>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Igor Mrkalj

Kako su rušili zajednicu

‘Novosti’ donose povijesne izvore o rušenju pravoslavne crkve Presvete Bogorodice u Glini, lokaliteta na kojem je 1941. počinjen pokolj nad srpskim stanovništvom. ‘U tu su svrhu dobili financijsku pomoć od NDH pa su ciglu, crijep i građevni materijal rasprodali seljacima, dok su zvono i lim sa krova predali državi’, posvjedočio je 1944. Ante Šešerin

Masovna ustaška ubijanja Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi, koja su praćena uništavanjem svih tragova srpskog postojanja u Glini, njihove duhovne i materijalne kulture, a iznad svega, njihovog vjerskog identiteta, očito nisu bila prepreka da Božo Pavlov, sekularizirani franjevac porijeklom s otoka Brača, napiše dopis ustaškim vlastima i moli za dva zvona s Bogorodičine crkve. Štoviše, on je tog 18. kolovoza 1941. godine napisao još jedan dopis, i to Velikoj župi Gora sa sjedištem u Petrinji: u njemu prilaže dopis koji šalje u Zagreb te ljubazno moli za preporuku. Ujedno moli da se njegov predmet ‘što prije riješi, jer će zvona biti uložena, pa bi ih mogao neko i otštetiti’.

‘Kad smo se u rujnu 1941. mi i vozila vraćali pokraj Gline, neki zidarski majstor s radnicima rušio je pravoslavnu crkvu’, ostalo je zapisano u dnevniku Ivana Rojsa

Potaknut ovim dopisom, podžupan Velike župe Gora u Petrinji, Joso Rožanković, 27. kolovoza 1941. godine piše Državnom ravnateljstvu za ponovu u Zagrebu i predlaže da se molba rimokatoličkog župnog ureda u Gorama uvaži. Dopis je zaprimljen 1. rujna 1941., a već sutradan Kotarska oblast u Glini izvještava Veliku župu Gora u Petrinji o stanju otpreme ‘crkvenih slika i zvona oduzetih u pravoslavnoj crkvi u Glini’. U kratkom dopisu izvještava se da je u ‘navedenoj crkvi oduzeto i to: 24 komada velikih crkvenih slika, jedan luster, jedan drveni manji bronzirani križ, četiri velike crkvene zastave, jedno nebo, tri komada litija, tri slike od oltarnika, jedan okvir od oltarskih vrata, jedna vrata od oltarnika, četrdeset komada manjih plehnatih slika, dva prazna velika drvena pobrončana kastla, isto tako dva mala drvena kastla, zatim tri velika crkvena zvona i to: veliko u težini od po prilici 20 mtc. srednje 15 mtc. te manje zvono od po prilici 10 mtc. težine, zatim bakra u težini 190 klg. Moli se naslov da bi za prevoz ovih stvari poslao jedan kamion budući da ova oblast nema prevoznih sredstava, a niti mjesta gdje bi odnosne stvari duže smještene bile’, piše kotarski predstojnik u Glini, Dragutin Imper.

Ovaj dopis zaprimljen je u Petrinji istog dana, 2. rujna 1941. godine. Nakon izvjesnih konzultacija, Kotarska oblast u Glini dobila je uputu da po pitanju crkvenih slika i zvona oduzetih u pravoslavnoj crkvi ‘izvijesti Državno ravnateljstvo za ponovu u svrhu daljnje raspoložbe, a isto tako glede potrebnih novčanih sredstava u koliko su takova potrebna za daljnji rad oko rušenja crkve’, stoji u odgovoru kojeg je 6. rujna iste godine potpisao podžupan Rožanković. Kakva je bila daljnja sudbina otetih i opljačkanih predmeta iz porušene pravoslavne crkve, pokazat će daljnja istraživanja, premda se na jednom od dokumenata nalazi rukom pisana bilješka da je predmet riješen u Zagrebu, 14. listopada 1941. Pored bilješke stoje i dva pečata: prvi, Državnog ravnateljstva za ponovu; i drugi, s natpisom ‘Iznešeno’, čije je značenje nejasno, ali može upućivati na crkvene slike i zvona s pravoslavne crkve u Glini.

Ove povijesne izvore o glinskoj Bogorodičinoj crkvi, koji dosad nisu bili u historiografskom opticaju, a koji se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, nadopunjuju novinski izvori tog vremena. Tako sisački tjedni list Hrvatske novine, koje su bile službeno glasilo hrvatskog ustaškog pokreta za Veliku župu Gora, u broju od 11. listopada 1941. godine javljaju da je ‘zauzetošću župnika don Bože Pavlova uredjen konačno vanjski izgled župskog stana u Gorama. Sada se misli prijeći i na popravak zvonika župske crkve, kao i popravak crkvene ograde’. No čini se da je crkveni inventar iz porušene pravoslavne crkve u Glini tada već bio u Zagrebu, zajedno s brojnim predmetima iz porušenih pravoslavnih crkava Svetog Spiridona u Petrinji i Svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila u Kostajnici. Istraživanja govore da je Petrinja tih mjeseci služila kao sabirni centar za kulturno blago srpskog naroda čitave Banije, odakle je ono transportirano u Zagreb, gdje mu se gubi svaki trag. No ne treba zaboraviti ni činjenicu da je tih dana veliki župan Velike župe Gora, dr. Mirko Jerec, potaknuo pitanje nove lokacije Hrvatskog doma u Petrinji, na mjestu porušene pravoslavne crkve Svetog Spiridona. Međutim, kako kažu arhivski izvori, ova nakana velikog župana je otklonjena.

Podaci Velike župe Pokupje pokazuju da je pokolj Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi presudno utjecao na još veće širenje partizanskog ustanka na Kordunu i Baniji

Važan zapis o rušenju glinske Bogorodičine crkve ostavio je Slovenac Ivan Rojs, do 1941. godine policijski službenik u Ormožu, kojeg su njemačke okupacijske vlasti deportirale u Slavonsku Požegu, odakle je stigao u Vrginmost 27. srpnja 1941. U svom dnevniku, koji se danas nalazi u Zgodovinskom arhivu u Ptuju, Rojs je zapisao kako je tih dana vidio pravoslavne muškarce koji su u povorci došli na ‘pokrst’ u Vrginmost. Također je vidio kako ih ustaše kamionima otpremaju za Glinu, dok je o rušenju glinske crkve napisao sljedeće: ‘Kad smo se u rujnu 1941. mi i vozila vraćali pokraj Gline, neki zidarski majstor s radnicima rušio je pravoslavnu crkvu. O tome nam je pričao suputnik koji je u Glini ušao u vlak.’

Povijesni izvori tog vremena malo govore o masovnom rušenju pravoslavnih crkava, a još manje o masovnom ubijanju srpskog stanovništva u glinskoj pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941. Izuzetak je Izvještaj Ministarstva unutarnjih poslova NDH od 16. studenog 1942., koji je upućen Glavnom stožeru Ministarstva domobranstva NDH. U tom opširnom izvještaju, koji je nastao na osnovu podataka Velike župe Pokupje u Karlovcu, dan je osvrt na brojne događaje iz ove i prethodne godine. Konstatira se da ‘partizani gospodare cielim područjem vojnićkog kotara’ i ‘topuskog kotara’, a za širenje ustanka da odgovornost snose glinske ustaše i njihove ‘previše drastične mjere’ protiv civilnog stanovništva. Navodi se primjer kada su krajem srpnja 1941. u okolici Vojnića, na izazov remećenja javnog reda i mira, odgovorili masovnim ubijanjem ‘oko 400 žena i ljudi kotara vojnićkog’. Posljedica toga je da se u šumu odmetnuo ‘prilično velik broj pravoslavnog pučanstva’, kao i spoznaja da ‘u to vrieme padaju prvi napadi na oružničke ili domobranske ophodnje’ i posade. U istom izvještaju dalje se navodi kako je ‘u susjednom kotaru Vrginmost sredinom ljeta 1941. zabilježen nezgodan izpad baš tih istih Glinskih ustaša’. Tada je učitelj iz Vojišnice Nikica Generalović sakupio ‘u svome mjestu službovanja i okolnim selima oko 2000 Srba i poveo ih je pod hrvatskom zastavom u Vrginmost u namjeri, da pređu na katoličku vjeru. Došavši u Vrginmost bili su ti ljudi tovareni u kamion i odvedeni u Glinu. U Glini su ih po grupama uvodili u crkvu tobože radi prielaza, a u stvari su ti ljudi bili u samoj crkvi svi poklani’. Premda je procjena broja ubijenih previsoka, jer nisu svi ubijeni u crkvi, podaci Velike župe Pokupje jasno pokazuju da je pokolj Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi presudno utjecao na još veće širenje ustanka na Kordunu i Baniji, pod vodstvom partizana.

O rušenju glinske Bogorodičine crkve govori još jedan povijesni izvor, koji je nastao iste godine, ali u Srbiji pod njemačkom okupacijom. Riječ je o zapisniku koji je sastavljen pred Komesarijatom za izbeglice i preseljenike u Beogradu 27. veljače 1942., kada su Zorka Radojčević, Danica Sužnjević, Katica Babić, Anđa Radovanović i Eva Eremić dale zajedničku izjavu o ustaškom teroru u Glini. Riječ je o udovicama glinskih Srba, čiji su muževi ubijeni u masovnoj ustaškoj likvidaciji u noći s 12. na 13. svibnja 1941. godine u selu Prekopa nedaleko Gline, njih oko 400 (među njima i glinski paroh i proto, Bogdan Opačić). Nakon što je ovim ženama početkom kolovoza 1941. oduzeta sva imovina, protjerane su u Srbiju bez prava na povratak. Njihova opširna izjava pred Komesarijatom za izbjeglice važna je u onom dijelu, gdje se po prvi put iznose detalji o rušenju crkve, a koji glase: ‘Početkom avgusta 1941. godine počeli su ustaše rušiti srpsko-pravoslavnu crkvu u Glini. Rušenje crkve preuzeo je Fajerfer Stjepan, mlinar i ustaša iz Jukinca kraj Gline. Šubarić Stjepan, limar iz Gline, prvi se je popeo na crkveni toranj i srušio krst’.

Oduševljen Pavelićevom posjetom, književnik Kerubin Šegvić napisat će da je ‘poglavnik jučer bio u Glini, carevini Dra Puka, da hrabri ovo pučanstvo na uztrajnost’

Naše spoznaje produbljuje i filmski žurnal Hrvatskog slikopisa Hrvatska u riječi i slici, broj 63, kojim je zabilježen posjet Ante Pavelića Glini, 5. ožujka 1943. U njegovoj pratnji nalazio se dr. Mirko Puk, član Državnog vijeća, predratni glinski odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u tom gradu te prvi ministar pravosuđa u Vladi NDH, koji se općenito smatra nalogodavcem masovnih ustaških zločina u Glini. Filmska kamera snimila je njihovu šetnju glavnom gradskom ulicom, pored porušene glinske pravoslavne crkve. Oduševljen Pavelićevom posjetom, književnik Kerubin Šegvić napisat će u svom Dnevniku da je ‘poglavnik jučer bio u Glini, carevini Dra Puka, da hrabri ovo pučanstvo na uztrajnost’.

Međutim, nakon velikih bitaka na Neretvi i Sutjesci, 7. banijska divizija vratila se u jesen 1943. godine na oslobođeni teritorij Banije i početkom siječnja 1944. oslobodila Glinu, koja će uz susjedno Topusko imati važnu ulogu u stvaranju zavnohovske Hrvatske. Nakon što je u kolovozu te iste godine u Glini održan prvi Kongres pravnika antifašista Hrvatske, u listopadu 1944. godine s radom je počela Okružna komisija za ratne zločine Banije, koja će narednih mjeseci pozivati svjedoke i prikupljati dokaze (u većini slučajeva izjave) o brojnim zločinima, koji su počinjeni na području Gline i glinskog kotara, kako bi nadležni sudovi mogli pokrenuti sudske postupke. No ove izjave važne su i za našu rekonstrukciju povijesnih okolnosti pod kojima se dogodilo rušenje glinske pravoslavne crkve.

Dana 10. listopada 1944., u prisustvu sekretara Komisije dr. Aleksandra Goldštajna, iskaz je dao Ante Šešerin, 35-godišnji električar iz Gline, koji je izjavio: ‘Pred crkvom sam vidio toga jutra Stevu Prajdića, opančara iz Jukinca, ustašu, koji je naredjivao čišćenje i sam je prao pločnik pred crkvom kao i u crkvi. Njemu su pomagali ustaše u civilu, noseći vodu u crkvu, koja se je čistila. (…) Poslije mjesec dana Nikola Vidaković (op. a. - ustaški tabornik u Glini) tražio je u gradu ljude, koji bi preuzeli rušenje crkve, te su taj posao primili Ante Gregurić, graditelj iz Jukinca, sada na radu kod Okružnog NOO Banije i Stjepan Pfajfer, mlinar iz Prekope, sada u Zagrebu. Oni su dobili financijsku pomoć od NDH u tu svrhu pa su ciglu, crijep i građevni materijal rasprodali seljacima, dok su zvono i lim sa krova predali državi. Ogradu od crkve si je uzeo Nikola Vidaković, a teški kamen oko crkve upotrebio je Pfajfer za branu svoje vodenice (op. a. - na rijeci Glini). Drugo meni ništa nije poznato, a na iskazano možem se zakleti’, rekao je Šešerin.

Sutradan, 11. listopada 1944. godine, pozvan je Antun Gregurić iz Jukinca, graditelj i član tehničkog odjela Okružnog NOO Banije, 38 godina star, rimokatolik, koji je izjavio: ‘Kratko vrijeme - nekoliko dana - poslije pokolja došli su u Glinu veliki župan Dr. Mirko Jerec, šef tehničkog odjela Openheim iz Siska, pa su sa tadašnjim kot. Predstojnikom Imperom riješili srušiti crkvu, odnosno, Openheim je predlagao da se pretvori u kino ili kakovu drugu javnu ustanovu.’ Gregurić je Komisiji rekao da je tadašnji glinski župnik, Slovenac Franc Žužek, bio protiv rušenja crkve, ali je ‘odlučeno da se crkva sruši, pa je prema mojim pribilješkama, koje spisu prilažem, crkva rušena od 12. 8. 1941. i narednih dana. Materijal je prodavan, pa su iz utrška podmirivani radnici i plaće namještenika. Taj su posao po uputi kot. Predstojnika vršili glinski obrtnici, pa sam ja kao graditelj vodio nadzor’, rekao je Gregurić, i dodao: ‘Ja sam bio u crkvi prije rušenja, pa sam vidio po stubištu u lađi na stubištu ulaza u toranj velike mlazove krvi, i ako je crkva bila prana drugo jutro po klanju, te sam tom zgodom vidio, kako ustaše ljevaju vodu na sva četvora vrata. Zidovi su bili poprskani krvlju a u crkvi bili su razbacani odjevni predmeti žrtava i crkveni uređaj’.

Novi arhivski izvori otkrivaju nove činjenice o rušenju glinske pravoslavne crkve. Danas znamo da je 8. prosinca 1945. godine u Istražnom zatvoru OZNA-e za Baniju osumnjičeni Stjepan Palijan, 36 godina star, rimokatolik, po zanimanju zidar iz sela Skele, kotar glinski, dao izjavu koja potvrđuje dosadašnje spoznaje, ali donosi i neke nove. Zapisnik o njegovom saslušanju sadrži dio u kojem je Palijan izjavio da je nakon polaganja ustaške zakletve pred logornikom Matom Tiljkom iz Gline ‘počeo raditi na rušenju pravoslavne crkve, koji posao je bio preuzeo Ante Gregurić iz Jukinca a ja sam radio uz ostale kao radnik. Na tom poslu poznato mi je točno da je u glavnom minao pri rušenju crkve Mato Štajduhar i Ante Gregurić kao preduzetnik donosio je mine i lično prisustvovao minanju iste, koji nas je za posao i isplaćivao. Na tome poslu u glavnom radili su ljudi iz sela Jukinca i Skele’. Ovu izjavu nadopunjuje neobjavljeni rukopis Dragana Štefančića, dugogodišnjeg učitelja u Glini, koji je u svojim sjećanjima na ratnu Glinu 1942-1943. zapisao: ‘Crkva je otkrivena stajala više od godinu dana. (…) Građevina je bila jača nego što su predmjevali. Zidovi su bili urušeni napola i tako je ostalo. Poslije dvostrukog pada Staljingrada javila se ideja graditi bunkere u gradu i okolo’, koji bi branili prilaz partizanima u Glinu, nakon čega je domobranski pukovnik Lalić dao Glinu opasati nizom bunkera od cigle s pravoslavne crkve, nakon čega je crkva, po svemu sudeći, porušena do temelja.

Od svega što je srpska pravoslavna crkva posjedovala sačuvana su samo dva mjedena svijećnjaka, koja se danas nalaze u pravoslavnoj crkvi u Majskim Poljanama nedaleko od Gline. Na mjestu gdje se nalazila glinska Bogorodičina crkva, a čiji su temelji stajali i poslije rata, izgrađen je 1969. godine Spomen dom. Međutim, poslije tragičnog i traumatičnog iskustva s početka 1990-ih, glinska lokalna vlast donijela je dvije potpuno nerazumne odluke: prvu, od 23. rujna 1995. godine, da se Spomen dom, koji je izgrađen na mjestu masovnog ustaškog zločina i porušene srpske pravoslavne crkve, preimenuje u Hrvatski dom; i drugu, od 21. listopada 2014. godine, kojom se izriče zabrana okupljanja, polaganja vijenaca i paljenja svijeća na tom mjestu. Stoga, ako prva odluka glinske lokalne vlasti već pokazuje nedostatak političke inteligencije, onda druga, kojom se zabranjuje komemoriranje nevinih žrtava, predstavlja civilizacijski pad, čiju dubinu je sve teže izmjeriti.

1/3