Novosti

Društvo

Kako je Raspudić branio Split od pedera

Veliko istraživanje medijskog praćenja Povorke ponosa od njenih početaka do danas podsjetilo je na istupe istaknutih javnih ličnosti. Nasilje nad LGBTIQ zajednicom među HDZ-ovcima je prvi osudio Karamarko, Milan Ivkošić ga je koristio za osudu antifašizma, a Nino Raspudić pravdao specifičnim dalmatinskim temperamentom

5dapj18jlr61ie9br679iuwtw0e

Split 2011. godine. Raspudić je zaključio da Parada ne odgovara splitskom temperamentu (foto Tino Jurić/PIXSELL)

Dok se bivši premijer Ivo Sanader u talk showu ‘Nedjeljom u dva’ 2006. godine još femkao oko toga da zauzme jasan – i kako su se tada mnogi nadali – pozitivan stav prema problematici LGBTIQ osoba, dotle Tomislav Karamarko, njegov kolega iz iste stranke, 2010. godine postaje prva politička ličnost iz hadezeovske vlasti koja se javno odredila protiv nasilja usmjerenog prema gej i lezbijskim osobama. Podsjetimo, tada je Karamarko obnašao dužnost ministra policije u vladi Jadranke Kosor, a očitovao se oko napada na dvije gej osobe ispred zagrebačkog kluba Sirup u studenom 2010. godine.

Ovo je samo mali dio iz širokog istraživanja naslovljenog ‘15 godina borbe za slobodnije društvo’, posvećenog društvenoj situaciji vezanoj uz Zagreb Pride i stanju s pravima gej osoba u Hrvatskoj, koju su priredili organizatori ovogodišnjeg Zagreb Pridea. Kompletno istraživanje trebalo bi biti publicirano do kraja godine, a uoči ovogodišnjeg, petnaestog po redu Zagreb Pridea objavljen je izvadak od kojih 60 stranica u kojem se potanko opisuje što istraživački dokument pokazuje i koji je cilj studije.

Osim podsjećanja na to da se Karamarko oko ‘pederske’ problematike odredio prvi od hadezeovaca, a da se Sanader oko iste izmotavao, studija, posebno onaj dio koji se odnosi na analizu sadržaja članaka u dvama vodećim dnevnicima u zemlji, dakle u Jutarnjem listu i Večernjem listu u razdoblju od 2002. do danas, podsjeća i na to što je o tome mislio recimo jedan prokatolički nastrojeni profesor. Tako je zagrebački rektor Damir Boras na katolički korektan način naglasio da su i ‘gejevi božja djeca te da stoga ‘istospolne zajednice’ ne smiju imati manja prava’. Očekivano, Večernji o gejevima piše negativnije i suzdržanije od liberalnijega Jutarnjeg lista. Tako Večernjakova glavna kolumnistička uzdanica Milan Ivkošić u svom članku zaključuje da su ‘gejeve i na paradama smrti i poniženja u SFRJ pratili antifašisti, ali s pištoljčinama za pojasom’. Jedna od istraživačica, Vesna Kesić, naglašava instrumentalni karakter ovakvog tipa zaključaka: ‘Njegova intencija (dakle, Ivkošićeva), međutim, nije upozoriti na povijesnu nepravdu, a kamoli na aktualno stanje prava LGBTIQ osoba, već isključivo denuncirati tobožnje licemjerje Socijaldemokratske partije i generalno liberalne antifašističke ljevice, kao sljedbenike komunističkog totalitarizma koji je progonio gej muškarce’.

Posebno je zabavno čitati nalaze autora i autorica o počecima novinskog praćenja gej povorke u Zagrebu 2002. godine. Tada su novinari, posebno oni iz Večernjeg lista, rado zauzimali tzv. objektivnu, neutralnu poziciju, tipa, pitajmo obje strane što misle o povorci ponosa. Tako smo u istom tekstu dobijali stav ratobornih skinheadsa o prajdu u kojem prosvjednicima prijete riječima: ‘Nastrani su i neka šute… Ne znamo još hoćemo li napasti. Uvijek napadamo sve što ne valja. A policija nam nikada nije bila problem’. Samo koji cicero dalje u istom članku Dorino Manzin, koordinator udruge Iskorak, miroljubivo govori o naprecima na istom polju u Velikoj Britaniji, čije vlasti istospolnim parovima dozvoljavaju usvajanje djece. Večernji je iste godine uoči prvog prajda svoj negativni stav podupro i tzv. istraživanjem u kojem je, eto, nedvojbeno utvrđeno da ‘javnost sve manje podupire povorku homoseksualaca’, a tih se godina pravo na javnu riječ olako davalo i posve bizarnim personama poput Ane Lučić koja je povorku proglašavala ‘terorom nad ćudoređem’.

Iako se ne odnosi direktno na stavove iznesene u spomenutim dnevnim listovima, istraživačice i istraživači su spomenuli i stav Nina Raspudića vezan uz nasilje na splitskoj povorci 2011. godine. Tamo je, podsjetimo, više hiljada anti-gej demonstranata napalo četiristotinjak učesnika povorke ponosa koji je tada bio vođen od strane zagrebačkih organizacija Kontra, Iskorak i Domine. To je Večernjakovog kolumnistu natjeralo da u televizijskom ‘Petom danu’ zaključi da je Pride zagrebački import i kao takav posve neodgovarajući Splitu i tamošnjem specifičnom temperamentu, jer da kontinentalni i dalmatinski gejevi nipošto nisu isti. Istraživači podsjećaju na Raspudićeve riječi: ‘On zagrebačke aktivistice povezuje s ‘civilizirajućom intervencijom izvana’, odnosno sa Soroševim Institutom Otvoreno društvo, veleposlanicama, predsjednikom Obamom i NATO paktom’, koji, prema njemu, nimalo ne adresiraju pitanja lokalne LGBTIQ zajednice.’

Studija je poduprta i ispitivanjem javnog mnijenja sačinjenom proljetos na uzorku od nešto manje od tisuću punoljetnih građana Hrvatske. Neki od rezultata su sljedeći: skoro 70 posto ispitanika ustvrdilo je da osobno ne poznaje homoseksualnu osobu, njih 51 posto drži da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javno istupanje jer da tako kvare mladež, 57 posto ispitanika ne podržava Povorku ponosa, a 69 posto njih smatra da te osobe ne bi smjele javno iskazivati ljubav. Čak 64 posto protivi se ozakonjenju istospolnih brakova, 58 posto ispitanika smatra da homoseksualne osobe ne bi smjele raditi s djecom u odgojno-obrazovnim ustanovama, a 51 posto ne odobrava istospolna partnerstva ili zajednice. Istraživači, između ostaloga, zaključuju da ispitivanje pokazuje da je ‘podrška Povorci ponosa i pravima homoseksualnih osoba značajno više izražena kod ispitanika mlađih od 30 godina, zatim kod onih s višom obrazovnom razinom te onih koji žive u gradovima, Zagrebu, Istri, Primorju i Gorskom Kotaru. No, osobina koja je najviše povezana s prihvaćanjem prava homoseksualnih osoba i podržavanjem Povorke ponosa je osobno poznavanje homoseksualne osobe.’

Neki od zaključaka studije su da je zagrebačka, kao i splitska povorka ponosa izrazito politična, za razliku od sličnih događaja u svijetu koji su više karnevalesknoga i zaigranog tipa. Također, zaključuju i da klasna uvjetovanost djelovanja često i samim sudionicima i aktivistima ostaje izvan fokusa, mnogima od njih nisu jasne ni političke konotacije, odnosno neki bi da se cijela problematika sagledava u politički bitno neutralnijem ključu, dok su drugi s jasno izraženom kvir, feminističkom i antifašističkom platformom na kojoj se odvija Zagreb Pride, zadovoljni. Da završimo riječima samih autora studije: ‘Možda je jedina ideja koja ujedinjuje sve osobe na Povorci svijest o tome da postoje transfobija, bifobija i homofobija i da je to loše. Za direktnu akciju kakva je Povorka ponosa koja traje svega nekoliko sati, to, čini se, i nije sasvim loš temelj. Pogotovo kad se uzme u obzir ogroman pozitivni efekt koji ona u konačnici ima za sav ostali LGBTIQ aktivizam.’

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više