>

novosti logo

Kako su harali merčepovci

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro založio se za pomilovanje Tomislava Merčepa, ratnog zločinca odgovornog za pljačku, mučenja i likvidacije na desetke srpskih civila. ‘Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao nijedan leš, ali ih je bilo manje nego što je moglo biti’, jedna je od njegovih poznatijih izjava

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro u utorak je na svom Facebook-profilu objavio snimku na kojoj se zalaže za pomilovanje ratnog zločinca Tomislava Merčepa. ‘Kad govorimo o pomilovanjima, kojeg je to hrvatskog branitelja pomilovala aktualna predsjednica? Ja ću vam reći. Pa nijednog. Mene pitaju što mislim o tome, bih li ja pomilovao Tomislava Merčepa. Evo odgovora: bih’, poručio je Škoro u eteru ‘Demokracije’. Kako su Novosti pisale u više navrata, riječ je o emisiji koja se emitira na Vinkovačkoj televiziji i koja vrvi pozivima na nasilje i govorom mržnje protiv Srba te lijevo orijentiranih političara. Škoro je snimku iz ‘Demokracije’ na Facebooku upotpunio sljedećim statusom: ‘Kao predsjednik neću ponoviti greške prethodnika i pomilovat ću hrvatske branitelje.’

Tomislava Merčepa, za kojeg se otvoreno založio jedan od popularnijih kandidata za predsjednika Hrvatske, Vrhovni sud je 2017. osudio na sedam godina zatvora jer kao zapovjednik pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, poznate kao merčepovci, 1990-ih nije spriječio sebi podređene da vrše nezakonita uhićenja, zlostavljanja i ubijanja srpskih civila. Unatoč boravku u zatvoru, iz kojeg je redovno odlazio na rehabilitacije u Krapinske Toplice, posljednjih godina je prisustvovao raznim veteranskim okupljanjima i predsjedničkoj inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović. Donedavno je bio i redovni sudionik kolone sjećanja u Vukovaru, gradu u kojem je započeo njegov ratni put.

Ubojstva civila u Vukovaru

Vukovarski Napoleon, kako su ga tada nazivali, 1990. je kao novopečeni član HDZ-a postavljen za sekretara narodne obrane toga grada. Kao glavni čovjek vukovarskog HDZ-a rukovodio je skupinama koje se dovodi u vezu s ubojstvima nekoliko desetaka uglednih srpskih civila. Jedan od njih je 51-godišnji Jovan Jakovljević do čije kuće je 29. lipnja 1991. oko 23 sata došla grupa naoružanih muškaraca. Predstavljajući se kao policajci, Jakovljevića su pozvali da izađe. Kada je on to odbio, uz zamolbu da dođu sutra tokom dana, zaprijetili su mu dizanjem kuće u zrak. Jakovljević je tada izašao, a nepoznati muškarci su ga pucnjevima iz vatrenog oružja ubili na kućnom pragu.

‘Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao nijedan leš, ali ih je bilo manje nego što je moglo biti’, hvalio se nakon svega Merčep. Povjerenik hrvatske vlade za tadašnju općinu Vukovar Marin Vidić Bili uputio je 18. kolovoza 1991. pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i premijeru Franji Greguriću u kojemu ih je upozorio da se Merčep okružio ‘sumnjivim tipovima i kriminalcima, koji bespravno upadaju u privatne stanove, pljačkaju ih, nasilno privode građane na saslušanje, pa čak vrše i egzekucije’.

‘Budući da smatramo da nismo u mogućnosti da s lokalnim snagama raščistimo situaciju, molimo vas da nam hitno uputite kompetentne ljude, koji će legalnim institucijama vlasti pomoći da se stanje što prije normalizira’, navodi se dalje u pismu nakon kojeg je Merčep ‘kažnjen’ premještajem u Zagreb. Zločini počinjeni u ljeto 1991. u Vukovaru nisu bili dio optužnice Državnog odvjetništva na temelju koje je Merčep naposljetku pravomoćno osuđen. Za ubojstva vukovarskih Srba do danas nitko nije odgovarao.

Tamna strana Zagrebačkog velesajma

Merčepova jedinica, koja je za metu birala srpske građane boljeg imovinskog stanja, šaljući tako poruku svim srpskim civilima da im je odlazak iz Hrvatske jedini način da prežive, s početkom rata nastanila se u Paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma. Kako se navodi u knjizi Viktora Ivančića, Hrvoja Polana i Nemanje Sjepanovića ‘Iza sedam logora’, tamo su uhapšeni zagrebački Srbi u periodu od rujna 1991. do siječnja 1992. bili držani zatvoreni u jednom kontejneru i na različite načine zlostavljani i ponižavani. Nakon toga su bili odvođeni u Pakračku Poljanu, gdje su dodatno mučeni i potom likvidirani. Neka od tih ubojstava detaljno su opisana u prvostupanjskoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Tomislav Merčep prvotno osuđen na pet i pol godina zatvora.

Likvidacija članova obitelji Zec

Pripadnici Merčepove postrojbe 7. prosinca 1991. oko 23 sata banuli su u kuću srpske obitelji Zec u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje su prvo likvidirali Mihajla Zeca. Svjedokinje ubojstva, njegovu suprugu Mariju i 12-godišnju kćer Aleksandru, potom su odveli na Medvednicu. U noći sa 7. na 8. prosinca ispalili su osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec te sedam u glavu i jedan u nadlakticu Aleksandre Zec. Njihova tijela bačena su i zakopana u jamu u blizini Planinarskog doma Adolfovac. Narednih dana redom su uhićeni merčepovci Nebojša Hodak, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola i Snježana Živanović, koji su priznali da su počinili ubojstva.

‘Netko mi je rekao da djevojčici vežem oči’, ispričao je istražiteljima Rimac te nastavio: ‘Uzeo sam komad plahte i kada sam joj zavezao oči rekao sam da ispale samo jedan metak. Ja sam se nakon toga okrenuo i nisam htio gledati. Nisam čuo jedan, nego više pucnjeva. Kada sam se okrenuo, curica je ležala na zemlji.’ Okružni sud u Zagrebu je zapisnike o ispitivanju izdvojio iz spisa jer su prikupljeni na nezakonit način. Naime, osumnjičeni su ispitani bez prisutnosti odvjetnika, a tokom cijelog suđenja su se branili šutnjom. U srpnju naredne godine Okružni sud je za svih petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a donio oslobađajuće presude.

Horor Pakračke Poljane

U jesen 1991. pričuvna postrojba MUP-a stacionirala se u Pakračkoj Poljani, gdje su nekadašnji Društveni dom pretvorili u improvizirani zatvor. Tamo su dovodili nezakonito privedene srpske civile s područja Pakraca, Kutine, Daruvara i Zagreba, ali i manji broj Hrvata te ih ondje ispitivali uz učestalo premlaćivanje i mučenje.

Privedeni su najčešće odvođeni iz svojih domova, gotovo u pravilu od njih je oduziman novac te ostale vrijednosti, uključujući automobile, a u jednom slučaju čak usisivač i pegla. Neki od zatvorenika tog logora bili su mučeni elektrošokovima, sipani su im sol i ocat na zadobivene rane, a tortura je često uključivala udaranje tvrdim predmetima i rezanje noževima. Kako se navodi u biltenu Srpskog narodnog vijeća ‘Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj 1991 - 1995’, zatvorenici su redovno svoje mučitelje morali pozdravljati ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’.

Na desetke žrtava, među kojima se najmanje šestero njih još uvijek vode kao nestale osobe, najčešće je likvidirano vatrenim oružjem iz blizine, hicima u glavu, nakon čega su zakapane u plitke grobove, uglavnom u bližoj okolici Poljane. Presudom Županijskog suda u Zagrebu iz 2005. na ukupno 30 godina zatvora za te su zločine osuđeni Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mokola, ranije osumnjičeni za ubojstvo članova obitelji Zec, te Miroslav Bajramović Branko Šarić. Navedena ubojstva spominju se i u presudi kojom je osuđen njihov zapovjednik Tomislav Merčep.

1/1