Zlatko Hasanbegović, drugi čovjek stranke Neovisni za Hrvatsku koja je dio vladajuće koalicije u Zagrebu, proteklih dana ne propušta ni jednu priliku da se obruši na svog koalicijskog partnera i gradonačelnika Milana Bandića. Premda Hasanbegović tu koaliciju ne želi nazivati koalicijom nego ‘tehničkom radnom većinom’, čini se da sluti da toj vladajućoj kombinaciji, kako god je zvali, polako dolazi kraj, to jest da Bandić poduzima akcije čiji je cilj da zadrži vlast i mimo podrške petero vijećnika Neovisnih za Hrvatsku, što bi onda značilo da kadrovi rečene stranke moraju napustiti položaje na koje ih je nanio dogovor s Bandićevom partijom i HDZ-om. Najteži gubitak pritom će im biti Gradski ured za kulturu na čijem je čelu odnedavno Ana Lederer, bivša intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. S druge strane, zagrebački gradonačelnik kao da se trudi da u što većoj mjeri izazove Hasanbegovićevu srdžbu, jer je jedino time – uz eventualne privatne relacije i prepoznavanje sebi sličnih – objašnjivo Bandićevo službeno ugošćivanje Dragana Markovića Palme, predsjednika Skupštine grada Jagodine u Srbiji te Arkanovog prijatelja i obožavatelja, u čijoj je delegaciji bio i samozvani novinar Milomir Marić poznat po kontinuiranom televizijskom veličanju srpskih ratnih zločinaca u posljednjih nekoliko godina.

Jedino je izazivanjem Hasanbegovićeve srdžbe – uz eventualne privatne relacije i prepoznavanje sebi sličnih – objašnjivo Bandićevo službeno ugošćivanje Dragana Markovića Palme

‘U znak prosvjeda zbog ovog gradonačelnikovog moralnog i političkog ispada, Klub Neovisni za Hrvatsku traži gradonačelnikovu ispriku građanima Zagreba, a ukoliko ona izostane, napustit će današnju sjednicu Skupštine’, grmio je Hasanbegović u ponedjeljak, ali nije dočekao gradonačelnikovu ispriku. Dočekao je samo ironičnu Bandićevu kvalifikaciju da je ‘divan čovjek’. Par dana ranije, Hasanbegović je za ‘24 sata’ rekao ovako: ‘Zagrebačko-jagodinski susret na vrhu je sasvim u duhu Bandićevih palanačkih estetsko-političkih kriterija. Nakon Jagodine, na redu su Šabac, Loznica, Leskovac i Bajina Bašta.’ Naravno, nije mogao da se ne očeše o nevladine organizacije, jer je njegova najveća frustracija to što javni novac za svoju djelatnost dobiva itko osim njega i njegovih istomišljenika: spominjući Palminu homofobiju, izrazio je uvjerenje da će zagrebačke LGBTQ udruge, u znak prosvjeda protiv gosta iz Jagodine i njegovog domaćina, vratiti dobiveni novac u gradski budžet. Oni da vrate novac, a on, Hasanbegović, u koaliciji s Bandićem, a njegovi stranački kompanjoni strateški razmješteni po foteljama u gradskoj vlasti!

‘Ako tražimo utjelovljenje te moralne kaljuže, to je ono što se naziva tzv. klubom Milana Bandića u Saboru. On je započeo svoju nacionalnu politiku s jednim mandatom, a sada završava s jedanaest. Javnosti je promaknuo jedan detalj, koja je geneza nastanka toga kluba, koji je u osnovi sakupljalište političkog otpada. Supstrat toga kluba čine zastupnici nacionalnih manjina i o tome se nikada nije govorilo. Neki od njih su zlorabili poslovničku mogućnost i doveli sebe u privilegiranu poziciju da su istovremeno članovi dvaju saborskih klubova, što ni jednom drugom zastupniku nije omogućeno. Ovdje se ne radi samo o kameleonstvu, ovdje ima jasnih elemenata, ovdje je riječ o političkoj korupciji. Ovdje se ne okupljaju politički istomišljenici. Budući da Bandićeva stranka nema ni ideologiju ni vrijednosti, ti ljudi se okupljaju radi interesa. U pozadini toga interesa stoji politička moć gospodina Bandića koju on crpi iz zloporabe položaja zagrebačkog gradonačelnika i čovjeka koji bez bilo kakvih ograničenja raspolaže milijardama. Parafrazirat ću Stipu Mesića – idimo tragom novca. Potražimo poveznicu između određenih financijskih dotacija koje idu iz Grada prema nekim manjinskim udrugama, manifestacijama, pokroviteljstvima i onda ćete imati odgovor što radi zastupnik mađarske, romske ili neke druge manjine u Bandićevom klubu’, rekao je Hasanbegović u nedjelju na RTL-u.

Opet je iskoristio priliku da, napadajući Bandića, ošine po još jednoj svojoj političkoj crvenoj krpi – zastupnicima nacionalnih manjina. I opet nimalo autorefleksije: to što su neki parlamentarci iz manjinskih redova ušli i u Bandićev saborski klub, neovisno o njihovim motivima, nema gotovo nikakvog efektivnog utjecaja na političku situaciju i na odnos snaga među glavnim političkim suparnicima, a to se ne može reći za podršku koju petero gradskih vijećnika Neovisnih za Hrvatsku još uvijek pruža Bandićevoj vladavini i zauzvrat konzumira utjecaj na mnogim važnim točkama gradske moći. ‘Neću ulaziti u motive jedne velike i ozbiljne države da daje odličje Bandiću’, komentirao je Hasanbegović orden koji je Vladimir Putin u Moskvi okačio na gradonačelnikov rever. ‘Samo ću podsjetiti na jednu stvar, i time ću reći što mislim o onome tko daje i onome tko prima odličje, prije malo vremena isto ovo odličje je dobio notorni Milorad Dodik, Ivica Dačić, Šešeljev šegrt Tomislav Nikolić i poznati Emir Kusturica. Ne mogu zamisliti da na svojim prsima nosim značku, a kamoli odličje koje su dobili ti ljudi.’

Neovisnima za Hrvatsku najteži gubitak će biti Gradski ured za kulturu na čijem je čelu Ana Lederer, bivša intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta

Hasanbegović, zajedno sa svojim kompanjonom Velimirom Bujancem, nastoji preduhitriti Bandića: Hasanbegović odjednom proizvodi sukob i jako ga zaoštrava, Bujanec pušta informacije da se Bandić rješava Neovisnih za Hrvatsku u dogovoru s premijerom Andrejom Plenkovićem, e da bi se ono za što Hasanbegović predosjeća da dolazi, a to je raskid koalicije u Zagrebu, moglo objašnjavati vlastitom principijelnošću i gradonačelnikovim idejnim i moralnim zastranjenjima. Kad je riječ o Bandiću, naravno da ne manjka ni razloga ni utemeljenja za svaku vrstu kritike, pa čak i zgražanja, ali Neovisni za Hrvatsku probudili su se poslije skoro godinu i pol, kad su valjda shvatili da im se ugodno tlo vlasti ozbiljno uzbibalo pod nogama. Jasno je, i to Hasanbegović dobro zna, da Bandić otpočetka nije bio zadovoljan time što mora u koaliciju s Neovisnima za Hrvatsku, a naročito nije bio zadovoljan što im mora ispunjavati želje u rasponu od brisanja Titovog imena s trga kod Hrvatskog narodnog kazališta do instaliranja gospođe Lederer za šeficu kulturnog resora. Taj savez gurao je i gura Bandića desnije od onoga što njemu treba, jer on se ne želi odreći ni glasača na centru, kao ni razočaranih SDP-ovaca: svjestan je da je pad u okrilje radikalne desnice siguran put prema margini i političkoj irelevantnosti, a u aktualnom metežu može se profitirati samo široko postavljenim ideološkim konceptom, što zapravo znači dezideologizaciju, u kombinaciji s populističkim potezima, lakrdijaškim javnim istupima i stalnim koketiranjem s neukusom i nepristojnošću.

Ako dakle stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića ispadne iz vladajućeg saveza u Zagrebu, to se neće dogoditi ni zbog kakvih načela i ni zbog kakvih projektnih razilaženja, nego zato što je Milan Bandić dočekao priliku da se elegantno riješi koalicijskog balasta ili je odlučio da se balasta riješi pa što košta da košta, uključujući i prijevremene skupštinske izbore, jer on na umu ima više ciljeve i gleda dugoročnije, a gone ga i konkretne pravosudne nevolje, odnosno te ga nevolje gone na fanatičnu i fatalističku političku borbu za ostanak na slobodi, za ostanak u igri.

Nema sumnje da će se Bandić iduće godine (opet) kandidirati za predsjednika Republike: ono što sad poduzima, a pritom mislimo i na odmicanje od Neovisnih za Hrvatsku, u velikoj je mjeri motivirano tom budućom kandidaturom. On zna da mu u predsjedničkoj utrci nikako ne može biti od pomoći imidž desnog i konzervativnog ekstremista. On zna da treba biti sve što se u ideološkom smislu može biti i da je u tome njegova jedina šansa za uspon na Pantovčak. Pa i bez obzira na to kakvi su realni izgledi te kandidature, Bandiću naprosto trebaju izbori, potrebna mu je ta vrsta društvene i političke tenzije, jer mu otvara mogućnost za širenje teza o političkoj konstruiranosti kaznenog postupka koji se vodi protiv njega, za pritisak na pravosuđe, za političko trgovanje i zakulisne operacije. U tom smislu, ni izvanredni skupštinski izbori, izazvani nepostojanjem vladajuće većine, vjerojatno mu ne bi bili mrska opcija, s obzirom na to da njegova gradonačelnička pozicija ne bi bila ugrožena.

No vjerojatnije je da će pokušati sastaviti većinu u Skupštini bez Neovisnih za Hrvatsku i njihovih pet ruku. U ovom trenutku Bandićeva Stranka rada i solidarnosti ima šesnaestero skupštinskih poslanika, a kad im se pridoda sedmero vijećnika partnerskog HDZ-a, dođe se do dvadeset i tri ruke, tri manje od većinskih dvadeset i šest. Te tri ruke Bandić može pokušati priskrbiti novim akvizicijama iz redova SDP-a, koji sad ima sedmero vijećnika, može pokušati pridobiti HNS-ovca Tomislava Stojaka, a možda i nekoga od ljudi koji su ušli u Skupštinu na listi Sandre Švaljek.

Sve je moguće kad je riječ o Bandiću, a on je dosad pokazao vrhunsko umijeće u jačanju svojih redova i održavanju svoje političke moći mimo izborne volje birača. Tekući i predstojeći sukob s Hasanbegovićem pomoći će mu da odobrovolji dio birača koje je otjerao iznuđenim desničarskim izljevima i da eventualno privuče nešto pogubljenih SDP-ovaca: kakav god ishod na kraju bio, Bandić je izračunao da od raskida koalicije s Neovisnima za Hrvatsku može imati samo političku korist, za razliku od Esih i Hasanbegovića.