim kravama, koje je, i to ne bez razloga, uvijek zvao blagom. Nikakve molbe, svađe ni prijetnje nisu pomogli - kaže Jelena.

Sjećanja iz izbjegličke kolone, koja ipak nije završila na Šamarici, nego je, prošavši kroz Hrvatsku i BiH, dospjela u Srbiju, Jeleni su danas maglovita.

- Tu i tamo čujem svađu svoje babe Desanke koja je prebacila noge preko ruba prikolice s momcima u traktoru iza nas kojima kočnice nisu dobro radile. Vidim svog mlađeg brata iznurenog od loše prehrane i napora. Sjećam se stajanja u Banja Luci, ponovnog susreta s đedom, koji mi je onako polugol, zarastao i izmučen naličio na Isusa. Sjećam se Jagodine, koja mi se činila jako prljavim mjestom, i kolektivnog centra u Kanjiži.

Porodica Nestorović je bježeći pred Arkanovim postrojbama, koje su hvatale izbjegle Srbe iz Hrvatske i potom ih slale na ratišta, završila u Novom Bečaju. Tamo su proveli šest godina, pokušavajući se vratiti i prevladati kreativnost i upornost onih koji su im nastojali onemogućiti povratak kući.

- Uoči povratka su majka i otac radili u svojoj struci, s tim da je on bio na pragu značajnog promaknuća. Od firme, u kojoj su oboje radili, dobili su trosoban stan u koji smo se trebali preseliti. Brat i ja smo se adaptirali na okolinu, u školi smo imali sve petice i bili na brojnim natjecanjima. Ipak, to nije bilo dovoljno da nadomjesti nostalgiju za našom kućom i životom koji smo poznavali i voljeli - kazuje Jelena.

Dodaje da ih je osjećaj da ne pripadaju toj sredini, da su izgubili nešto njihovo i poznato te da žive u svijetu u kojem se često osjećaju poniženo i neshvaćeno pratio čitavo vrijeme. Čim im se ukazala prilika za povratak, iskoristili su je.

- Baba, đed i čiča su se vratili 2000., a mama, tata, brat i ja naredne godine. Došli smo na opustjelo područje da od nule izgradimo neki treći život. Od povratka do današnjeg dana roditelji se nisu mogli zaposliti. Živjeli smo od socijalne pomoći od koje nas je izbavio težak rad u poljoprivredi. Brat je studirao građevinu, a ja pravo. On je danas u Beču, a ja sam u Zagrebu - kaže Jelena Nestorović, koja je zaposlena u Srpskom narodnom vijeću.

- Adaptacija na nove uvjete u Hrvatskoj bila je neopisivo teška. Brat i ja smo se nosili sa školama, vršnjacima, ravnateljima, vozačima autobusa, putovanjima na biciklu 14 kilometara svaki dan sa štapom na volanu kao zaštitom od pasa i drugih živina. Odrasli su se borili s obnovom kuće i stvaranjem minimalnih uslova za život. Svi zajedno nosili smo se s nepravdom, siromaštvom, ulogom ‘neprijatelja’ i ‘agresora’, ‘sumnjivaca’, ukratko, Srba povratnika - dodaje ona.

- Bilo je, naravno, i razmišljanja o tome zašto smo se vratili. Da li je to bio dobar potez? Na to pitanje nema pouzdanog odgovora. Što se mene tiče, drago mi je da smo to učinili. To je bilo odgovorno jer se nitko neće i ne treba boriti za ono što je nama bitno ako mi sami to ne učinimo. To je bilo i hrabro i ludo jer smo unaprijed znali što nas čeka. Povratak nas je i očeličio i istrošio. Na kraju dana ipak u Maloj Paukovi nismo ni izbeglice, ni stranci, niti Srbi, nego samo ljudi.