I za božje sljedbenike i za svjetovne ljude glinski paroh Nikola Ercegovac uvijek je bio isto – junak srpske duše. ‘U molitvama i pesmama duhovnim sećamo se jednog svetlog lika srpske pravoslavne crkve blaženoupokojenog prote Nikole Ercegovca, okružnog protoprezvitera, arhijerejskog namesnika glinskog… Bio je vanredno fini, otmen i obrazovan čovek i učen sveštenik. Od famozne veleizdajničke parnice 1908. godine, u kojoj je pokojni prota Ercegovac bio aktivni stradalnik na belom hlebu, sa 52 oduševljena druga… pa sve do najvećeg i najtežeg dana u istoriji srpstva i jugoslovenstva, pa i celog slovenstva, do 27. marta 1941. godine, prota Ercegovac bio je najviša sveštena ličnost u celom Kordunu, Baniji i Lici. Kao što je nekad prota Nikola Begović bio junak srca i srpske nacionalne svesti, tako je pokojni Nikola Ercegovac bio junak srpske duše, tihi, ali uporni prednjak u čuvanju pravoslavlja i srpstva u Krajini ljutoj…’
To je samo dio podužeg novinskog nekrologa proti Ercegovcu koji je umro u Beogradu 26. siječnja 1945., u domu svoje kćeri Ranke, devetog po redu djeteta od četrnaestero tada živih. Tako se zatvorio jedan izuzetno bogati životni krug čovjeka koji je pripadao onom bezbrojnom bratstvu dobrih ljudi, čovjeka o kojem se na Baniji i Kordunu i u Lici prije Drugog svjetskog rata govorilo gotovo intimno i familijarno: naš Nikola, naš dobri pop Nikola. U Glini su ga svi znali; o njemu su pričali kao o svom plemenitom znancu, prijatelju i učitelju čija je duhovnost nepresušna. Smisao i sadržaj njegova cijeloga života bio je jedino i isključivo služenje svojoj vjeri – pravoslavlju – i dobrim ljudima. Time je zapravo bio uvjetovan njegov pogled na svijet i odnos prema društvu. To je bila njegova životna tvrđava!
Tri poruke
Nikola Ercegovac, znaju njegovi brojni potomci, Glinu nikad nije mogao zaboraviti. Ne samo zato što je u njoj godinama službovao
Nikola Ercegovac je cijeli svoj životni vijek nastojao pozitivno utjecati na vrijeme i prilike u kojima je živio. Na svoj je način tumačio dijalektiku života, pa ga stoga suvremenici i pamte po vrlo eksplicitnim porukama, od koje su tri – izrečene u različito vrijeme i na različitom mjestu – bile stanovita misao vodilja za sve one koji su bespogovorno vjerovali u njegovu ljudsku i božju poruku. Prva poruka: ‘Ja sam sveštenik, od glave do pete sveštenik, koji se nije nikad ogriješio o svoju savjest. Sv. pismo mi je najveća svetinja, i ono kaže: pazi da ne sagriješiš, jer je grijeh tvoj veći no inače kod drugih… Ja kao sveštenik moram u crkvi govoriti, propovijedati i učiti. Propagirati srpstvo nije od potrebe, jer je ono tu. Ja sam srpstvo usisao s majčinim mlijekom…’ riječi su Nikole Ercegovca, izrečene u ožujku 1909. godine, u sudnici zagrebačkog Sudbenog stola, šesnaesti dan rasprave pedeset i trojici Srba, optuženih za veleizdaju.
Druga poruka: deset godina kasnije, 7. svibnja 1919. godine, u obraćanju svećenstvu pravoslavne Srpske eparhije Gornjo-karlovačke, u kojoj je imenovan za njezina mandatora i glavnog administratora, Nikola Ercegovac će poručiti: ‘…molim Vas da žarkom ljubavi, odanošću i predanošću svojom sv. crkvi i napaćenom ali milom narodu našem, diljem života svoga, na svakom koraku svom savijate vijenac dobrih djela Vaših, kojim će Vas anđeo Hranitelj Vaš preporučiti moći Sudiji Najpravednijemu! S toga, budimo slijepome oko i hromome noga, neukome učitelj, učenome prijatelji, sirotinji i otac i majka, jednom riječi trudimo se da budemo svjetlošću duha svetosavskog obasjani, a kao takovi, da budemo mila čeda Svetosavske crkve i dostojni sinovi plemenita naroda srpskog, koji je u svom životu preko mnogo Golgota uz pomoć Božju sretno prošao…’
Treća poruka: ni dvadesetak godina kasnije prota Ercegovac, sada već ozbiljno načet teškom bolešću, neće zaboraviti na svoje parohijane, na narod svoj, na vlastitu filozofiju života, od koje nikad nije odstupao. ‘Ovđe je padao veliki zavjet, koga su sveštenici primali. Tada jedan od područnih mi sveštenika zapita me: ‘Kako Vi mislite sa zavjetima?’ ‘Neću ga primati.’ ‘A imate Vi djece dosta, pa Vam treba.’ Rekoh: daleko više cijenim Božji blagoslov, koji će se izliti na me i na djecu moju, negoli onaj novac koga bih uzimao. Sav sam zavjet – koga je bilo više hiljada – ostavljao crkvama…’ Prota Ercegovac nedugo nakon što je izrekao ovu poruku otputovao je u Beograd na liječenje i tu ostao sve do smrti.
To će ga na kraju stajati zatvora, pa će završiti i na sudu kao jedan od pedeset i trojice Srba optuženih u tzv. veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. godine
A u Glinu je dospio, prema vlastitom kazivanju, još početkom devedesetih godina 19. stoljeća - 1892. I to preko Petrinje u kojoj je rođen 31. kolovoza 1870. od majke Ane, rođ, Grebljanović, i oca Mihajla. Dobio je ime po djedu s očeve strane koji je početkom 19. stoljeća bio financijski inspektor u Gospiću. (Inače, protini preci prvotno su nosili prezime Popović i pripadali su velikom bratstvu Danila Popovića, svećenika iz okolice Dubrovnika. Krajem 17. stoljeća Popovići su iz Hercegovine prebjegli u Dalmaciju i na granici rekli da se zovu – Ercegovci! Tako su to prezime zadržali do današnjih dana.) Nikolin otac Mihajlo izučio je krznarski zanat na Rijeci, a imao je i veliku trgovačku radnju u Trstu. Međutim, nije bio spreman živjeti u Trstu, pa je radnju prodao i doselio se u Petrinju sredinom 19. stoljeća. Tu se i oženio, kad je već imao 40 godina, s kćerkom Pavla Grebljanovića iz Stipana. Osim Nikole, Ana i Mihajlo Ercegovac imali su još sedmoro djece, od kojih je samo četvoro ostalo na životu – prvorođeni Nikola, te Pavle, Angelina i Jelena.
Pola stoljeća u Glini
Nikola je 1890. završio bogosloviju u Karlovcima, a prije toga šest razreda gimnazije. Rukopoložen je za svećenika u Plaškom dvije godine kasnije - 1892. Godine 1904. episkop Mihajlo Grujić imenovao ga je protoprezviterom kirinsko-glinskim, s ukupno 25 crkvenih općina iz tadašnjih kotareva Glina, Vrginmost, Dvor i Pisarovina. Bio je član eparhijske skupštine i konzistorije. U Glini će Nikola Ercegovac s kraćim prekidima ostati gotovo punih 50 godina, najprije kao vjeroučitelj pravoslavne vjere u tamošnjoj osnovnoj školi i gimnaziji, a zatim i kao glinski paroh – sve do 15. listopada 1940. godine, kad je umirovljen. Samo nekoliko dana poslije umirovljenja svoju je parohiju predao kateheti Jovanu Lukiću i otputio se u Beograd, na liječenje, i u Glinu se nikada više nije vratio. Već je tada vjerojatno slutio skorašnje pogrome Srba na Baniji i rušenje glinskog svetog hrama, nakon strašnog pokolja u ljeto 1941. godine, u kojem je toliko dugo služio.
Ali, Nikola Ercegovac – znaju njegovi brojni potomci – Glinu nikad nije mogao zaboraviti. Ne samo zato što je u njoj godinama službovao, već i stoga što su tu bili grobovi njegova oca Mihajla, njegove supruge Ljubice i dvoje od šesnaestoro djece – Vojislave i Mladena – koji su umrli neposredno nakon rođenja – 1901. i 1912. Sve što je dobro i loše proživio bilo je vezano upravo za taj gradić i njegove ljude. Imao je nešto više od trideset godina kad je kirinsko-glinski protoprezviterat naslijedio od jereja Mihaila Strike, koji je kasnije postao paroh u Boviću. Postao je miljenik Sinoda i proricali su mu sjajnu svećeničku karijeru.
Kad je došao u Glinu imao je 22 godine i bio u braku s 19-godišnjom Ljubicom Majstorović iz Veljuna. Vjenčali su se 28. svibnja 1892. u crkvi sv. Ilije u kordunskom selu Dunjaku, a kumovi su im bili domobranski major Stefan Lapčević i svećenik Radivoj Lapčević. Nije bilo slučajno da je vjenčanje upriličeno baš u Dunjaku – Ljubica je, naime, bila kći Milke, rođene Zec, iz sela Kukuruzara, i Mojsija Majstorovića, tadašnjeg paroha u Dunjaku, inače od 1. rujna 1887. srpskog zastupnika Narodne stranke na prostoru bivše Vojne krajine. Nema sumnje da je baš Mojsije Majstorović izvršio snažan utjecaj na politička promišljanja Nikole Ercegovca koji će se vrlo brzo prikloniti idejama Svetozara Pribićevića i njegove braće Adama, Valerijana i Milana. To će ga na kraju stajati zatvora, pa će završiti i na sudu kao jedan od pedeset i trojice Srba optuženih u tzv. veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. godine. (Nastavak sljedeći tjedan)
