Slovenskom pjesniku, piscu i prevoditelju Juriju Hudolinu, rođenom 1973., nakladnička kuća Sandorf proteklog je mjeseca u Hrvatskoj objavila roman prvijenac, koji je u Sloveniji izišao još prije devet godina.
- ‘Obijest’ je ponajprije roman o mom životu 1990-ih u Ljubljani: o vremenu osamostaljenja Slovenije, infantilnih političkih igara i pljačke te ljudima koji su kreirali državu. Kako je kreirana, dobro vidimo danas – pravo je čudo da u Sloveniji još ne rastu banane - kaže autor na početku razgovora.
Mala okupacija u 26 slika
U romanu opisujete brutalne svjetove, poput onih iz djela Čarlsa Bukovskog, Toma Vejtsa ili Vitomila Zupana?
Roman je inspiriran mojim životom i nekim suvremenim engleskim, irskim i velškim piscima, a pisao sam ga po nekom sjećanju na prošlost. Dosta sam dijelova napisao u Lisabonu, na toaletu u hotelskoj sobi, dok je supruga iz kreveta gledala televiziju ili čitala knjigu. Bilo je to naše bračno putovanje 2004. godine, kada je naš najpoznatiji nogometaš i moj dobar poznanik Zlatko Zahovič igrao za Benfiku. Tada sam s novopečenom suprugom u Lisabonu proveo mjesec dana: dobro sam jeo, pio sam malo, gledao nogomet, upoznavao svjetske zvijezde i pisao roman o jednoj maloj zemlji iz koje sam došao, u kojoj sam se rodio i u kojoj bi susjed susjedu za pet eura iskopao oko. O maloj zemlji, tada dalekoj, okupanoj u sujeti. Morao sam se dosta i vući za jezik… možda je to bila i mala okupacija u 26 slika.
‘Obijest’ podsjeća na romane o anarhičnim i destruktivnim boemima: u čemu je ‘čar’ života punog kriza i nezadovoljstva?
Ne radi se tu o nekom mazohizmu, koji bi utjelovio cjelovitu viziju romana. Takav je jednostavno bio život u tim godinama, u kojima je bilo svega i svačega, novca, žena, lutanja cijelim svijetom, a bogami, barem što se mene tiče, dosta se i radilo. Moje sjećanje na taj period je dosta pozitivno, no već tada sam naslućivao kamo nas vode političari. Oni su doslovno ubili svog velikog protivnika Ivana Krambergera, koji je u jednom trenutku imao 20 posto glasača. A i najveće crnogorske mafijaše je poubijala država, jer su previše znali. Danas imamo rezultat svega toga, zatvaraju se svi osim određene grupe ljudi, pljačka se i dalje, država se guši u dugovima, ljudi su bez posla… Ista se priča dešava i u Hrvatskoj, samo što ste vi dosad s više vehementnosti zatvarali neke jake tipove. No ni to nam neće pomoći, jer glupost je nenadjebiva: novi političari opet sviraju kurcu i nisu pametni ni toliko da pljunu istini u oči. Jer za to nije potrebna samo hrabrost, nego i pamet.
Na toaletu u Lisabonu pisao sam roman o jednoj maloj zemlji iz koje sam došao, u kojoj sam se rodio i u kojoj bi susjed susjedu za pet eura iskopao oko. O maloj zemlji, tada dalekoj, okupanoj u sujeti
Gubitnički hedonizam
Pišete o gubitničkim pozicijama glavnog lika, pjesnika, kolumnista, ženskara i pijanca Svita Jagodnika?
Živjelo se u Sloveniji 1990-ih i na početku novog tisućljeća dosta liberalno i radikalno, barem u mojim krugovima, iako je zemlja poprilično konzervativna, što je normalno jer smo u osnovi seljaci. No taj štih nekog gubitništva – gubitničkog hedonizma, rekao bih – donio sam iz Pule, gdje sam živio gotovo deset godina. Ondje sam ljeti, barem što se žena tiče, živio kao sultan. I kao mali vrag, što se prijateljstava tiče. A Ljubljana, koja je sasvim drukčija od Istre i Mediterana, imala je nešto što je opet palilo, nekolicinu sjajnih ljudi koji su i danas moji prijatelji, nekih od njih su sjajni, poznati pisci, slikari, muzičari… ‘Obijest’ je otprilike 50 posto autobiografija – ‘ruka ruci’, kako kaže moj beogradski prijatelj Igor Marojević, koji dlake nema nigdje, a kamoli na jeziku.
Radnja se uglavnom odvija u gradu L., u državi K., Karantaniji: s obzirom na silinu ironije kojom ste okarakterizirali slovensku književnu scenu, kakve su bile kritike?
Bila je pizdarija kada je roman 2005. izašao u Sloveniji, no unutar moga slovenskog izdavača, Beletrina, dosta smo jak i prilično povezan krug pisaca, pa nisam ostao sam, kako se to često događa kada se pišu problematični tekstovi. Bilo je napada, ovakvih i onakvih, no ‘Mladina’ ga je uvrstila među deset najboljih knjiga godine, a bilo je i nekoliko finih intervjua. Knjiga je prevedena na makedonski, sada na hrvatski, radi se i prijevod na engleski. A što se ironije tiče, nju jako volim, i ne samo ironiju, nego prvenstveno samoironiju koju mora imati svaki tekst. I ja sam samo čovjek i volim zajebanciju. Inače, literatura je ozbiljan posao, kao i svaki drugi, no bez ironije i samoironije nema književnosti, kao ni bez priče. Puno stvari shvaćam ozbiljno, no ne može mi nešto tek tako uništiti život, neću se naljutiti ako neko drugi misli potpuno različito od mene, ako vidi svijet potpuno drugačije i ako je po svemu drugačiji od mene. ‘Obijest’ je samo jedna od vizija života, a dobro znamo koliko život nosi priča. I da je najbitnije kako se mi nosimo sami sa sobom.
Roman koji ima ključ da se čestita istini
U ‘Obijesti’ je sve puno opisa teških pijanstava, droga i lakih žena na političkoj i medijskoj sceni. Koliko je u romanu stvarnosti?
To je zapravo romansirana autobiografija. U to sam vrijeme pisao kolumnu u ‘Mladini’ i ti tekstovi generiraju roman, koji je stvarnost utoliko koliko i sam za svoj život mislim da je stvarnost. To je roman s ključem, kao i svaki drugi roman koji detektira stanje u nekoj državi, roman koji ima ključ da se čestita istini. No ima tu i ego-tripa, jer se tada zaista živjelo kao u nekom snu, živjelo se samo za pisanje, ludost, žene, provod i sve što ide uz to. A ja imam tu sreću da sam uvijek radio to što volim, iako to što voliš nije uvijek bajka.
