>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Jovan Ljuštanović

Jovana sam upoznao prije četrdeset i šest godina, u Beogradu, u Studentskom gradu. On je studirao na filološkom fakultetu na grupi za jugoslovensku i opštu književnost, ja sam bio na elektrotehničkom i raspitivao sam se kod njega o tome šta misli bi li za mene bilo preteško da uporedo studiram i opštu književnost, koju su svi zvali svetska

Neki od demona koji ovaj svijet iskušavaju učinili su da se 13. septembra 2010. na groblju u Koprivnici sretnem sa Jovanom Ljuštanovićem. Na groblje smo, on iz Novog Sada, ja iz Zagreba, došli da ispratimo Zvonka Todorovskog, koji je umro tri dana ranije, u 50. godini. Došlo je tridesetak ljudi, desetak ih je bilo sa Hvara, iz Zagreba je došao Tonko Maroević, iz Beograda Jasminka Petrović i Uroš Petrović. Zvonka sam poznavao desetak godina, viđali smo se i družili smo se najviše u Starom Gradu na Hvaru, njegove romane za djecu voljela su moja djeca. Jovana sam znao mnogo duže, od 1973, ali ga nisam bio vidio barem dvadeset godina. U tih dvadeset godina našeg neviđanja Jovan je upoznao Zvonka, pa su se njih dvojica sretala, najviše na Zmajevim dječjim igrama u Novom Sadu. Sa Jovanom se nisam viđao najprije zato što nisam bio u Jugoslaviji, a potom što sam, nakon rata, ostao da živim u Zagrebu. Tako su neki od demona, ne znamo koji, učinili da se Jovan i ja ponovo sretnemo na sahrani prijatelja koga nismo poznavali dok smo se prije toga sretali. Kažem od demona, jer mjerodavna demonologija tvrdi da su demoni jedina bića u svijetu nadnaravnih koja imaju empatiju. Mjerodavni demonolozi i angelolozi bi mi svakako prigovorili na pojednostavljivanju stvari, ali mi nije daleko gledanje jednog pisca koji kaže kako su okrutne sile Jovanu i meni otele zajedničkog prijatelja a u kakvu-takvu naknadu dale da se Jovan i ja ponovo sretnemo. Zvonko je bio ne samo sav u dječjem svijetu, nego je bio veliko dijete velikog spisateljskog dara, te smo se Jovo i ja nad njegovom humkom složili da je u malo koji dječji grob stalo više dara i mašte, no što je stalo u Zvonkov.

Devet godina kasnije, 4. oktobra 2019. nekoji od demona, možda onaj simonidski s imenom Sutra i njegov bliskoznačnik komedijant Slučaj, pokazali su svoju okrutnost na Jovanu Ljuštanoviću. Odnijeli su ga s ovoga svijeta s tek navršenih 65 godina. U južnim krajevima, demona Sutra neki zovu Kragna od košulje. Ovo dolazi iz žalobnog iskustva koje uči da je čovjeku bliz kao košulja. A ima onih koji ne okoliše već ga zovu prijekim imenom Smrt, dajući mu čas ženski čas muški rod.

Jovan je bio profesor na Visokoj strukovnoj školi za vaspitače u Novom Sadu. Specijalnost mu je bila dječja književnost. Cijeli svoj radni vijek posvetio je istraživanju te književnosti, o kojoj još nema pune sloge o tome kako bi je trebalo zvati: dječja, za djecu, za djecu i mlade.

Jovana sam upoznao, dakle, prije četrdeset i šest godina, u Beogradu, u Studentskom gradu. On je studirao na filološkom fakultetu na grupi za jugoslovensku i opštu književnost, ja sam bio na elektrotehničkom i raspitivao sam se kod njega o tome šta misli bi li za mene bilo preteško da uporedo studiram i opštu književnost, koju su svi zvali svetska. Rekao mi je da mi svakako ne bi bilo lakše, a možda ne bi bilo preteško, ali mi savjet ne može dati, jer sam nije studirao dvije stvari zajedno. Govorio je iskreno i otvoreno, bez uvijanja, a iz svake riječi se vidjela njegova dobrota i odgovornost za ono što kaže. On je bio rodom iz Prijepolja pa smo se malo našli i zemljački. Tih godina sam uz njega upoznao i Ljiljanu Pešikan, koja će mu postati i ostati drugarica životna. Njih dvoje su pristajali jedno uz drugo kao što u elegijskom distihu uz heksametar pristaje pentametar.

Jovan se posvetio tumačenju književnosti za djecu. Jednom sam ga sreo na Zelenom vencu i kad sam ga upitao čime se bavi, sav zadovoljan mi je kazao: dečjom književnošću. Djelovao je pri tome kao oni rijetki ljudi koji rade ono što vole.

Kad se zaratilo, nismo se dugo vidjeli. Bili bismo se mi viđali i usred rata, no smo se geografski bili razdvojili, pa smo se nekako bili zaturili i zagubili. Tu i tamo bih naišao na njegovo ime u izvještajima s kakva skupa, jednom sam čitao intervju s njime, ali smo se sreli tek na groblju u Koprivnici.

Otada smo se viđali barem jednom godišnje. Najčešće u Novom Sadu, dva-tri puta u Zagrebu. U Novom Sadu smo se viđali u vrijeme Zmajevih dječjih igara. Dok bi se na junskom suncu smjenjivale predstave, pjevanja i igranja djece pred oduševljenim mnoštvom na mnogo pozornica u centru grada, u Biblioteci Matice srpske Jovan je vodio rasprave na naučnom skupu o dječjoj književnosti. Na te skupove je pozivao univerzitetske nastavnike iz nekadašnje Jugoslavije. Moju drugaricu životnu Sanju redovno je zvao, a ja sam svaki put jedva čekao da je dopratim, da se malo onovosadim i da slušam Jovanove diskusije sa učesnicima. Jovan je u tome bio inovativan: već krajem jeseni bi predložio temu, na koju bi oni koji žele da učestvuju na Igrama slali svoje prijave, a on bi onda, i kao predsjednik odbora Igara i kao glavni urednik časopisa ‘Detinjstvo’, na osnovi tih prijava odlučivao kome će uputiti poziv, pa bi od onih koje bi pozvao već početkom zime zatražio priloge, a sa njihovim autorima bi početkom juna raspravljao o svježe objavljenim radovima. Više sam na tim diskusijama naučio o književnosti za djecu nego igdje drugdje, više i nego za čitanja svojoj djeci. Svečeri bi se sjelo u neki od kafića, najčešće u Dunavskoj ulici, i opušteno razgovaralo. Jovo bi bio zadovoljan, njegovi visoki zahtjevi su se usklađivali sa njegovom neizmjernom dobrotom. A ta dobrota je bila takva da bi se o njoj mogle pričati priče. Jovo bi mogao biti primjer za onu riječ koja kaže kako je za sveca svako svetac.

Svoja istraživanja književnosti za djecu Jovan Ljuštanović je objavljivao u časopisima i knjigama. Najbolja knjiga mu je i najobimnija, ‘Brisanje lava’, prerađena doktorska disertacija na temu poetike moderniteta u srpskoj poeziji za djecu u vremenu između 1951. i 1971. Duhovit naslov knjige ima u pozadini onoga lava iz pjesme Dušana Radovića ‘Bio jednom jedan lav’. To je nepreskočiva knjiga za svakog ozbiljnog proučavaoca književnosti za svijet naše civilizacije u kojoj su, po Radoviću, ‘sužen prostor i dugi dani uzdigli decu do interesovanja odraslih’.

Ovoga juna je Jovo rekao da je dobio poziv za skup o dječjoj književnosti u Slivenu u Bugarskoj i da ga je tamošnji organizator zamolio da predloži učesnike iz naših krajeva. Vijest smo čuli i Sanja i ja i Iva Grgić i Tonko Maroević. Brzo smo sklopili plan o putu autom u zemlju ruža. Ja sam se odmah ponudio i prijavio za vozača učesnika, Jovo je rekao da je ponuda prihvaćena. Kilometri, trasa i ruta, spavamo u Nišu, sutradan popodne smo u Slivenu. Plan je bio čvrst, bez ako i bez ali. Rekao sam, e druže Jovo, sad kad si dao presudne priloge proučavanju književnosti za djecu, poslije Slivena bi mogao malo poraditi i na književnosti za ljude treće životne dobi, na književnosti za muškarce kriznih godina. Ima za to stručnjaka dovoljno, neka neki od njih to uradi, nemoj me terati da pred penziju zapostavljam decu, rekao je Jovo smijući se čudesno: grohotno, a tiho.

Posljednji put smo se vidjeli u Vinoteci u Dunavskoj ulici. Bilo je veliko društvo, riječ po riječ, upitao sam profesoricu narodne književnosti Ljiljanu Pešikan Ljuštanović za mišljenje otkuda bi mogla biti riječ šeremetovica. Ljilja je iz konkordancije u svojoj glavi odmah izvukla dva citata sa šeremetovicom. Uoči Petrovudne sam sa Golije zovnuo Ljilju i kazao joj da sam napokon otišao na golijsku Šeremetovicu. Tada mi je kazala novost da su nalazi Jovanove krvi pri rutinskoj pretrazi ispali jako loši. Brzo se ispostavilo da su demoni koji iskušavaju ovaj svijet učinili da zlo krene od Jovanove gušterače, pa je zlo u tri mjeseca Jovana dovelo do groba.

Sila svijeta je došla na novosadsko groblje Lisje da isprati Jovana Ljuštanovića. Bilo je dosta studenata, bilo je i djece. Na komemoraciji u amfiteatru Škole, čuo sam i vidio studente kako plaču za profesorom. Jovanov grob, broj 337, na 23. polju devete parcele, za mene je najveći dječiji grob u Novom Sadu.

1/2