>

novosti logo

Kultura Kultura

Kako kuca Srce Sarajeva

Tokom osam dana Sarajevo Film Festivala publika je imala priliku pogledati 270 filmova iz 56 zemalja, a javna bezbjednost i suočavanje s prošlošću izdvojili su se kao teme kojima je posvećeno najviše pažnje. Glavnu nagradu u takmičarskom programu osvojio je film ‘Take Me Somewhere Nice’ Ene Sendijarević

Da je Sarajevo Film Festival samo događaj sedmice u Sarajevu, već bi bilo nezamislivo da njegov nagradni fond nije veći od 144. dijela prihoda koji su sarajevski ugostitelji prijavili Poreskoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine u sedmici održavanja festivala. Jedni će reći da je SFF ionako najveća i najglamuroznija manifestacija posvećena filmu u regiji, festival kojim Sarajevo parira drugim bivšim jugoslovenskim republikama, drugim riječima, dobar, odličan, s obzirom na to da je krenuo iz podruma, pod opsadom. Neće zaboraviti navesti imena ljudi koji su prošli crvenim tepihom, nagrade, prijatelje, sponzore. Kao da im uopšte nije jasno koliko bi ozbiljniji, respektabilniji, kvalitetniji bio kad bi u njegovom nagradnom fondu bilo onoliko novca koliko troše javni zvaničnici za potrebe reprezentacije. Skromnost nagradnog fonda nije poruka da treba drastično smanjiti očekivanja od jednog festivala. Otud se uopšte ne čudim što je u bioskopu sa najvećim kapacitetom sjedišta SFF prikazao čak tri filma koji su već imali premijeru u Cannesu ili Berlinu. Ni sebi, što sam birao da gledam te filmove, iako sam imao pravo samo na tri ulaznice dnevno.

Parazit

Južnokorejski film ‘Parazit’, dobitnik Zlatne palme u Cannesu, izazvao je različite reakcije na Raiffeisen Open Airu SFF-a. Film u režiji Bong Joon-hoa toliko je ispunjen stereotipima, predrasudama, fetišima i porivima (post)modernog korejskog društva da je gotovo nejasno zbog čega je žanrovski određen kao crna komedija, iako vrlo evidentno funkcioniše i u strukturi psihotrilera.

Min-hyuk (Park Seo-joon) odlučio je da napusti Južnu Koreju pa svog prijatelja Ki-wooa (Woo-sik Choi), koji je više puta pokušao upisati fakultet, preporučuje kao profesora engleskog djevojke Da-hye (Jung Ji-so), kćerke izrazito situiranog bračnog para Park. U domu Parkovih ubrzo uviđaju potrebu za nastavnikom umjetnosti koji će raditi sa Da-hyeinim bratom – i to je pozicija za koju Ki-woo ima ozbiljnu kandidatkinju, kao i za poziciju novog vozača i nove domaćice. Na taj način četveročlana korejska porodica koja živi u podrumu odjednom rješava svoj problem nezaposlenosti, a činjenica da oni nisu jedini koji vide prilike u svijetu oko sebe i koji su iskoristili naivnost Parkovih bila je izuzetan kontrapunkt u dramatizaciji ‘Parazita’. Nagli povratak Parkovih sa izleta uzrokuje haos koji filmu daje prvu ozbiljnu dramatičnu situaciju koju će kamera zabilježiti dovoljno dinamično da nakon tog klimaksa u filmu gotovo da nema mjesta crnoj komediji, tek transgresiji i uprizorenju mitova koji se poput utvara pojavljuju i gube u protivsmislu…

Jadnici

Dok specijalne jedinice policije nadziru pariški Montfermeil, traje režim specijalnih uslova protoka informacija o javnoj bezbjednosti. Borba za ekskluzivitet vlasništva nad takvim informacijama onemogućava institucionalno rješavanje gorućih pitanja, no specijalna jedinica služi se izrazito brutalnim i nelegitimnim načinima održavanja javnog reda i mira, držeći nasilje na vrhu ljestvice pojma o efektivnim pedagoškim mjerama…

Film u režiji Ladja Lyja radnju locira u momentu kada obuku Stephana (Damien Bonnard), novog člana antikriminalne specijalne jedinice policije, ubrzava pravi izazov. Stefanove kolege sa dugogodišnjim zajedničkim iskustvom preuzimaju na sebe dužnost da stabilizuju novonastalu situaciju. Dron bilježi ono što javnost ne bi trebala da vidi, a Stephan želi da situacija završi civilizovano. Njegovi maniri ili činjenica da ga još uvijek niko ne zna omogućuju dobro znanom policijskom dvojcu da, u komunikaciji sa momcima iz ulice, dobije potrebne informacije. Gdje su granice njihove moći, to prikazuju ‘Jadnici’, drama koja uzima u obzir postkolonijalno iskustvo na periferiji i nasilnu komunikaciju unutar užih interesnih grupa u getu. Ipak, ‘Jadnici’ ne propuštaju priliku da detabuiziraju šok izvan doktrine na koju smo već upućeni, što je vjerovatno i uzrokovalo tako sterilan, sladunjav, nazovi prizeman kraj, no scene prije toga vrlo odvažno pokazuju kako odrasta i sazrijeva pravno nezaštićena mladež na periferiji francuske prestonice.

Šavovi

Film reditelja Miroslava Terzića nastao je u koprodukciji Srbije, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao priča na osnovu mnogih istinitih događaja. Ana (Snežana Bogdanović), sredovječna je majka i supruga u disfunkcionalnoj porodici koja je izmorena i traumatizovana dugogodišnjom potragom za istinom o Aninom sinu Jovanu. Kada Ana pripremi rođendansku tortu na godišnjicu njegovog rođenja, njena kćerka (Jovana Stojiljković) i njezin suprug (Boris Isaković) pobjesne i zatraže od Ane da prestane tragati za mrtvim djetetom. Prijetnje i zastrašivanja dok traga za Jovanom bude u Ani nadu da je njen sin živ, kao i nebulozne i netačne informacije koje dobija od organa i službi javne bezbjednosti…

‘Šavovi’ na površini prikazuju priču o kojoj se zbog dubine traume moralo ćutati, kao da je riječ o teoriji zavjere. U tom smislu, ovaj film ne pretenduje da zaposlene u javnoj upravi stavi u isti koš, ali isto tako ne bježi od postavljanja vrlo banalnog raspleta koji je u najvećoj međuzavisnosti sa greškama u sistemu, o kojima birokratija ne vodi računa. Možemo reći da ‘Šavovi’, na osnovu univerzalizovane istinite priče, uprizoruju opstrukciju informisanja, dostupnost i kontrolu informacija, a isto tako i odnos snage volje spram tiranije mogućnosti. Taj odnos će, kroz fotografiju, biti predstavljen na samom kraju filma, koji je izazvao veoma glasan aplauz na Opein Airu.

Film koji je takođe zaslužio da bude prikazan na Open Airu je ‘Bog postoji i zove se Petrunija’, snimljen prema istinitom događaju u Štipu. Petrunija (Zorica Stojanovska) je diplomirana istoričarka u potrazi za bilo kakvim poslom. Na razgovoru na koji je došla uz preporuku proživljava još jedno poniženje, mizogino i šovinističko. Budući da će uskoro Bogojavljenje, Petrunija odlučuje da, po svom slobodnom izboru, zapliva za časni krst. Kada ga uhvati, vjerska zajednica, u skladu sa slobodnom interpretacijom religijskih kanona, pokušaće da joj otme krst, zbog čega Petrunija bježi. Institucije javne bezbjednosti, vjerske zajednice i zvanične crkvene vlasti pokušavaju odgonetnuti je li Petrunija ukrala časni krst ili je imala potpuno pravo ponijeti ga sa sobom da bi izbjegla napade, prijetnje, kletve, difamacije, otimanje i fizičko zlostavljanje. Dok traje predistražni proces, Petruniji se uskraćuje pravo na advokata. Za to vrijeme, televizijska ekipa pokušava ostati na terenu onoliko dugo koliko je potrebno da se o slučaju, koji je postao viralan, izvijesti u interesu javnosti. Film u režiji Teone Strugar Mitevski prikazuje borbu protagonistkinje protiv sistema koji joj odriče blagoslov na koji ima pravo. Ne samo zato što lokalni sveštenik nije kadar kontrolirati gomilu koja nastoji Petruniji oteti krst, nego i zbog pritiska desekularizovanog društva, odnosno najviših u toj hijerarhiji. Peter Bradshaw u britanskom Guardianu piše: ‘Dobro, je li to slučaj seksualne diskriminacije? Ima li ikakve poente za nevjerujuće da potvrđuju Petrunijino pravo da pliva za časni krst na ovako agresivnoj i iracionalnoj ceremoniji? I kakav je Petrunijin stav prema makedonskoj religiji i makedonskom društvu? Ova pitanja film ne postavlja i ne nudi odgovore na njih.’

Palače za narod

U dokumentarnom programu SFF-a bilo je promašaja i punih pogodaka. Moj favorit na neviđeno bile su ‘Palače za narod’. Nacionalna palata kulture u Sofiji, Državni univerzitet u Moskvi, Palata parlamenta u Bukureštu, Palata Saveznog izvršnog vijeća – Palata Srbije u Beogradu, Palata Republike u Berlinu… jedinstvene su arhitektonske kreacije koje pokazuju moć primjene najsavremenijih tehnologija u službi reprezentacije društvene moći u eri socijalizma. Pogled na svakodnevicu života u tim objektima iz rakursa tzv. običnog čovjeka koji u njima radi je u prvom planu ovog dokumentarnog filma. Iako pretenduje da prikaže različite periode u istoriji ovih građevina, narativ funkcioniše kao slagalica sa različitim političkim konotacijama jer ‘Palače za narod’ hoće da skrenu pažnju na megalomaniju komunističke gradnje. Tek kada prikazuje snimke rušenja Palate Republike u Berlinu, film govori i o odnosu postmodernih društava, nasljednika nekadašnjih komunističkih sistema, prema ovim objektima. No njegova je najveća greška, s obzirom na to da je dokumentarni, propuštena prilika da prikaže dovoljnu količinu informacija o objektima koji su bili u žiži društvenopolitičkih zbivanja. To možemo očekivati od serije od pet epizoda koja će trajati 40 minuta duže od filma.

Euforija postojanja

Priča o devedesetogodišnjakinji koja odlučuje ponovno stati na scenu. Eva Fahidi, sa svojom šezdesetak godina mlađom partnerkom Emese Cuhorka, u 2017. godini na sceni je bila triput mjesečno (Vigszinhaz Theater Budimpešta), no do projekcije filma na SFF-u broj njihovih nastupa je prerastao stotinu. Bivša zarobljenica u koncentracionom logoru Auschwitz performansom na sceni želi da dopre do šire grupe ljudi od one do koje bi doprla govorenjem o svom iskustvu. Nakon sarajevske projekcije, Eva Fahidi poručila je da nema apsolutno nikakvog razloga da (čovjek) mrzi bilo koga, bez obzira na to kakvo zlo mu je učinjeno. To je promišljanje žene koja u svojoj 94. godini još uvijek nastupa, prikazano u filmu koji je tokom trajanja SFF-a dobio dvije nagrade na dva festivala.

Zlatna djevojka

Andreea Raducan jedna je od tri Rumunke koje su na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine slušale himnu svoje zemlje. Dobila je zlatnu medalju, ali nije prošla testiranje na doping i medalja joj je oduzeta. Imala je 17 godina. Doktor joj je dao pogrešan lijek, pseudoendorfin. S obzirom na to da on u gimnastici nije od pomoći, taj faktor koji je nju diskvalifikovao već od naredne godine nije bio bitan. Film ‘Zlatna djevojka’, rad Denise Morariu-Tamas i Adriana Robea, prati borbu koju Andreea Raducan, od 2017. predsjednica Rumunske gimnastičke federacije, vodi da joj se olimpijsko zlato vrati. Ko joj je bio podrška i na koji način, kakve kompromise je učinila – to je u fokusu filma. No njegov najveći klimaks je pitanje drugoplasiranoj takmičarki: Je li vam žao što ste prihvatili zlato?

Kostakurta (Bajka o Satankrajini)

Autorski rad Saše Karanovića (režija i scenario) najbrutalnija je bajka ikad snimljena u Bosni i Hercegovini. Možda je baš zbog tog dobila nagradu za najbolji bh. studentski film. Po povratku u majčinu domovinu, mladića šalju po čovjeka koji navodno može da spasi djeda. Tamo gdje gotovo niko drugi iz porodice nije bio, mladić (Mihajlo Konjević) upoznaje Kostakurtu (Kristina Šikanić), dvojnicu. Došao je s namjerom da pomogne djedu, no kada se Kostakurta materijalizuje kao njegova dvojnica, ona predskazuje neki događaj s nepopularnim ishodom. A možda i najpopularnijim. ‘Kostakurta (Bajka o Satankrajini)’ koristi snažnu mitsku energiju da ukaže na hiperstimulanse i na šire dimenzije autoritarnog donošenja odluka, bez obzira na posljedice – ili uprkos njima.

Šerbet

Nagradu za najbolji studentski film osvojio je ‘Šerbet’ reditelja Nikole Stojanovića, a prema scenariju Nađe Petrović. Ena (Jelena Tjapkin) i Sale (Branko Perišić) sreli su se na mjestu gdje dolaze ljudi sličnih afiniteta i interesovanja, no to nije nikakva garancija da će se susresti njihova očekivanja. Žele da upoznaju jedno drugo. Njihovu želju za komuniciranjem, porive, želje i potrebe ‘Šerbet’ ne razrješava, ali ih fokusira u kontekstu čulnog i osjetilnog, ukazujući na ulogu kompleksne strukture identitet-pripadnost-sopstvo spram fetišizma. Bez obzira na to što je flert njegov metanarativ, ‘Šerbet’ stoga nije tek priča o dvoje mladih ljudi koji zbog seksualnog poriva imaju želju da se upoznaju, nego priča o bilo koje dvoje ljudi koji zbog okolnosti u kojima jesu ne mogu a da ne komuniciraju.

Mojoj pažnji promakla je premijera filma ‘Sin’ u režiji Ines Tanović, ‘Take Me Somewhere Nice’ Ene Sendijarević (dobio je Srce Sarajeva u takmičarskom programu), no posebno mi je žao što sam propustio filmove ‘Medena zemlja’ u režiji Ljubomira Stefanova i Tamare Kotevske, ‘Gomila materijala’ Sajre Subašić, ‘Duran’ Faruka Sokolovića, ‘Mačka u zidu’ Mine Mileve i Vesele Kazakove te ‘Priča o tri sestre’ Emina Alpera.

1/4