>

novosti logo

Kolumne Kolumne

John Giorno

Giorno je izazivao radoznalost kod svih, i kod učesnika pjesničkog susreta u Amalfiju i kod publike. Jedan pjesnik pola dana nije vjerovao da će se s nama tri puna dana družiti i stihove čitati onaj zgodni momak koji u antifilmu ‘Sleep’ Andyja Warhola kao od majke rođen spava (ili glumi da spava) skoro pet i po sati

Javljaju mi da je umro John Giorno. U svojoj kući u New Yorku, gradu gdje se i rodio. Najprije mi je javio Sergio Iagulli iz Salerna, pa Giuseppe Grattacaso iz Pistoje. Giuseppe je objavio i jednu fotografiju na kojoj smo on i ja sa strane, a u sredini je John Giorno. Dok nije osvanula na internetu, nisam znao ni da postoji. Načinjena je u Pistoji, 2. maja 2002, dan prije no što smo dobili vijest da je u Sarajevu umro Izet Sarajlić.

U dva navrata sam bio po nekoliko dana u društvu sa Johnom Giornom. Prvi put smo se sreli u Amalfiju, znam i datum, 21. jula 2000, kao učesnici velikog višejezičkog pjesničkog susreta Parole di mare. Većina učesnika je onamo prispjela brodom iz Salerna, dok je američka grupa stigla nekim autobusom. U njemu je bilo više čuvenih pjesnika, najčuveniji su bili Lawrence Ferlinghetti, Ira Cohen, John Giorno, Martin Matz, Jack Hirschman, Aggie Falk. Sa Giornom je u Amalfi došao i njegov dosta mlađi partner, Ray McNiece. Pojava gay para je među nekim pjesnicima odmah pobudila radoznalost i proizvela usmeni katalog Giornovih ljubavnika: Andy Warhol, William Burroughs, Brion Gysin, Ugo Rondinone, samo su neka od spomenutih imena.

(Popodne smo Ray McNiece i ja izašli iz hotela i spustili se do mora. McNiece je otplivao daleko, a ja sam čekao da se ritualno po prvi put bacim u Tirensko more. Kad sam to i učinio, sa jedne od onih betonskih kocki koje služe za zaštitu od bure, valovi su me bacili natrag te sam o istu tu kocku udario slabinom u ogromno stanište morskih ježeva. Bodlje tirenskih ježeva su otrovnije od onih u jadranskih, pa sam brzo dobio visoku temperaturu. U jednoj apoteci su mi izvadili četrdesetak ulomaka bodlji. Izet je likovao: e, zaslužio si Gudževiću, jer si me ostavio samog u sobi, da šutim, a sad si napokon shvatio da Tirensko more nije za gorštake iz Sandžaka!)

John Giorno je izazivao radoznalost kod svih, i kod učesnika i kod publike. Jedan pjesnik pola dana nije vjerovao da će se s nama tri puna dana družiti i stihove čitati onaj zgodni momak koji u crno-bijelom antifilmu ‘Sleep’ Andyja Warhola kao od majke rođen spava (ili glumi da spava) skoro pet i po sati. Neko je podsjetio da je John Giorno izumio danas uobičajeni telefon za pjesmu, dial-a-poem: zovneš broj, a glas ti krene kazivati pjesmu. Od toga je nastala današnja slam poezija, a bogme i čitanje bajki djeci preko telefona. Od snimljenih pjesama nastao je veliki neprofitni Giorno Poetry Systems (GPS) u kojemu su čitači Burroughs, Gregory Corso, Patti Smith, Allen Ginsberg, Timothy Leary, John Cage, Frank Zappa, Philip Glass, Laurie Anderson, Karen Finley, Hüsker Dü, Anne Waldman, Richard Hell, slikar Robert Rauschenberg, koreografi Trisha Brown i Twyla Tharp, fotograf Robert Mapplethorpe. Svako je u Amalfiju dodao po nešto: te kako je Giorno bio veliki pobunjenik protiv rata u Vijetnamu, te kako je prešao na budizam, te kako u svojoj kući ima posebne sobe za budističke rituale. Mnogo se toga još kazalo te su i oni koji nisu bili verzirani u stvarima beat poezije saznali poneku bitnu stvar bez putovanja u Ameriku.

Prve večeri se čitalo u velikoj Crkvi Kristova raspeća, u ogromnoj bočnoj dvorani koja služi za razne kulturne programe. Došla je sila ljudi, dosta turista, ima i Amerikanaca i Nijemaca, dvorana prepuna. Među pjesnicima koji te večeri nastupaju su i Giorno i Sarajlić. Kad je Giorno stao pred mikrofon, izgovorio je, na jako skučenom talijanskom, nešto u pozdrav prisutnima. Bilo je vidljivo da se mnogo muči s traženjem riječi, te su mu ionako kratke rečenice trajale predugo. Svejedno je dobio velik aplauz za pokušaj ogledanja u jeziku svojih predaka. Onda je pročitao nekoliko pjesama na engleskom, a talijanski prevod je prikazivan simultano na platnu iza njegovih leđa. Za pjesme je Giorno dobio veliki pljesak. Onda je čitao Miroslav Košuta, jako se svidio punoj dvorani, dobio je dug pljesak. On je bilingvalan, zapravo multilingvalan, živi u Trstu, a stihovi su mu majstorski.

Kao posljednji je na pozornicu stao Izet Sarajlić. Njegova namćorasta pojava jako se dopadala ljudima u Italiji. Bio je neka vrsta jogunastog djeteta sa glumačkim iskustvom iz sarajevskog Kulturno-umjetničkog društva Sloga. Stao je pred mikrofon, stavio naočare i preko mikrofona, na talijanskom, poveo sa mnom ovaj razgovor:

- Sinane, gdje si, ne vidim te od ovog svjetla?

- Evo me u drugom redu.

- Reci mi, da li se ovo mjesto gdje sada jesmo zove Adelfi ili Adolfi?

- Amalfi!

(smijeh publike)

- A kako se zovu stanovnici njegovi?

- Amalfitani.

- Hvala ti! E dragi moji Amalfitani, dopustite mi da vam nešto priznam. Do večeras, ja sam ovaj moj talijanski koji sam naučio po nevolji za vrijeme talijanske okupacije u Dubrovniku, smatrao za najveću bruku talijanskog jezika. Do večeras. Ali večeras, nakon što sam čuo kako talijanski govori čovjek talijanskih korijena John Giorno, ne da se ne osjećam kako sam se osjećao, već se osjećam kao neki mali Dante!

Smrznuo sam se usred ljeta od takve Izetove riječi! Skandal, sramota, grubost, projurilo mi je kroz glavu, sigurno sam pokrio lice rukama, zemljo Indijo! Kadli, ništa od svega! Ogromnom dvoranom prolomi se smijeh, pa odjekne strašan aplauz. I to nije sve, no se iz prvog reda digne John Giorno i popne se na pozornicu, te zagrli Izeta. Prolomi se još jači pljesak.

To je bio Izet: ono što bi se drugima uzimalo za neoprostivo, njegov šarm je preobražavao tako da mu se to pripisivalo u vragolije. A to je bio i John Giorno: čovjek pozornice i predstave, vulkanska energija i radost. I njegova prirodna gospodstvenost.

Poslije čitanja nastala je jagma za Izetovom knjigom stihova. Među mnogima koji su tražili njegovu posvetu našla se i lijepa glumica Elisabetta Gardini. Ona je tih dana u Amalfiju pripremala Ibsenovu ‘Noru’. Izet joj je napisao posvetu, nacrtao cvijet ispod nje, a godinu uz datum napisao je: 1999+1. Nikad nije napisao 2000, nije vjerovao u dvadeset i prvo stoljeće.

Johna Giorna sam sreo i dvije godine kasnije u Pistoji, na festivalu poezije koji ima ime po Marini Cvetajevoj: Il cammino delle comete. U popodnevnim satima 2. maja, Giorno mi je pričao povijest svoje familije: otac i majka su mu porijeklom iz Basilikate, majka iz Aliana, onoga mjesta koje je Carlo Levi ovjekovječio romanom ‘Krist se zaustavio u Eboliju’, a otac iz Tursi, četrdesetak kilometara od Aliana. Obadva mjesta su čuvena sa svojih sablasnih provalija od glinenih vododerina, onih koje krajoliku daju lunaran izgled. Kasnije će Tursi proglasiti Giorna za počasnog građanina, a jedinstveno selo Aliano će mu posvetiti jedan od svojih sedam muzeja.

Kad se čulo da je Izet Sarajlić umro, nastala je velika žalost među učesnicima festivala. John je posve umuknuo, nije nijedne govorio. Uveče, kad se društvo u šoku malo snašlo, neko je u ogorčenom fatalizmu, u Giornovu prisustvu citirao njegove riječi: nijedan kurac nije tvrd kao što je tvrd život! Giorno opet nije rekao ništa. On je iz najbliže blizine znao kako to sa smrću ide: u onom čuvenom njujorškom podrumu bio je uz postelju Williama Burroughsa do njegova zadnjeg izdiha. Kad je, prije večernjeg čitanja u dvorani Gramsci uz samostan Svetog Frane, Sergio Iagulli pustio jedan video sa Izetom kako govori jednu pjesmu, prolomio se pljesak. John je ustao, pokunjio se, nije aplaudirao. Učinilo mi se da je krenuo na pozornicu, da i u ovoj dvorani na onom platnu opet zagrli Izeta u danu kad nam je Izet priredio svoju posljednju i zauvijek nepopravljivu nepodopštinu.

1/1