Novosti

Intervju

Jovan Kosijer Košarka košarkašima

Košarka košarkašima, krilatica koja je nekad vladala, više ne vrijedi. A zašto Đerđa ne bi bio predsjednik kluba ili Hrvatskog košarkaškog saveza? Zamislite sastanak na kojem bi bili Tvrdić, Skansi, Plećaš, Kukoč... mislite da bi govorili bedastoće?

5oucy63n6qbjcesedle2ezt5erf

(foto Jovica Drobnjak)

Doajen sportskog novinarstva, 78-godišnji Jovan Kosijer radni je vijek proveo u 'Sportskim novostima' kao komentator i pisac tekstova o biciklizmu, gimnastici, plivanju, vaterpolu i košarci uz koju je, svojim enciklopedijskim znanjem, posebno vezan posljednjih šezdeset godina. Izvještavao je i komentirao s pet Olimpijskih igara, šest svjetskih i četrnaest europskih košarkaških prvenstava. Autor je knjiga 'Košarka je u Zagrebu dobila ime', 'Ružica Meglaj Rimac' i 'Kuglački klub Medveščak, 50 godina, 1958-2008'. U mirovini je od 2002. i otada je uglavnom neprisutan u medijima. Za 'Novosti' govori o aktualnom Europskom prvenstvu, stanju u hrvatskoj košarci i sportskom novinarstvu...

U toku je Europsko košarkaško prvenstvo na kojem se opet dogodila katastrofa hrvatske reprezentacije, usprkos djelomičnom domaćinstvu natjecanja?

Razlaz koji nam se dogodio na razini bivše države razbio je sustav u kojem smo trajali i postizali uspjehe. Nismo htjeli ili znali nastaviti brusiti svoje dragulje nakon 1991. godine. Od velikog zlatnika napravili smo puno malih zlata, od kojih su neka potamnjela. Europsko prvenstvo privodi se kraju: Makedonci koji su u Litvi 2011. bili četvrti nisu ušli u drugi krug, BiH koja je nekad imala sjajne igrače također nije u 16 najboljih, ostali su samo Srbi, koji imaju puno stručnog kadra i očito se bave mladim uzrastima. Ali to je samo sitniš od onoga što smo nekad bili. Kad bi se danas gledalo ono što postižu Srbija i Hrvatska, smjelo ću reći, dio reprezentacije koji otpada na Srbiju je bolje zasađen na svom prostoru nego što smo mi zasadili na svom. Mi smo svoje potrošili i nismo od tih zasada dobili adekvatne zamjene. Ne znam gdje su treneri u Hrvatskoj, ti ljudi s diplomama koji ne ulaze u klubove. Bilo bi mi logično da onaj tko voli košarku i diplomira na njoj, stvori neko djelo i generaciju koja će se vratiti kao prvak svijeta. Imamo za primjer Mirka Novosela koji je prije svih u Jugoslaviji prošao te cikluse: 1971. napravio je kadetskog, a 1972. i 1973. juniorskog i seniorskog prvaka Europe. Čovjek je u Zagrebu, ali je li uključen u košarkaške strukture i pita li ga se išta? Nakon ispadanja Hrvatske, sve upućuje na sustav koji evidentno i ove godine nije dobar. I još nešto: naši reprezentativci, iako poraženi i potučeni, nisu osramotili Hrvatsku, kako se to piše. Za mene su samo izgubili utakmicu, jer to je sport, igra u kojoj se nadigrava. Oni su rezultat sistema u kojem nije bilo okolnosti koje bi im pružile mogućnost da idu dalje. A za te okolnosti su krivi javnost, televizija, funkcioneri, Hrvatski košarkaški savez (HKS) i politika, ako baš hoćete.

Reprezentacija se stvara ili sastavlja: stvaranje podrazumijeva pokret, sustavnost, sistem. Naše velike jugoslavenske selekcije su bile stvarane. Talijani su u 70 godina promijenili 15 trenera, a mi smo samo u 20 godina promijenili gotovo više njih

Prije nisu zapovijedali

Bivša je državna reprezentacija pet puta osvajala europska prvenstva, što se više i ne spominje, mlađe generacije ništa o tome ne znaju. Kao što je bivši reprezentativac Zoran Čutura, komentirajući film 'Bićemo prvaci sveta', napisao: 'Mislim da u Hrvatskoj, žao mi je, ne postoji nitko tko će sa zadovoljstvom i trncima niz kičmu ići gledati film u čijim se katarzičnim trenucima zborno pjeva Hej Slaveni i skandira Ju-go-slavi-ja, Ju-go-slavi-ja... Sorry, ali to je ovdje pec-pec, ne to raditi... Bez obzira na to što je riječ o dijelu zajedničke povijesti, i to onom slavnom dijelu te povijesti.'

Bravo, Čutura. Zbog čega njega, najkorisnijeg igrača reprezentacije svih vremena, nema u hrvatskoj košarci? Imamo mi kadra, da se nadovežem na prethodno, bivših velikana koji bi vrlo lako od svoje taštine nešto oduzeli i mladima bili primjer. Vidite, postao sam pasionirani istraživač Ive Andrića. Neki dan sam gledao na bosanskoj televiziji da je on bosanski književnik, u Srbiji je srpski, u Hrvatskoj hrvatski književnik. U Hrvatskoj je nedopustivo sjetiti se činjenice da je Andrić prvu godinu Filozofskog fakulteta upisao u Zagrebu. Obišao sam dvije kuće u kojima je živio i na njima nema spomena na stanovanje nobelovca. Ako ni to ne uvažavamo, čitajmo barem njegove knjige: cijeli svijet piše i priča o mostovima, a Andrić piše o ćupriji kao sponi između dva svijeta. Ali to nije bitno za nas. Vaterpolisti slave svoje zlato iz Meksika 1968. i danas – bio sam pretprošle godine s njima na Savi – a na HTV-u nema spomena da su se sastali ti zlatni momci iz 1968.

Dugi niz godina argumentirano se govori o političkoj uzurpaciji košarke, što se događa i u drugim sportovima. U HKS-u sjede politički kadrovici iz HDZ-a, prije aktualnog Ivana Šukera vladao je Danko Radić. Upravo je Dino Rađa upozorio na to da je hrvatska reprezentacija žrtva diktatorskog vladanja i takvog sustava punih 20 godina?

Kad je iza Drugog svjetskog rata formiran Košarkaški savez Jugoslavije, naši su pioniri mislili da je strašno važno da imaju političare za predsjednike. Imali su čuvenog Danijela Kneževića koji je bio iz visokih političkih struktura, ali ujedno je bio i pametan pa je shvatio što je košarkaški pokret. No njime nije zapovijedao već mu se priklonio, podržao ga i godinama mu bio predsjednik. U košarkaške strukture je 1970. ušao i Stane Dolanc, silno podržavajući slovensku košarku i poslije toga je avionom s našim košarkašima, prvacima svijeta, išao Titu na prijem. Ni on dakle nije postavljao uvjete košarkašima. Slavko Šajber je stvorio Cibonu, ali ni on nije rekao 'to mora biti tako i tako'. Što se tiče bivšeg predsjednika Radića, mislim da je bila riječ o nesporazumu jedne košarkaške strukture i generacije s drugom. Smatram da se košarkaška kvaliteta ne može kontrolirati ni sucima, ni trenerima, ni politikom.

Ali mi smo iz jednog sustava prešli u posve drugi, sustav kapitala i podobnosti u kojem košarkaški pokret koji spominjete pripada jednom romantičnom vremenu: pod vodstvom HKS-a uništeni su mnogi nekadašnji košarkaški centri poput Šibenika, Zadra, Splita i Karlovca, košarke nema na televiziji. U tom nesretnom Savezu nema sportaša, bivših igrača, stručnog kadra?

Reprezentacija se stvara ili sastavlja: stvaranje podrazumijeva pokret, sustavnost, sistem. Naše velike jugoslavenske selekcije su bile stvarane. Ne znam ni danas zbog čega su prije nekoliko godina zaratili bivši igrači i Savez. Ipak, Talijani su u 70 godina promijenili 15 trenera, a mi smo samo u 20 godina promijenili gotovo više njih. Zamislite školu u koju bi svake jeseni dovodili nove nastavnike. Mislim da je zlo počelo u onom trenutku kad su se košarkaške institucije počele profesionalizirati. Danas u Savezu sjede plaćeni ljudi, dok sam ja u ono vrijeme kao član Košarkaškog saveza Hrvatske tamo sjedio bez ijednog dinara. Kad govorim o strukturi Saveza, mislim da je bivša Jugoplastika, na čelu s predsjednikom, visoko obrazovanim Jakšom Miličićem, imala jedan fini model ili pak onaj u Zadru pod vodstvom Branka Periše. To su ljudi koji nisu imali osobni interes. Zašto na primjer Savez nema propis po kojem igrači do neke dobi ne bi mogli u inozemstvo. Moraju biti nekakve regule, pravila ponašanja kojima bi se naša košarka unaprijedila. Potom: jesu li klubovi, koji stvaraju igrače, važni ili ne? Savezu ne može biti svejedno ne rješavati kolektivne probleme u Zadru, Splitu, Dubrovniku, Osijeku. Josip Đerđa je periferna osoba u Zadru: jedan od najdragocjenijih igrača ikada sjedi doma i nitko ga ništa ne pita. Kao ni spomenutog Novosela. Svi oni mogu biti u godinama, ali imaju vrijedno iskustvo. Činjenica je da bez jakog košarkaškog pokreta u Hrvatskoj nema nade u bilo kakvo jačanje košarke na reprezentativnoj razini.

1991. naglo 'zaleđen'

Nitko ništa odavno ne pita ni Rađu, Kukoča i uopće njihovu generaciju?

Košarka košarkašima, krilatica koja je nekad vladala, više ne vrijedi. Ako se išlo slijedom od reprezentativca do trenera, postavljam pitanje zbog čega ne biste nakon toga bili funkcioner? Zašto Đerđa ne bi bio predsjednik kluba ili Saveza? Zamislite sastanak na kojem bi bili Tvrdić, Skansi, Plećaš, Kukoč... mislite da bi govorili bedastoće? Kad bi ti seniori sjeli, pitam se kako bi oni razgovarali o ovom debaklu koji se dogodio u odnosu na postojeće ljude u Savezu. Sigurno je da bi bili dobronamjerni i našli gdje se kiksalo i pogriješilo.

 ...što postojeći u Savezu ne žele učiniti?

Ili ne znaju.

Nedopustivo je to što je predsjednik HKS-a Ivan Šuker prije utakmice s Češkom isključivo reklamirao četvrtfinale sa Srbijom, dakle kao da Česi ne postoje, kao da su unaprijed izgubili utakmicu.

To sam i slutio. Ako je Šuker ušao u mandat s tim da mu najvažniji bude ogled Hrvatska – Srbija, onda sam tužan. Ali kad toga već nema, a nema, onda nam ostaje naša hrvatska košarka. Što ćemo s njom?

Bez njezine javne promocije očito ništa?

Televizija je nekad bila zaslužna za unapređenje i promociju košarke. Kad je taj brak sklopljen, košarka je eksplodirala i ne može se poreći da je ta činjenica unaprijedila košarku i izdvojila je od ostalih sportova. Tako mi već 1970. u Ljubljani (protiv SAD-a) postajemo svjetski prvaci, pod vodstvom Ranka Žeravice, koji je bio jedan od tvoraca reprezentacije. Onda su utvrdili subotnji termin na televiziji jer se taj dan igrala košarka, pa se dešavalo da su ulice bile prazne. Mislim da je kuknjava o tome da je zagrebačka Arena bila poluprazna upravo posljedica razvoda između televizije i košarke: dok su druge televizijske postaje prenosile uglavnom sve utakmice u osmini finala, HTV je odustao. Ne misle da je njegova uloga da mladićima koji imaju od 12 do 17 godina i koji vole košarku prikažu kako igra jedan Tony Parker. I prije negoli lopta prođe kroz koš, HTV pusti reklame. Razumijem što je to komercijala, ali ona ne smije biti najvažnija. Ne smiju ponosni sponzori biti važniji od naših dječaka. Ali oni su danas ponosni, a mi smo pokunjeni.

Mislim da je zlo počelo u onom trenutku kad su se košarkaške institucije počele profesionalizirati. Danas u Savezu sjede plaćeni ljudi, dok sam ja u ono vrijeme kao član Košarkaškog saveza Hrvatske tamo sjedio bez ijednog dinara

Poznato je da ste čitavo prošlo desetljeće bili u radnom sporu sa 'Sportskim novostima', gdje ste radili od 1963. godine. Je li to okončano?

Pustimo to, to je moja intima, a je li to i intima rukovodstva SN-a, to ne znam. Neću ulaziti u razloge što ih je smetalo i zbog čega sam 1991. naglo 'zaleđen', pa sam do 1992. piskarao nekakve crtice. Iako je to bilo ponašanje koje nisam razumio, shvatio sam situaciju, ali nisam zbog toga želio raditi probleme. A onda je to prešlo u odvjetničke vode, trajalo je predugo i bilo pretužno. U trenutku kad SN obilježava 70 godina svoga postojanja, danas to razdoblje svoga života smatram lijepim. Te novine su odgojile mnoge mlade ljude i vrhunske novinare koji su radili u ozbiljnom političkom novinarstvu. Ne znam jesu li se novinari koji danas pišu o sportu naslanjali na bilo kakvu tradiciju SN-a, iako su morali. Sport i ovaj spor na kraju ostaju moja intima i nisu za javnost, a završen je na način da sam u mirovini.

Kakvim vas se danas čini sportsko novinarstvo?

Odgovorit ću ironično: upravo sam pročitao priču u kojoj mladi kolega piše da se za vrijeme Olimpijade u Münchenu 1936. pripremalo bombardiranje Guernice. Je li vam jasna ta strahota? Te godine je bila Olimpijada u Berlinu, a ne u Münchenu! Pokojni doajen sportskog novinarstva Žarko Susić uvijek je čeznuo za mladim novinarima koji bi mu čitali tekst što ga je napisao. A danas sve ide iz kompjutora u novine; lako je pisati kad vam je glava puna činjenica, ali opet vam treba nečija pomoć da ne biste pogriješili. Činjenica mora biti provjerena.

Zaboravili vlastiti put prema vrhu

Možete li nas podsjetiti kako se košarka razvijala na ovim prostorima i komparirati to s današnjim stanjem?

Godina 1964. vrlo je značajna za današnju hrvatsku košarku jer je u Zagreb i Karlovac stigla selekcija SAD-a s najvećim košarkašima, koji i danas kotiraju kao najveći u NBA-u svih vremena: Bill Russell, Bob Cousy, Oscar Robertson. Na Šalati se, uz drveni parket posuđen iz Ljubljane, okupilo sedam-osam tisuća gledalaca i još toliko oko nje. Nismo ni slutili što će ta selekcija u dva nastupa bez televizije, radija i prijenosa prouzročiti u Hrvatskoj. Naše košarkaše predvodio je vrhunski igrač i kapetan Josip Đerđa, uz Dragana Kovačića, Nemanju Đurića, Petra Skansija, Radivoja Koraća, Mirka Novosela... Te godine se sjećam jer mislim da se ovdje ništa nije događalo slučajno. Postojali su ljudi nošeni znatiželjom i ljubavlju prema košarci, razvijani su kontakti s Česima, Francuzima; malo tko zna da je prvi trener reprezentacije Jugoslavije Anry Hell u Opatiji tada stvorio selekciju. Njega Bora Stanković (počasni generalni sekretar FIBA-a) danas potvrđuje kao utemeljitelja reprezentativne selekcije. Iz entuzijazma svih tih ljudi rodili su se rezultati. Brzinom kojom su naši košarkaši stigli u svjetske vrhove ne može se pohvaliti nijedna zemlja u svijetu. Utoliko je danas čudnije da u vrijeme aktualnog Europskog prvenstva nismo eksploatirali spoznaju o našim putovima, prelascima i koracima koje smo činili ka svjetskom vrhu.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više