Šetajući Udbinom drugog dana decembra, pod nogama nam se, osim mjestimičnog snijega, našao i razbijeni reljef s uklesanom figurom partizanskog borca. Središnji trg na Udbini krije ostatke spomenika i kosturnice 1567 poginulih boraca i civilnih žrtava Udbine i Podlapačja. Zemljište, na kojem se nalazi minirano djelo kipara Pavla Perića i zadnje počivalište nastradalih u Drugom svjetskom ratu, pripada Katoličkoj crkvi.

Stotinjak metara niže od trga još je jedan crkveni veleposjed. Na njemu je pak smještena gigantska, snježno bijela, kao apoteka uglancana Crkva hrvatskih mučenika. Impresivna građevina veličinom i sjajem strahovito odskače od skromnih udbinskih nastambi koje vape za obnovom, a sasvim sigurno i od realnih potreba vjernika. U ovoj općini ih ima jedva nekoliko stotina. Nije ovo nacionalno svetište toliko ni namijenjeno Udbinjanima koliko apetitima ekstremne desnice. Jer kako drugačije objasniti spomen-ploče "Logor Jasenovac 1941.-1948." i "Jadovno Trnovac" koje su besramno postavljene na memorijalnom zidu alternativnog naziva "Spomen na sve žrtve koje su pale za Krst časni i slobodu zlatnu, za svoju vjeru, narod i domovinu".

Mora se shvatiti da Srbe NDH ne asocira ni na šta dobro. Svako ima pravo komemorirati, ali znamo što sve dolazi konkretno s ovom komemoracijom, kakav popratni program. Ako se to već mora obilježavati, ima i prikladnijih mjesta – kaže Milan Uzelac

Bude li onako kako je Večernji list prije dva tjedna najavio, središnja komemoracija za stradale na Bleiburgu 1945. trajno će se stacionirati upravo na platou ispred crkve na Udbini, u slabo naseljenoj i većinski srpskoj općini. Tu je, uostalom, u maju ove godine već održana probna komemoracija za oko 500 ljudi. Uvjerili smo se osobno da je crkveni prostor dovoljno velik da primi sve zvanice, da postoji mjesto previđeno za binu, metalna konstrukcija za nadstrešnicu i mjesta za sjedenje. Pretpostavka je da se od općine očekuje pomoć u pripremi terena, čišćenju, uređenju i košenju trave, a da sama crkva ima svu potrebnu infrastrukturu i opremu.

Teško je procesuirati sve udbinske dojmove, priče i prizore stečene u samo 24 sata boravka. Razlog našeg dolaska i tema koju smo inicirali u nesretnoj je oprečnosti s prirodnom ljepotom ovog kraja, dirljivim gostoprimstvom i blagošću Udbinjana. Koliko se često ovim dijelom Like šetaju putnici namjernici dovoljno govori anegdota u kojoj je konobar iz tamošnjeg kafića bio uvjeren da smo neka inspekcija – sanitarna, porezna ili poljoprivredna. Zato je možda nepošteno Udbini kačiti etiketu Bleiburga. Korisnije je, na primjer, zapamtiti da je Udbina nagrađena najvećim brojem sunčanih sati u Hrvatskoj, odmah nakon Hvara. Ili da se nalazi na nadmorskoj visini od 892 metra, što je čini najvišim naseljenim mjestom. Sugovornici s kojima smo se sreli ponosni su što su okruženi Plješevicom i Velebitom, što imaju čist zrak i pitku vodu.

Žitelji s podjednakim zadovoljstvom naglašavaju izrazito dobre međuljudske odnose na području općine. Kako na čisto ljudskoj, susjedskoj razini, tako i na političkoj. Lokalni SDSS i HDZ su sami došli na ideju da koaliraju još prije desetak godina, jer su vjerovali da tako mogu više postići. HDZ u općini ima oba načelnička mjesta, a SDSS većinu u Općinskom vijeću. Dok su u Vukovaru 2013. ekstremisti čekićem razbijali ćirilične ploče, ovdje su to pravo zajedno branili i Srbi i Hrvati, uz zanemariv i prigušen otpor pojedinaca. Danas im je glavna tema za razgovor poticaj od države za poljoprivrednu djelatnost.

- Mi na Udbini više ne pitamo kako su ti djeca, jesu ti dobro mater i ćaća, nego koliko si zemlje upisao - govori nam prolaznik. Iz izloga kafića pogled nam je uperen na parking gdje prevladavaju njemačke, gospićke i somborske registracije.

Ostaci spomenika kipara Pavla Perića na glavnom trgu (Foto: Anja Kožul) 

Upravo zbog izgrađenog mira i solidnog života na Udbini, dožupan Ličko-senjske županije Milan Uzelac se boji da bi komemoracija uvezena s Bleiburga mogla poljuljati ono što se godinama gradilo. Pitamo ga da li bi to moglo nanovo pokrenuti razmišljanje o razvrgavanju koalicije SDSS- i HDZ-a, prije svega na nacionalnoj razini.

- Mi na lokalu gradimo dobre odnose. Sigurno je bilo ustupaka i s jedne i s druge strane, ali slobodno mogu reći da smo izgradili međusobno povjerenje našeg malog HDZ-a i našeg malog SDSS-a. Prije dosta godina smo pronašli zajednički jezik. Nadam se da komemoracija te odnose neće narušiti, mi ćemo sve učiniti da idemo istim putem. Mora se shvatiti da Srbe NDH ne asocira ni na šta dobro. Svako ima pravo komemorirati, ali znamo što sve dolazi konkretno s ovom komemoracijom, kakav popratni program i sadržaji. Ako se to već mora obilježavati, ima i prikladnijih mjesta. Udbina nema dodirnih točaka s tim - govori Uzelac.

Iako još nema preliminarnih rezultata popisa stanovništva 2021., dožupanove predikcije nisu nimalo optimistične. Godišnje se u prosjeku na Udbini rodi desetoro djece, a umre 40. Ako se taj tempo nastavi, prijeti joj izumiranje, procjenjuje on.

Osim u Novostima i na ponekim lokalnim portalima, Udbina, kao i svaka druga dislocirana općina, nije pretjerano medijski zastupljena. Zadnji put smo o njoj slušali na dnevniku u aprilu 2020. kada je cijelo mjesto završilo u strogoj karanteni, a o kliničkoj slici oboljelih javnost je izvještavao bivši župan Darko Milinović, i to ispred ploče "Hrvatska Udbina".

Ukoliko se blajburška komemoracija smjesti ovdje, Udbina bi postala vidljiva i kroz par godina bi stekla reputaciju s kojom će se žitelji teško nositi. Jednodnevna zagledanost na Krbavu, bilježenje ustaških obilježja, zgražavanje nešto pristojnijeg dijela javnosti, mogući incidenti, ništa više od toga općina ne bi dobila. Ne treba zaboraviti da je Bleiburg u austrijskom stručnom mišljenju opisan, između ostalog, kao "ultranacionalistička i fašistička komemoracija" na kojoj se širi "fašistički nauk".

- Ako generalno nema medijske popraćenosti, ne treba nam ni taj jedan dan u godini, i to takvim povodom. Ljudi su od Like čuli za Plitvička jezera i za restoran i odmaralište Macola. Dio od Korenice do Knina je tranzit, to ljudi obično prespavaju u autobusu. Stariji još i znaju za nas, znači im kad se kaže Krbava, Krbavska bitka, velika poljoprivredna prostranstva, jak stočarski kraj... Mi smo taman na pola puta između Zagreba i Splita. Tu su prije rata bile četiri velike kafane jedna do druge, peklo po deset janjaca dnevno u sezoni. Ali eto, autoput nas je mimoišao, a i obilaznica brze ceste. Samo jedan autobus dnevno nam prođe kroz mjesto - opisuje Uzelac geoprometni položaj i odsječenost Udbine.

Premještanje otužne povorke koja se predugo širila na austrijskom teritoriju na domaći teren očajnički je potez Hrvatskog sabora, supokrovitelja ovog programa.

Milan Uzelac (Foto: Nenad Jovanović) 

SDSS-ov Slobodan Bjelobaba, predsjednik udbinskog Općinskog vijeća, govori nam da Sabor može organizirati komemoraciju gdje god želi, ali da u tom slučaju moraju obavijestiti lokalne vlasti. Rukovodstvo na Udbini još uvijek nema nikakvu službenu informaciju.

- Mi to ne možemo zabraniti, ali možemo naglasiti da ne postoji objektivan razlog da se to radi na Udbini. Pa čekajte, ako se stradanje dogodilo na Bleiburgu, onda se može jedino tamo i obilježiti, to su neke osnove. Kakve veze Udbina ima s tim? Ima tih križnih putova prema Sloveniji i Austriji. Neka znaju da neki od nas nisu saglasni s tim. Srpsko stanovništvo bi bilo rezignirano, ali ni slučajno ne bismo javno protestirali. Ako žele misu zadušnicu, naravno, to im niko ni ne želi zabraniti. Ali dernek na vanjskom prostoru, to nema smisla, slobodno to napišite - jasan je Bjelobaba, umirovljeni povjesničar.

Njegov zamjenik iz redova HDZ-a Josip Šubarić dijeli Bjelobabinu iznenađenost odabirom lokacije za blajburšku komemoraciju. No on toj vijesti ne pridaje mnogo značaja.

- To je toliko velika vijest da sam je prvi put čuo od vas. Toliko o tome. Moram priznati da nemam problem ni sa jednom komemoracijom. Da budem skroz pragmatičan, ne vidim veliku razliku između ostalih komemoracija i te koja bi sutra mogla biti na Udbini. Iako nema neke logike, Bleiburg je u Austriji, Udbina je u Lici, što konkretno veže ta dva područja – ne znam. Nisam upućen, ali mogu reći da mi neće smetati jedan dan folklora - komentira Šubarić.

Dodaje da će članovi vijeća diskutirati o tome kada odluka bude službena. Kaže da su dosad svakoj manifestaciji davali podršku.

Mi to ne možemo zabraniti, ali možemo naglasiti da ne postoji objektivan razlog da se to radi na Udbini. Pa čekajte, ako se stradanje dogodilo na Bleiburgu, onda se može jedino tamo i obilježiti, to su neke osnove – govori Slobodan Bjelobaba

- Mi nismo neki bitan faktor, i što se tiče financija, i svega ostalog. Kao Udbinjani rezultate imamo, a ovo, što da kažem, nek' karavane prolaze. Sve je to folklor. Ali sve to razbuca jedan kvalitetan, konstruktivan rad, druženje, otvoren razgovor bez fige u džepu. Ja nisam sam na Udbini - znakovito odgovara Šubarić.

Ispred zgrade Općine razvili smo kratku anketu i prodiskutirali s prolaznicima. Politike mi je preko glave, ništa to nisam pratila, bolje da što manje znam, govori nam jedna žena.

- Znate šta, mislim da lokalna zajednica nema snage ni kapaciteta da se tome odupre -iskrena je sugovornica.

Stariji gospodin je od nas čuo najave za blajburšku komemoraciju.

- Ma jesi vidio... Mene se to ne tiče, ostario sam, sad mi je sve ravno. Vidite koliku kuću imaju moji susjedi. To su sve poticaji. Ovdje sad ljudi žive odlično. Ja i žena u penziji, još nešto poticaja, ma bolje nam je nego kad smo radili - skrenuo je s teme naš sugovornik, jasno dajući do znanja koliko mu je stalo do komemoriranja Bleiburga.

Na naše pitanje da li u Udbini postoji pravoslavna crkva, ravnodušno je rekao da ona tu nikome ni ne treba, jer je malo ljudi u ovom partizanskom kraju uopće kršteno. Ustaška vlast je srušila pravoslavnu crkvu 1941., a partizani katoličku odmah nakon završetka rata.

Iako oronula, najbliža pravoslavna crkva postoji u Jošanima, selu na sedam kilometara od Udbine. Ovo mjesto bilježi najveća stradanja na području bivšeg udbinskog kotara za vrijeme Drugog svjetskog rata. Najveći broj mještana ustaše su ubili krajem septembra 1942. Prema dostupnim podacima, tada je ubijeno 338 mještana, mahom žena, djece i staraca.

Spomenik Dušana Džamonje palim mještanima Jošana miniran je 1995. godine (Foto: Anja Kožul) 

Milica iz Jošana je imala četiri godine kada je njen otac uhapšen. Prema onome što znaju, ubijen u logoru Jadovno u julu 1941. Dok sjedimo u prostoriji udbinske Prosvjete, govori nam da se svega iz te rane dobi sjeća. Kad je nastupila 1941., ustaše su iz Jošana pokupili sve viđenije ljude, pa tako i njenog oca.

- Pozvali su ga na razgovor na Udbinu. Svi su mu rekli da ne ide, ali on je tvrdio da se nema čega bojati, da nije ništa napravio. U selo se više nikad nije vratio, samo je njegov konj došao. Bio je na Udbini desetak dana, posjećivala ga je trudna majka. Sestra se rodila 28. juna kad je on već otišao. Poslije su ga prebacili u zatvor u Gospić. Posjetile su ga moje bake, nosile su mu veš i hranu. On im je poručio da idu kući, da brinu o djeci, jer se on više neće vratiti. I to je bio kraj. Petero nas djece je ostalo - prisjeća se Milica.

Smatra da je u ljudskoj prirodi da se traže ubijeni i nestali, ali ne može prihvatiti činjenicu da se ustaški zločini ne priznaju, zanemaruju ili naprosto zaboravljaju.

- Nije mi jasno zašto se ne traže sve žrtve. Naši Jošani su strašno stradali, tu je bio pokolj, moje dvije tetke su tu ubijene. Ako nam dođe ta komemoracija, još samo fali da prodefiliraju kroz Jošane, na ono naše jadno groblje. Nema ga ko ni pokositi - govori Milica.

Stradalim mještanima Jošana 1988. podignut je spomenik koji je miniran tokom 1995. Riječ je o slabo poznatom remek-djelu Dušana Džamonje. Danas ostaci ovog spomenika, kao i komadi spomen-ploča s imenima žrtava, stoje na vidljivom mjestu, odmah uz cestu koja iz Udbine vodi za Korenicu. Naša sugovornica Milica bila je Džamonjina suradnica u izradi spiska s imenima pokojnika.

Na području općine Titova Korenica, odnosno predratnih i ratnih kotara Korenica i Udbina, od 6. aprila 1941. do 15. maja 1945. prema dosad utvrđenim podacima izgubilo je živote 6.399 ljudi. Od ukupnog broja ljudskih gubitaka 1456 je palih boraca, 3193 žrtve fašističkog terora i 1750 umrlih od tifusa.

U maju ove godine, kada je održana komemoracija za Bleiburg na Udbini, mediji su uljudno prenijeli da je Milorad Pupovac spomenut "u vulgarnom kontekstu." Revoltirani austrijskim zabranama i okupljeni na poznatom području, dovoljno dalekom od Zagreba, sudionici filoustaškog vašara bi mogli biti slobodniji nego inače. Dovoljno je prisjetiti se divljanja pripadnika A-HSP-a u Srbu ove godine, kada je nimalo bezazlena družina uznemiravala mještane i nedozvoljeno ih snimala. Članovi filoustaške stranke bili su, naprosto, iziritirani pojavom nekih mladića koji su došli iz Beograda u rodni kraj.