>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Neven Borak

Kao da je vrijeme stalo

Ne treba se čuditi što rijetko čujemo o životima ljudi čijim kostima drugi vitlaju po zraku od godišnjice do godišnjice. Ispravit ću tu malu nepravdu i opisati slikovito i ukratko živote troje vaših sugrađana koji su zaslužili da ih se sjetimo jer su bili časni ljudi – piše u ovom tekstu Neven Borak kojem su u Gošiću nakon ‘Oluje’ ubijeni otac Savo, stric Vasilj i tetka Grozdana

Tri tjedna nakon operacije ‘Oluja’, 27. kolovoza 1995. u Gošiću kraj Kistanja iz vatrenog je oružja ubijeno sedam srpskih civila mahom starije dobi, Savo Borak (70), Vasilj Borak (68), Grozdana Borak (73), Marija Borak (81), Kosovka Borak (77), Milka Borak (80) i Dušan Borak (56), a još jedan civil, Gojko Ležaić (65), ubijen je drugog dana. Kao počinitelje sumnjičilo se četvoricu pripadnika HV-a, ali se na koncu odustalo od progona zbog nedostatka dokaza, pa za zločin u Gošiću do danas nitko nije osuđen. Savo, Vasilj i Grozdana Borak bili su dva brata i sestra, a prošlog tjedna, uoči 25. godišnjice ovog nekažnjenog zločina, redakciji Novosti obratio se Savin sin Neven Borak, zamolivši nas da objavimo njegova sjećanja na ubijene članove obitelji. Neven Borak rođen je u Zadru, diplomirao je književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1998. i uskoro kao sportaš otišao u SAD, gdje je diplomirao pravo. Danas živi i radi u području San Francisca u Kaliforniji. Tekst koji nam je poslao donosimo u nastavku.

Kad je tata otišao u punu penziju, nije mu ni na kraj pameti bilo stati i uživati u onome što je zasluženo zaradio. Toliko je bio opčinjen radom da je svjesno ignorirao sve signale nadolazećeg rata

Odati počast žrtvama zločina je ljudski neophodno zbog simboličnog značenja takvog čina. To je, u neku ruku, jedna vrsta katarze koja je poželjna u svakom društvu koje istinski brine za buduće generacije. Političari su sastavni dio takvih okupljanja jer poruka mora imati politički smisao. U protivnom žrtve polako padnu u zaborav, a moralna pouka otpuže par metara od podignutog obilježja. Nažalost, pojedinci često zloupotrebljuju ovakve događaje za promociju svojih osobnih interesa uz svesrdnu pomoć raznih oblika medija. Svi znamo kako koristoljubivost i pohlepa ne biraju ni povode ni sredstva. Najteže je slušati govore mržnje, iako kao takve morali bismo ih oštro osuditi – čitaj cenzurirati – na opću dobrobit svih građana u jednom zdravom društvu. Ponekad sve to liči na začaran krug iz kojeg se teško može nešto pametno iskoprcati, a naročito ne ono najvažnije – istina i suosjećanje.

I ne treba se onda čuditi što rijetko čujemo o životima ljudi čijim kostima drugi vitlaju po zraku od godišnjice do godišnjice. Ispravit ću tu malu nepravdu i opisati slikovito i ukratko živote troje vaših sugrađana koji su zaslužili da ih se sjetimo jer su bili časni ljudi.

Tata, po dalmatinski ćaća, stalno je divanio: ‘Nemoj ti raditi, pa ćeš imati.’ Ta bi mu najlakše niz usta skliznula. I dandanas ta mi uzrečica zuji u ušima, a koliko mi se samo puta bila popela na vrh glave ni dragi bog ne zna. I bez pretjerivanja, bilo je samo bitno nešto raditi makar to bilo i čupkanje trave oko kuće. Ćaća, kojeg smo od milja zvali ćalekino, nije podnosio kasno ustajanje iz kreveta. Znao bi nas buditi u cik zore kad bismo išli na selo u Bukovicu jer na selu se uvijek imalo nešto raditi. Na našu sreću, nismo tamo svaki vikend vinovu lozu obilazili. Ruku na srce, tata je bio neiscrpno vrijedan. Doduše, znao je biti jako tvrdoglav i raditi stvari koje nisu bile bitne ili produktivne samo kako bi se nešto radilo. Mnogi ljudi su cijenili njegovu marljivost. Potvrda za to leži i u bezbrojnim priznanjima koje je dobio od poduzeća za koje je radio desetljećima. I to ne bilo kojeg poduzeća, već jedne ugledne firme koja se zvala Montmontaža. Štoviše, dobio je i trosobni stan u Novom Zagrebu kao šlag na vrhu torte za njegovu odanost i zalaganje. Ali zahtjev za otkup stana u društvenom vlasništvu, podnijet uredno i na vrijeme, bio je glatko odbijen nakon što je nasilno useljeni branitelj, po uobičajenom scenariju, proglasio, gle perverzije, borca protiv fašizma ‘četnikom’ – ne znajući, na primjer, da su ti famozni četnici strijeljali njegovog rođenog brata zbog otpora bezumlju.

Tata Savo se rodio za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, točnije 1925. godine, u selu Gošiću, kao jedno od šestoro djece skromnih seljaka, iako imućnijih zemljoposjednika tog vremena. Bio je jako bistar, odličan đak, i kao takvog izabrali su ga za kaluđersku školu u Manastiru Krka. Ali tata ni živ nije htio ići u popove. Bježao je svaki put kad bi svećenici dolazili po njega. Stric je kazivao kako po tri dana tata ne bi dolazio ni blizu avlije. Nitko živ nikada ne saznaše gdje se nesuđeni paroh skrivao. I tako na kraju igre skrivalica tatina magareća upornost izađe kao pobjednik. Iako golobradi mladić, tata se pridružuje partizanima u Drugom svjetskom ratu. Međutim, slabo je pričao o ratnim i poratnim događajima, ili bar ne nama djeci. Ipak, urezala mi se u sjećanje samo jedna priča kad je tata po samom završetku rata vozio humanitarnu pomoć u Češku, Slovačku i Mađarsku. Sjećam se kao da je bilo jučer. Sjedi ćalekino za hrastovim stolom u francuskoj ‘kužini’ opušteno, pa polako, odmjereno i uz malo bevande, veli on svojim prijateljima iz poduzeća: ‘Velika bijeda zadesiše jadne ljude.’ Pa naglasi još jednom kakva strašna kriza je to bila, a ja sam se stisnuo uz stol, naćulio uši i jedva dišem bojeći se da ne propustim nešto jako važno. ‘Vozim ja ulicama Praga, kad ono na svakom ćošku zgodne, lijepo doćerane dame. Mašu mi rukama da stanem. Ja stao, a one, ne zna se koja je ljepša od koje, nude se za komadić kruha. A ja raspačah svoje obroke, pa daj jadnim ženama. Veljo sebi što ti je dan gladovanja naspram ljudovanja’, pričao je.

Tetku su kao partizanku zarobili talijanski fašisti i odveli je u jedan od njihovih otočnih logora. Vratila se tek kad je Italija kapitulirala. Nije nikad pričala o svome iskustvu. Samo je rekla da se mnogo napatila

Ćalekino je bio jako štedljiv, slobodno bi se moglo kazati škrtav za novac. Radio je više godina u Njemačkoj krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. S tim novcem pomogao je stricu sagraditi kuću u Zadru. Ali nije bilo te sile koja bi ga primorala da izdvoji koji dinar za namještaj, kućne aparate, posuđe ili slično. Televiziju je zvao kašeta i stalno nam je zamjerao što ‘buljimo u tu kašetu’. Tek sad mi je jasno koliko je bio u pravu. Bio je zgodan čovjek, ali nije ga bilo briga za odjeću – jedino mu je bilo stalo da bude čista. Mama se uvijek žalila kako je morala sama izdvajati i štedjeti od svoje plaće za sve stvari u kući. Možda i nisi mogao naći u našoj kući modernih stvari, ali hrane nikad nije manjkalo jer tata nije žalio potrošiti na hranu novac ili trud – i to ne na bilo kakvu hranu, već na onu najbolje kvalitete. Bilo je uvijek svježe ribe koju je mama kupovala od marljivih bodula iz njenog poduzeća, domaće piletine, janjetine i pršuta, a da ne govorimo o voću i povrću, što sa sela, što iz naše bašte. Bijelog i crnog vina uvijek se moglo kupiti kod nas. Poslastica nije manjkalo. Mama, inače kuharica, stalno je spremala kolače. Međutim, tata je samo volio jesti kolač od sira. Možda mu zato nijedan zub nije falio za života, mada nikad taj čovjek nije koristio pastu za zube. Uz to, nema tog oraha ili bajama kojeg tata zubima nije mogao slomiti.

Ćaća je, u neku ruku, bio vuk samotnjak. Volio je ljude, ali je više uživao u društvu obrađenog vinograda, podrezane masline ili pokošene djeteline. Kad je tata otišao u punu penziju, nije mu ni na kraj pameti bilo stati i uživati u onome što je zasluženo zaradio. Naprotiv, mirovina mu je dopustila da ne ostavi nijedan trunak zemlje neobrađen. Srećom, bio je snažan i zdrav, pa se moglo. Toliko je bio opčinjen radom da je svjesno ignorirao sve signale nadolazećeg rata. Sjećam se, tata je vozio kroz barikade i policijske punktove po sjeverno-dalmatinskim putovima do posljednjeg trenutka. I onda jednog dana sve je stalo. A ćalekino bi mrtav-hladan kroz zube izustio: ‘Ma sve je to banda… jebem im mater svima.’ Volio je nas dvojicu braće na neki poseban krški, nabrijan način, bez puno riječi, ali bezrezervno sa svojim cijelim lavljim srcem. I nema tih ‘kalca’ (ručno ispletene vunene čarape) na svijetu koje bi mi ugrijale dio ledom okovanog srca i učinile me opet potpuno cijelim, i to evo već nakon dvadeset i pet godina.

Tetka Grozdana bila je živi simbol mnogih žena koje su cijeli svoj vijek žrtvovale za svoju familiju. Kao ženskom djetetu, đed joj nije dao ići u školu. Umjesto knjige dobila je stado ovaca na čuvanje. Pa svaki božji dan – bila kiša, led ili snijeg – tetka bi ustala rano pred zoru, pa uz komadić preške (kruh od pšenice i kukuruza) poćerala bi ovce po vrletima kroz šmreke i grabiće gdje čagljevi caruju sve dok se vukovi s Dinare ne spuste. I onda, dok bi mi djeca još krmeljave oči rukama trljali slušajući blejanje janjadi, naša tetka već bi nakvasano tijesto premijesila i vatru na ognjištu mašom razgrnula. I ne zna tetka što je bolovanje, ni što je godišnji odmor, ni što je ‘mrzi me danas, sutra ću’. Koliko je ta uboga žena stotina hiljada kilometara, ali bukvalno, prešla u svojim trikama (sandalama) po bukovačkoj vrleti nitko nikada izračunati neće moći. Uistinu, tetka je bila atletsko čudo, jer što je ona mogla sa sedamdeset i tri godine života, to mogu samo odabrani u punom cvijetu mladosti.

Moj gubitak se ne može izmjeriti riječima, to je kao kad ti netko iščupa korijen mudrosti i kamen temeljac života iz srca. Bila mi je neopisiva čast i privilegija poznavati tebe, striče moj

Zemlja je bila sveta jer tako se od pamtivijeka govorilo. I nema većeg grijeha nego darovati tu krvlju stečenu zemlju tuđoj obitelji za čijeg se člana žena udaje. Pričala mi je tetka u nekoliko navrata kako su dolazili po nju iz dobrih obitelji, ali ona nije htjela ni čuti. Žao joj bilo zemlje. Nije mislila na sebe kao što bi bio red. Naprotiv, njena sreća je bila u rukama muške čeljadi. Sve što je stekla i imala davala bi svojim sinovcima. Njena najveća radost su bili naši dolasci. Tada bi nas razmazila svojom pažnjom i ljubavlju. Nije joj bilo teško ustati noću iz kreveta i donijeti nam čašu hladne vode da ugasimo pršutom izazvanu žeđ ili otići u pet kilometara udaljenu zadrugu i kupiti nama omiljenu čokoladu od riže. I nije nam samo ugađala već nam je i novčano pomagala kad je trebalo kupiti nove patike, trenerku ili biciklu. Tetka nikad nije rekla ne.

Kad malo razmislim, pomislim o bože, kakav je to težak život bio. Nije tetka na putovanja išla. Čak se ne sjećam da je ikad bila i u Zadru. Malu boračku penziju zaradila je svojom ulogom u partizanskom pokretu. I možda je to traumatično iskustvo ostavilo neizbrisivog traga. Naime, tetku su kao partizanku zarobili talijanski fašisti i odveli je u jedan od njihovih otočnih logora. Vratila se tek kad je Italija kapitulirala. Nije nikad pričala o svome iskustvu. Samo je rekla da se mnogo napatila.

Tetku si gotovo uvijek mogao zateći u njenom radnom kostimu. Marama je obavezno krasila gustu dugu kosu koju je marljivo češljala i u pletenicu plela. Suknja je bila nezaobilazni modni detalj, i to najčešće karirana. Na nogama je nosila tradicionalne bukovačke trike koje su s vremena na vrijeme zamjenjivale moderne patike. Jedino za slavu ili koji drugi praznik tetka bi izvadila iz ormara lavandom namirisanu, besprijekorno čistu i opeglanu odjeću, i s ponosom je prošetala kroz seosku varoš. A bio bi grijeh ne naglasiti kako vešmašina nije postojala za tetku. Ona bi neumorno, golim rukama nasapunanom robom mlatila o dasku umočenu u vidro te je ispirala zahvaćajući sigljom kišnicu iz gusterne, ponekad i satima dok bi se meni u glavi zamantalo samo od gledanja. Ili zamisli proključalu vodu, brižno pripremljenu za bijelu robu u velikom brunzinu, kako pari burom isušenu kožu usred zime.

Tetka Grozda je rat iz devedesetih sažela ovim riječima: ‘Kakvo ovo čudo ušlo u narod. Ići se tući. Kuku ti je nama. Do jučer zajedno ovce čuvali po brdu, kruv dijelili, a sad ne valja. Pa, ako ćemo pravo, ovi ovđe su muka moja. Koliko samo puta su mi žene iz Lišana ovce spasile. Ajme ti je nama.’ Zahvalan sam ti, tetka, na svemu, ali više bih volio da si samo malo sebična bila.

Stric Vasilj, iako samo dvije godine mlađi nego tata, proveo je život ispred svog vremena. Čovjek neizmjernog talenta mogao je postići sve što je poželio. Po potrebi je bio arhitekt, inženjer, ekonomista, advokat, fotograf, historičar, književnik, arheolog, i što sve ne. Uvijek usmjeren na svaki detalj, oslonjen na knjigu i sa strahopoštovanjem prema iskustvu odradio bi svaki posao maestralno.

Stric je bio strastveni pčelar. Volio je pčele kao što neki znaju voljeti pse ili mačke. Sve što je bilo potrebno za bavljenje pčelarstvom stric je sam projektirao i napravio, radilo se o košnicama, okvirima, vrcalici, dimilici za omamljivanje ili zaštitnim mrežicama za glavu. Sjećam se kako smo stric i ja u kasno proljeće i u rano ljeto svake godine vadili teške okvire pune meda iz košnica i čistili ih od uzrujanih pčela. Stric bi tepao pčelama kao bebama da im mi ne krademo med već im pomažemo da ostanu radišne sve dok ima cvijeta. A onda bismo ubrzanim korakom pobjegli u radnu prostoriju, koliko nam je dozvoljavalo ispunjeno saće, i tamo ponosno prebrojavali ubode vadeći žalke uginulih pčela. Stric je imao ogromno strahopoštovanje prema prirodi, a osobito je cijenio besprijekornu organizaciju pčela. S oko dvadeset košnica na kat znali bismo izvrcati preko sto kilograma meda u sezoni, i to bez vožnje pčela na ispašu u polja ili planine. Na kraju, sav njegov dugogodišnji trud netko je zgrabio u pljački dok se stričeva krv još sušila na kućnom pragu.

Kao što Partibrejkersi pjevaju u jednom od hitova, stric je bio samo svoj i to često na svoju veliku štetu. Sudjeluje u Drugom svjetskom ratu kao petnaestogodišnje dijete. Ali nije stric bio pročitao ‘Manifest komunističke partije’ pa dobio inspiraciju i otišao se boriti u partizane. Prava istina je uvijek daleko od filmskog romantizma. Veli meni stric jednom prilikom: ‘Kao djetetu bilo mi je interesantno što se stariji okupljaju kriomice, pa nešto šapuću jedan drugom. Moj ujak među njima glavni, a ja gledam u njega k’o u sveca. I svaki put vele oni meni: ‘Mali, đe si ti doša ođe. Aj ća krave čuvati, bježi odavle dok nijesi dobio po ušima.’ A ja se opet prišunjam. I tako stalno, i bogu bi dosadio, a kamoli ne ljudima. Prvo, vele oni meni, odnesi ovu poruku ovom, pa onda donesi nam hrane, te sakrij municiju, a ja od sreće ne znam kud bi. I malo-pomalo, eto mene na kraju rata u funkciji komesara čete.’ U bezbroj priča koje sam slušao o njegovom borbenom putu uvijek je bio prisutan onaj naš narodni realizam pun nesavršenih karaktera, slučajnog herojstva, bježanja i kajanja tipa ‘koji me vrag tamo putio’. Više puta ranjavan, zarobljen i zamijenjen za njemačkog oficira, sudjelovao je u velikoj pobjedi nad njemačkim korpusom kod Rijeke i neizmjerno nas zadužio svojim doprinosom slobodi.

Sjećam se, bio je Dan mladosti 1982. uživo na televiziji. Sav uzbuđen, došao sam trkom kod strica na telefon pošto mi još nismo imali priključak u drugom dijelu kuće. Nazovem svoju dragu učiteljicu Dragicu iz osnovne škole i sav ushićen ispričam joj moje utiske o impresivnoj koreografiji, onako iskreno u jednom dahu. Stric u sobi leži mirno na krevetu i čita neku debelu knjigu o travama. A ja sav u čudu velim mu: ‘Striče, kako to ne gledaš televiziju, pa ima direktan prijenos Dana mladosti na prvom programu?’ Kad sam završio, stric me pozove kod sebe i povjerljivo gledajući me pravo u oči bez oklijevanja odreže. ‘Tito je obični svijet ka’ što sam ja proganja i zatvara samo zato što nismo mislili guzicom već glavom. I sad ja trebam tog prdonju slaviti. Poserem se ja na njihov Dan mladosti. Slušaj dobro, sinovac. Ovo što sam ti sad reka nikome ne smiješ reći, pogotovo ne u školi jer bi nas mrak moga pojesti. Samo ti i ja ovo znamo. Nema brbljanja okolo ni ćaći ni materi, je l’ jasno?’ Bilo mi je više nego jasno. Kasnije se sve pomalo razbistrilo kako sam odrastao. Stric nije znao prešutjeti što ga je na kraju koštalo robijanja na Golom otoku. I to samo zato što se na briškuli usudio kritizirati vlast. Veli meni stric da je kroz šalu počastio svoju kartašku ekipu s ‘Druže Tito, odnese nam svo žito’. Nitko drugi nego njegov tad najbolji prijatelj isto jutro ode u policiju, pa on na jutarnju kavu kod druga inspektora. Nije bilo puno priča o Golom otoku. Jedna riječ mi se urezala u sjećanje – pakao. Stric je pričao kako ga je od teškog rada u kamenolomu spasio neki stariji obućar koji ga uze pod svoje.

Pod stigmom političkog neprijatelja bio je prinuđen raditi svašta kako bi preživio. Preprodavao je gotovo sve, a najbolju zaradu je imao mijenjajući ljeti devize. Od toga je kupio jednog od prvih Volkswagen kombija u Zadru. Kasnije je i taj neuništivi kombi nestao bez traga iz istog onog dvorišta koje je policija označila kao mjesto zločina u Gošiću. Stric se nije lako predavao. Svojom upornošću i odricanjem završava višu ekonomsku školu i zapošljava se kao knjigovođa. U toj ulozi otkriva lažne naloge za isplatu u slovenskoj zadruzi gdje je bio zaposlen. Sve uredno prijavljuje šefu koji mu ubrzo nakon toga uručuje šup kartu. Borio se s birokracijom bez predaha, žalio se sindikatu, pa odboru, i na kraju predmet završi na sudu. Njegova upornost se dakako isplatila, pravda je bila zadovoljena. Mirovina je stizala uredno svakog mjeseca sve dok nije zemlja Hrvatska popucala po nacionalnim šavovima.

Stric je znao puno o travama. Sušio je majčinu dušicu, kadulju, lipu, koprivu i ostalo ljekovito bilje. Pripremao je razne sapune, tonike, i na taj način uspješno liječio razna kožna oboljenja. Njegov čaj od majčine dušice s domaćim medom je bio nevjerojatan lijek za trbušne tegobe. Djelovao je trenutačno. Ali volio je ponekad popiti i čašu dobrog vina čije grožđe nije bilo prskano raznim preparatima ili, kako ih je on jednostavnije zvao, otrovima. Međutim, stric nije bježao od ljudskog udjela u prirodi. Na primjer, obožavao je arheološke iskopine. I tako prilikom polaganja vodovodnih cijevi u širem području Skradina, izvođač radova slučajno naleti na rimski vodovod. Nitko od nadležnih nije našao vrijednim sačuvati brižno izvrdlane gromade bračkog kamena koje su znale težiti preko tonu. No stric nije tako mislio. Okupi on ujake i tatu, pa s njima na gradilište te oni uspiju ukrcati par gromada u njegov legendarni kombi. Umjesto pohvala, većina ljudi se sprdala na stričev račun govoreći ‘gle koji blento, ide kamenje voziti iz vražje matere, a sve mu vrvi od kamenja oko kuće’. Hrvatska je izgubila čovjeka koji nije znao prešutjeti nepravdu i kojeg se nije moglo kupiti za ‘Judine škude’, vrstu karaktera kakvog nikad nije dosta ni u jednom društvu. S druge strane, moj gubitak se ne može izmjeriti riječima, to je kao kad ti netko iščupa korijen mudrosti i kamen temeljac života iz srca. Bila mi je neopisiva čast i privilegija poznavati tebe, striče moj. Volio bih da se opet sretnemo.

Zločin u selu Gošiću, gdje je likvidirano osmoro osoba starije dobi, dogodio se 27. 8. 1995. godine, i to više od tri tjedna nakon okončanja svih ratnih aktivnosti u Hrvatskoj. Zločinci, koji i dalje bezbrižno uživaju na slobodi, kukavički su izmasakrirali nedužne ljude u svojim domovima bez ikakvog povoda. Moji najbliži, kao i njihovi bliski susjedi, povjerovali su hrvatskoj vlasti i ostali na svojim vjekovnim ognjištima jer im je sigurnost bila zagarantirana. Međutim, njihova smrt bila je direktna posljedica sustavne politike omogućavanja pljačke, paleži i ubojstava nevinih civila na područjima Krajine. Pri tome treba naglasiti da je država poduzela sve raspoložive mjere kako bi onemogućila obiteljima žrtava terora pravičnu nadoknadu.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/4