Novosti

Kronika

Kamen, maslina i Drača

Možda bih u zemunskom Ikarusu radio i dulje od 15 godina da suprugu Anku i mene nije izjedala čežnja za kamenjarom punim zmija i ‘akrapa’, ali s veličanstvenim pogledom na more, kaže 63-godišnji Branko Drača iz karinskog kraja

M4xc4o3fwkjzhv53joi64majhtd

Čedomir i Branko Drača

Premda Vujčići, koji administrativno pripadaju Gornjem Karinu, nisu uz more nego u brdovitom kamenjaru jadranskog zaleđa, 63-godišnji povratnik Branko Drača i supruga mu Anka dočekali su nas s vrućim ciplima, netom skinutima s gradela:

- Imamo mi ‘svog čovika’ koji nam, kadgod nam se prohtije, donosi svježu ribu, rakove, školjke i ostale plodove mora i mislim da jedemo bolje, svježije od ljudi u Zadru, koji kupuju u ribarnici. A nema ti ‘spize’ do friške ribe, ipak smo mi Dalmatinci – objašnjava nam odmah naš domaćin, pokazujući pritom prema plavoj morskoj površini što se nazire u daljini.

Drače u zaselcima pored Karina žive odvajkada i malotko od njih pamti kad su im pređi došli u ovaj kraj: njihova je prošlost, poput mnogih na ovim prostorima, puna duljih ili kraćih ‘bežanija’, kad se selilo i odlazilo za osmanlijskih zemana, prodora Mlečana, talijanske okupacije… Tako i nesretne devedesete prošlog vijeka nisu mimoišle Brankovu generaciju.

- Organizirano smo napustili selo čim su zagrmjeli prvi topovi i granate Oluje: nekakva civilna zaštita iz Obrovca sve nas je pojedinačno i pismenim putem dva-tri dana prije akcije HV-a obavijestila da napuštamo kuće i krećemo prema Srbu i bosanskoj granici. Potrpali smo u automobile, prikolice i traktore, što je već tko imao, najnužnije stvari, pa u nepoznato; supruga, kći Danijela i ja završismo u Vojvodini, kasnije u Beogradu. Dok nas nisu prihvatili rođaci i prijatelji koji su nam dali smještaj, potucali smo se od nemila do nedraga, ali smo nekako uspjeli preživjeti - prisjeća se Branko.

Obitelji je teško padao boravak u drugoj zemlji, posebice bez posla i novca, ali ništa im nije toliko teško palo kao uznemiravanja od strane srpske milicije te ‘nagovaranja’ da odu u Baranju, Banjaluku ili Kosovo, kako bi ondje ostali zauvijek i tako povećali broj stanovništva srpske nacionalnosti u odnosu na druge, pogotovu kosovske Albance. Nisu pristajali, pa se Branko zaposlio kao vozač u zemunskoj tvornici Ikarbus i ondje proveo punih petnaest godina, od nemile 1995. pa sve do 2010. Vjerojatno bi i danas u toj tvornici radio da ga nisu počele izjedati žestoka čežnja i nostalgija za dalmatinskim kršem i kamenjarom.

Makoliko taj ‘grezi’ kraj vrvio zmijama, škorpionima i ostalim ‘akrapima’; najviše mu je nedostajao veličanstveni pogled na Jadransko more, ta slika s naizgled kičastih turističkih razglednica koja uživo puca iz njihovih porodičnih dvora u Vujčićima. Danijela se u međuvremenu udala i odlučila ostati u Srbiji, a Ana i Branko su prije devet godina, nakon što im je obnovljena kuća, odlučili isponova krenuti u život u svome kraju. Danas obrađuju dva vinograda, a posadili su i tristotinjak stabala maslina, smokava i trešanja, jer je s 960 kuna socijalne pomoći, koliko primaju dok Branko ne ostvari svoje pravo na mirovinu, teško izgurati cijeli mjesec.

- Dugo smo bili bez struje, a samo onaj koji je živio u mraku zna kako je to, pogotovu danas u 21. stoljeću. Prije četiri godine dobili smo solarne panele koji su davali koliko-toliko električne energije, ali samo za sunčanih dana. Potkraj prošle godine napokon dobivamo ‘pravi’ priključak i sad je sve super, kao nekad – kaže nam.

U kući Dračinih zatječemo i Brankova brata Čedomira koji je sa svojom obitelji za Oluje bio izbjegao u Kanadu, ali se kasnije vratio u Europu pa se skrasio u Banjaluci. Svako malo dođe obići rodnu kuću i rođake, jer mu puno znači da bar slobodne trenutke provede u zavičaju okupanom zdravom velebitskom burom i s fascinantnim pogledom na sinje more. Prisjeti se tada kako se još kao gologuzi dječarac u njemu kupao, pokušavajući uloviti pokoju ribicu.

- Ma dobro je meni u Banjaluci, snašao sam se i skrasio s krasnom obitelji, ali me ovaj krš zove, ne više potiho i povremeno nego sve češće i snažnije urlajući u srcu i glavi. Kad ta ‘larma’ postane nesnosna, a hoće, i kad za koju godinu odem u penziju, eto mene za stalno ovamo. Gdje će Drača nego na svoju draču, da mu srce opet bude na svom mjestu - tumači nam domaćinov brat.

Ni prije sukoba devedesetih a ni poslije, kad se vratio iz izbjeglištva, Branko nije imao nikakvih problema s većinskim stanovništvom zadarskog zaleđa. Kaže da u dalmatinskom kršu život nikome nije lak, škrta zemlja oplemenjena vinogradima, vrtovima i maslinicima traži svoje i od Srba i od Hrvata. U njegovoj su općini zato, dodaje, međuljudski i međunacionalni odnosi vrlo dobri i tu nije riječ o nekakvom umjetnom ‘suživotu’, nego o dobroj komunikaciji ‘istesanoj’ napornim svakodnevnim radom i osnovnom ljudskom čestitošću. Napominje da čak i ‘nacionalne’ političke stranke surađuju na dobrobit stanovnika, pa su tako ovdje SDSS i HDZ već godinama u koaliciji. Osim toga, ovdje je oduvijek puno ‘miješanih’ brakova, pa se tradicionalno slave oba Božića i oba Uskrsa, što također pridonosi međusobnom uvažavanju i poštovanju.

- Žao mi je samo što je mladih ljudi sve manje. Razbacalo ih posvuda po svijetu, a i za razumjeti je da se teško vratiti na djedovinu ako je gotovo nemoguće doći do kakvog pristojnog posla. Mi stariji s kakvim-takvim primanjima još nekako i prepinjemo dan za danom, ali mlađarija nije i ne može biti zadovoljna takvim načinom života, prirodno je da mladi u svojoj dobi žele više. Čak ni meni ‘socijala’ koju primamo Anka i ja nije dovoljna, pa s vremena na vrijeme, kad se ukaže prilika, odradim kakav poslić u fušu: obrežem nekome vinograd, zalijevam betonske ploče i slično, samo da povećam kućni budžet. Zato ne mogu reći da nam je loše, ne živomo u izobilju, ali nismo nezadovoljni.

Brankova supruga, čije bi se kuharsko umijeće dalo usporediti i s onim razvikanih ‘masterchefova’, radišna je, ali povučena i šutljiva osoba koja se jedva odvažila na razgovor:

- Za ‘ćakule’ i ‘štorije’ zadužen je moj Branko, premda oboje radimo sve i svašta da preživimo. I ja tako, pored posla u i oko kuće, nerijetko uradim nešto za druge, od čišćenja i spremanja do kopanja u polju, samo da namaknem koju crkavicu. To su uglavnom domaćinstva ljudi hrvatske nacionalnosti i moram reći da me nikada nitko nije zakinuo, ostao mi dužan ili bio grub prema meni. A to vam valjda sve govori – zaključuje naša domaćica u karinskom zaselku.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više