Kako komentirate istupe Ladislava Ilčića, zastupnika Domoljubne koalicije, u kojima vrijeđa pripadnike islamske religije?
Neobjašnjivo je da na takav eklatantan ekstremistički govor u javnome prostoru nisu na odgovarajući način reagirali, pod jedan, oni na čijoj je listi Ilčić izabran u Sabor, pod dva i mnogo važnije, institucije. Reakcija se iznova svela na ipak nedovoljno vidljive i nedovoljno utjecajne organizacije civilnoga društva i poneku takozvanu javnu osobu. Istupi novoizabranog zastupnika zabrinjavaju, jer njegov govor sada postaje dijelom institucionalizirane politike. On će, pretpostavljam, jednako tako govoriti i u Saboru, što je nedopustivo i neće proći bez žestoke reakcije nas s druge strane.
Je li takvim govorom prekršen Ustav?
Ovakvi istupi ne samo da su u suprotnosti s temeljnim dokumentima RH, nego i s vrijednostima demokratskog, pluralnog i slobodnog društva. Ovakav govor uperen je protiv svih nas koji razmišljamo i djelujemo na osnovama internacionalizma. Brojni politički akteri svoje izjave s elementima ksenofobije, rasizma i netrpeljivosti odašilju eterom kao da je to nešto posve normalno, bez ikakve odgovornosti, jer sankcije izostaju. Govor mržnje i netrpeljivost ne smiju postati dijelom političkog mainstreama, a upravo se to događa. Što se tiče sankcioniranja takvog govora, od Ilčićeve koalicije kao i obično ne očekujem ništa, ali institucije bi se morale oglasiti. No, ni tu nisam optimistična jer se još uvijek ništa nije pokrenulo, osim što dotični podiže tužbe. Sloboda govora mržnje nije dijelom slobode govora. To su nakaradne i opasne interpretacije, a mislim da je to u ovom slučaju na djelu.
Što treba učiniti kako bi govor mržnje prestao?
Spomenula bih dva polja: medije i obrazovanje, u najširem smislu. Ključno je osnažiti javne medije, tj. javno financiranje medija koji onda, pretpostavka je, ne robuju tiraži, prodaji, oglašivačima i nisu podložni njihovu utjecaju. Mislim da nam hitno trebaju javno financirane dnevne novine, nikakav državni bilten, da se razumijemo, nego prostor kvalitetnog novinarskog izraza. Teme od javnog interesa ne smiju više biti getoizirane na javnoj televiziji, i to ponajviše na njezinu Trećem programu, na javnom radiju i u neprofitnim medijima. To je premalo jer predrasude, netolerancija, površnost dominiraju i bujaju. S druge strane, bez odlaganja treba u javne škole uvesti građanski odgoj i obrazovanje. Bez sinkroniziranog djelovanja na najmanje ova dva fronta izgubit ćemo bitku za normalno društvo.
Koliko bi pomoglo da mediji prestanu prenositi njegove izjave ili da ih navedu kao primjer nedopustivog u javnom prostoru?
Nisam sigurna da davanje prostora ljudima koji zastupaju teze o nadmoći jedne vjerske skupine ili naroda nad drugim doprinosi jačanju slobode i odgovornosti medija. Takve izjave u suprotnosti su i s nekim etičkim kodeksima koje mediji, nadam se, respektiraju. No, opet se vraćamo na pitanje odgovornosti i sankcija. Kako izostaje reakcija, tako se i odgovornost shvaća prilično rastezljivo, pa Ilčić i njemu slični, a tu mislim na promotore seksizma i mizoginije, dominiraju medijskim prostorom, i to mainstream medija, dok se prostor za kritiku, drugačije mišljenje i osudu takva govora otvara tek u specijaliziranim medijima ograničenog dosega. Sve dok je situacija takva, jedino na što možemo apelirati jest savjest novinara i novinarki: ne dajte prostora mržnji.
Kako komentirate činjenicu da drugi političari šute na ovakve antidemokratske ispade?
Pravo je pitanje koga se u Hrvatskoj promovira, koga se citira i kome se iz takozvanog političkog plemena daje prostor da iskazuje svoje nerijetko slabo argumentirane i artikulirane stavove. Uglavnom onima koji se pokažu sposobnima u jedinici vremena najjednostavnijim iskazom obrušiti na političke neistomišljenike. Niste li sposobni u tri rečenice oblatiti suparnika, onda ništa. Stav obično uključuje i neku elaboraciju, a ne samo soundbyte, dvije, tri efektne rečenice i idemo dalje.
Nažalost, Ilčić nije jedini koji se boji izbjegličkog vala.
Ne bih generalizirala. Nisam primijetila da se mi u Hrvatskoj nekoga bojimo, a osobito ne ljudi koji su na proputovanju, s pokojim zavežljajem ili bez njega. Retorika koju zastupaju konzervativci u nas, čini mi se, dosad nije pala na plodno tlo. I tako i treba biti. Pokazali smo ljudskost i spremnost pomoći onima u nevolji, za razliku od mnogih naših susjednih zemalja. Osobno podržavam sve napore koje čine institucije, volonterke i volonteri, domaće i međunarodne humanitarne orijentacije i građanske, neformalne inicijative, grupe za potporu, a osobito organizacije civilnoga društva. Osim ad hoc pomoći ljudima koji traže utočište, sigurnost, važno je paralelno raditi na poboljšanju zakonskog okvira i unaprjeđenju strategija migracija i azila. U tom kontekstu iskustvo i predanost organizacija civilnog društva, posebno Centra za mirovne studije, može nam svima biti inspiracijom.
