Željko Sačić poprilično se naljutio na Novosti zato što smo objavili sadržaj njegovog članskog dosjea iz Saveza komunista u kojem se deklarirao kao Jugoslaven. Drug Sačić nazvao nas je gamadi, bagrom, zatim Pupovčevom bagrom iz Novosti, velikosrpskim četničkim Pupovčevim Novostima, podlim, udbaškim i bijednim kukavicama, te na koncu zlobnim, kriminalnim, protuhrvatskim i četničkom gadovima.
S takvim poganim jezikom Sačić ne bi mogao položiti pionirsku zakletvu, a kamoli stupiti u socijalističku omladinu. Sigurno je i da ne bi postao ni predsjednik omladinske ispostave u razredu, zatim zamjenik predsjednika SSOH u milicijskoj školi, sudionik radnih akcija, polaznik Političke škole za aktiviste, takmac na natjecanju Tito-revolucija-mir ili član Saveza komunista Hrvatske. Da je ovakve prostote stavio u molbu za prijam u partiju, jamačno bi dobio odbijenicu. Ne bi mu pomoglo ni priznanje da mu je ‘oduvijek bila želja da postane član Saveza komunista Jugoslavije’. Suprotno prostakluku s početka teksta, drug Sačić je ušao u partiju nakon što je napisao sastav koji ukazuje na lijepo odgojenog socijalističkog omladinca.
Kad se usporedi pisano obraćanje partiji i svježa Sačićeva reakcija, čovjek bi na prvu pomislio da je dirljivi esej pisala druga osoba. No onda su se u određenim dijelovima komunist i zastupnik Hrvatskih suverenista stopili u jedno biće. Pišući posvetu Titu, drug Sačić se usred rečenice obvezao da će slijediti ‘Njegov put‘ s velikim slovom n. Zastupnik Sačić u odgovoru Novostima napisao je da ga je hrvatski narod odabrao u Sabor i da jedino ‘Njemu služi‘. Primijetimo kako se režimi mijenjaju, ali postojan ostaje Sačićev odnos prema materinjem jeziku i obavezi da služi.
Uz navedene uvrede kojima je prekršio većinu stihova iz pionirske zakletve, Sačić se u nastavku odgovora ogriješio i o obećanje iz prisege da će biti ‘iskren drug‘.
Iako je priznao da je bio u partiji, drug Sačić je poručio da nikada nije vidio niti je znao da postoji karton iz 1985. godine, u kojem se nacionalno opredijelio kao Jugoslaven. ‘Objavite tko je to iskreirao i potpisao‘, napisao je.
Zbog nepristojnosti nije zaslužio odgovor na taj zahtjev, ali ćemo mu ipak izaći u susret. Dokument u kojem se Željko Sačić proglasio Jugoslavenom potpisao je Željko Sačić. Na kartonu od šest stranica stoji potpis Jugoslavena Sačića, pored potpisa evidentičara. Ne samo da je vidio ovaj dokument i znao za njegovo postojanje, nego ga je i vlastoručno ovjerio. Kad je u prostačkom obraćanju Novostima napisao da je oduvijek bio samo ‘Hrvat po ocu i majci‘, Sačić je, dakle, propustio dodati da je bio i Jugoslaven po sebi.
Ako je pak drug Sačić mislio na konkretnog autora cijelog partijskog kartona, tako stvari nisu funkcionirale. Dosje nije nastao odjednom, nego se punio ovisno o aktivnostima člana. Svaki dokument je sadržavao potpis različitih partijskih funkcionera. Na primjer, jedan komunist u odluci o prijemu Sačića u partiju piše da je on ‘dobar drug i marljiv učenik’. Drugi ga u izvješću o radu u miliciji hvali i piše da je zbog ‘upornosti i zalaganja na radu istican ostalim radnicima kao primjer’. Treći komunistički sekretar potpisao je obavijest da je Sačić uredno podmirio financijske obaveze prema osnovnoj organizaciji Saveza komunista. I tako dalje, i tomu slično.
U Sačićevom odgovoru Novostima upadljivo nedostaju ovi i svi drugi detalji iz jugoslavenskog životopisa. Praznine u sjećanju tolike su da se jedino mogu usporediti sa sadržajem sudskih iskaza Željka Sačića i njegovih suboraca o okolnostima masakra u Gruborima. Od svih pozicija koje je baštinio u Jugoslaviji, jedino je naveo da je ‘samo učio, školovao se, studirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu (uz rad o svom trošku)’. Uz kakav rad, druže Sačiću? I uz čiju potporu? Detaljni odgovor smo ponudili u tekstu: Sačić je, među ostalim, bio pripadnik milicijske Jedinice za posebne zadatke, koja je provodila i redovne vježbe za diverzantske upade neprijateljske emigracije. Potom je ušao u Jedinicu milicije za osiguranje, zaduženu za čuvanje jugoslavenskih glavešina. Na koncu je imenovan kriminalistom za gospodarski kriminal.
Iz svega navedenog proizlazi da u ovoj priči nije riječ tek o zabludjelom klincu koji je ušao u partiju zato što je kao naivni maloljetnik vjerovao u Tita i socijalizam, kako Sačić to želi prikazati. Partija je pratila ovog komunistu i Jugoslavena, ali ne na način na koji su praćeni politički istomišljenici današnjeg velehrvata Sačića. Zahvaljujući i Savezu komunista, Sačić je na različitim radnim mjestima držao i nekakve upravljačke pozicije. Osim što je nepristojan, nepismen i neiskren, drug Željko Sačić prije svega je pokazao nezahvalnost prema svemu što su mu pružili Tito, partija i Jugoslavija.
