>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Još o longplejki

Nakon dana, mjeseci i godina došla i godina 2012. i u njoj šesti dan mjeseca decembra, kad sam, preko interneta, našao da jedan antikvarijat nudi longplejku za kojom tragam trideset i dvije godine i koji još mjesec preko. Na onomu svijetu je već petnaest godina bio Viktor Pöschl, a Franz Bömer osam

Kad sam god došao u Njemačku, pitao sam za longplejku na kojoj Viktor Pöschl kazuje Ovidijeve stihove. Savjet jedinstvenog komentatora Ovidijevih stihova Franza Bömera da se za ploču obratim Viktoru Pöschlu, nisam poslušao. Tražio sam po bibliotekama, knjižarama, na Deutschland Radio Kultur. Ostavljao sam adresu po knjižnim i muzičkim antikvarijatima, ljubazni knjižari su mi obećavali da čim nabave, da će me i kako to već ide. Nikad me nijedan nije obavijestio, ni pismom ni razglednicom.

Prolazilo je vrijeme u vrpcama, kao kod Montalea. Lelujavo vrijeme, kao što se ljeti lelujaju vrpce na vratima frizernica. Prolazila su ona ovidijevska lica vremena, koja Faetont gleda u dvorcu oca Sunca: mlada zelena proljeća sa tek rascvalim vijencima, obnažena ljeta sa klasjem u kosi, jeseni sa sokovima gnječenog grožđa, studene zime sa rasutim kosama bijelim. I oni sati, sa istim rastojanjima jedan od drugoga. Rijetki su bili dani u kojima nisam mislio na longplejku sa skandiranjem Ovidijevih stihova.

I tako, nakon dana, mjeseci i godina došla i godina 2012. i u njoj šesti dan mjeseca decembra, kad sam, preko interneta, našao da jedan antikvarijat nudi longplejku za kojom tragam trideset i dvije godine i koji još mjesec preko. Na onome svijetu je već petnaest godina bio Viktor Pöschl, a Franz Bömer osam. Ovo što slijedi je sve istinito, ali su imena i nazivi promijenjeni, jer su protagonisti možda još živi, a čitalac će shvatiti zašto nije najbolje objaviti njihova imena.

Dakle, antikvarijat Cultus u gradu Schwarzenbecku kod Hamburga ima gramofonsku ploču na kojoj Viktor Pöschl skandira heksametre Ovidijeve. Ne časeći časa zovnem taj antikvarijat. Javi se muški glas, kaže Cultus, pa kaže Eckstein i kaže dobar dan.

- Dobar dan, zovem iz Zagreba. U Vašoj internet ponudi našao sam ploču pod naslovom ‘Römische Dichtung’, koju bih kupio. Zanima me da li je još imate?

- Imam! Dajte mi adresu, danas popodne ću je poslati.

- Hvala Vam, a kako ću je platiti?

- Kako god hoćete. Ako nećete, i ne morate. Znajte da se radujem što nekom iz Zagreba mogu poslati nešto iz svog antikvarijata.

- To je baš dirljivo, hvala i za to. Imate li nekoga u Zagrebu?

- Moj otac je rođen u Osijeku, pa je kao Volksdeutscher poslije rata napustio Jugoslaviju, i nikad nije prežalio to. Nostalgiju je malo nadoknađivao odlascima na Jadransko more svakog ljeta. Tako sam i ja još kao mali upoznao Jadran, Korčula i Kornati su me zauvijek osvojili. I oca, naravno, ali je on bio opsesivno vezan za Osijek, uvijek je govorio da mu je Osijek kuća. Raspad Jugoslavije je odbolovao, buchstäblich!

- Čekajte, ja sam znao jednoga Osječanina, i taj je bio Volksdeutscher, prezime mu je bilo Zwiebel, upoznao sam ga u Dortmundu, dvaput sam mu bio i u kući, još imam njegovu knjigu pripovijedaka s posvetom.

- Znam tu hulju!

- Baš hulju? Moram Vam reći da ga znam kao osjetljiva čovjeka, žudio je za Osijekom, ali je Jugoslaviju morao napustiti tek negdje desetak godina poslije rata. Po završetku rata je bio po zatvorima. Kasnije je, devedesetih godina, iz Njemačke dolazio i u Zagreb, svaki put mi se javio, vidjeli smo se barem triput u jednom restoranu u centru. Od prije desetak godina nemam nikakva java od njega.

- On je hulja. To kažem, iako ja njemu dugujem što sam se rodio. Da, ja se ne bih bio ni rodio, da nije njega bilo, ali to na ocjeni da je hulja ne mijenja ništa. Jeste li ga možda pitali šta je radio za vrijeme Drugog svjetskog rata?

- Nisam ga pitao, sam mi je pričao da je bio cenzor njemačkih vojničkih pisama u Zagrebu. I pokazao mi je, na unutrašnjoj strani lijeve nadlaktice istetoviranu oznaku krvne grupe, jasan znak da je bio pripadnik SS.

- E da Vam kažem: moj otac je bio vojnik, običan vojnik Wehrmachta, i bio je na Istočnom frontu. Njegova tadašnja žena se bila sklonila u Zagreb kod svoje sestre, i muž joj je pisao. I naravno, svako pismo iz te Feldpost je prošlo kroz cenzorske ruke. Pisma moga oca otvarao je i čitao taj esesovac Zwiebel. I pismo po pismo, on se uvali očevoj ženi, i ima s njom ljubavnu neku petljavinu. Kad se moj otac nakon rata vratio, svoju ženu nije našao živu. Našao je njenu sestru, koja mu je rekla da mu je žena umrla od tifusa. Kasnije, kad je prošla koja godina, već su i moj otac i sestra njegove žene bili u Njemačkoj, ova mu je ispričala da joj je sestra umrla trudna. A da je zatrudnjela s nekim cenzorom vojničkih pisama.

- I onda je upoznao drugu ženu?

- Šta znači onda? Prošlo je više godina, mislim dvanaest od završetka rata, upoznao je u Braunschweigu ženu, kojom će se oženiti i koja će mu roditi mene i sestru. I moja majka i sestra su zavoljele Jugoslaviju, svaki odmor smo provodili na Jadranu. Eto, život je čudo, ali esesovac Zwiebel je bio i ostao svinja, ako je još živ.

Nekoliko dana kasnije stigne mi longplejka sa Ovidijem. Ovidije nije na njoj sam, tu su još Vergilije i Horatije, svi na 33 obrtaja. Ploča nova, kao da je sad ispod kalupa. Zovnem Ljubicu Letinić, bila je još na radiju. Ljubice, nemam gramofona, pa te molim da istražiš bi li koji od tvojih tamo tehničara mogao prebaciti jednu longplejku na CD. Može, javi Ljubica, i tada prvi put odem na HRT, te mi u jednom studiju jedan tehničar, predano a s mukom (jer su svi ‘gramofoni’ bili što zapušteni što neispravni) presnimi latinske stihove.

Viktor Pöschl skandira tečno, bolje od profesora koje sam dotad slušao, ali ne mogu reći da je to uzorno. Latinske diftonge ae i oe reducira na e. Latinsko c izgovara k, svuda dosljedno, te tako stvara bućkuriš od klasičkog i crkvenog izgovora. Pöschlovo r nije svuda ono ‘latinsko’ spitz, nego je i germansko gerollt. S obzirom na to da r (koje je poslije n, e i i četvrti glas po učestalosti) neumoljivo nestaje iz njemačkog izgovora, Pöschlova recitacija je uzorna u pokušaju da njemačkom uhu pokaže na njegovu nezamjenjivost i vibrantnost makar u latinskim stihovima. Nestajanje njemačkoga glasa r počeo je u 17. stoljeću kad je ono nastajalo vrhom jezika, pa je za tri stoljeća došlo do grlenog kapka, gdje se, poput tijela u preobrazbama Ovidijevim, neumitno krenulo preobražavati u a. Iz Ovidija su na ploči dvije povijesti: ona o Apolonu i Dafni iz prvog, te ona o Pigmalionu iz desetog pjevanja. Heksametre iz druge povijesti Pöschl mjestimično skandira ubrzano, kao na 78 obrtaja. Kod Vergilija je bolji nego kod Ovidija, kod Horatija mi je čudnovat: ne mogu zamisliti da bi rimski pjesnik za javnog čitanja tako mogao kazivati svoje heksametre. Imam na umu da je uvijek imalo i da i danas ima svakojakih kazivača stihova, a i da mi današnji i inače ne možemo posve pojmiti kako je rimski slušalac mogao pratiti kazivanje pjesama koje se ‘skandiraju’, pa opet mi smjenjivanje dugih i kratkih slogova na longplejki nije, kako da kažem, uvjerljivo drukčije od smjenjivanja naglašenih i nenaglašenih.

Sa vlasnikom antikvarijata Cultus čuo sam se još dvaput, krajem 2012, pa početkom 2013. Da mu zahvalim i provjerim je li dobio novac koji sam mu poslao u koverti. Dobio. Onda sam ga zvao da mu čestitam novu godinu. Bio je manje razgovorljiv nego pri prvom i najprvom razgovoru. Više ga nisam čuo, ne znam je li još tamo, a mogao bih znati: imam još račun sa brojem telefona, sa e-mail adresom, i sa poštanskom adresom. Priznajem da longplejku čuvam više kao spomen na svoju dugotrajnu žudnju, a manje kao dragocjen predmet. Nekoliko puta su mi prsti pošli da okrenu broj čovjeka koji mi ju je poslao, da ga opet čujem, ali sam svaki put odustao. Jer bih svaki put čuo nevidljivog Ovidija: Orba parente suo quicumque volumina tangis… (Koji si da si, a svitke sirotanske dodirneš ove...)

1/2