Utorak je bio hrvatski dan u uredu srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Kao što je prošlog tjedna u Zagrebu najavio, Vučić je tjedan dana kasnije u Beogradu razgovarao s predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavom Žigmanovom i predstavnicima hrvatskih udruga nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja. Kao ljubitelj šaha Vučić je odabrao da u toj fazi hrvatsko-srpskih odnosa zaigra bijelim figurama jer zna prednosti onoga tko u šahu i u životu prvi vuče poteze. Već je prihvaćanjem poziva predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da posjeti Zagreb pokazao da neće skrštenih ruku čekati krajnje rokove za realizaciju uvjeta koje je Europska komisija zadala Srbiji i drugim kandidatima za članstvo u Strategiji za proširenje na Zapadni Balkan.
Rješavanje graničnih i drugih bilateralnih sporova sa susjedima u Strategiji je zapisano kao uvjet bez kojega se ne može u članstvo Unije, a s obzirom na činjenicu da je Hrvatska članica EU-a i da u svakoj fazi pristupnih pregovora može Srbiji uvjetovati daljnje njihovo odvijanje, hrvatsko-srpski sporovi nametnuli su se kao prioritetni u nastojanjima Srbije da uradi domaću zadaću koju joj je zadao Brisel. Stoga je logično da su Vučić i srpske vlasti odlučili zagaziti u ustajalu baruštinu hrvatsko-srpskih odnosa i pokrenuti s mrtve točke rješavanje spora oko granice na Dunavu te onih koji se tiču hrvatskih i srpskih manjinskih prava u obje države i nasljeđa rata u Hrvatskoj, od sudbine nestalih do regionalne jurisdikcije srpskih sudova u procesuiranju ratnih zločina.
Plenkovićevoj se vladi Vučićeva agilnost ne sviđa jer procjenjuje da Hrvatska, za razliku od Srbije, ima vremena za čekanje kako bi riješila hrvatsko-srpske sporove. Otuda i ljutnja na predsjednicu države jer je svojim pozivom odškrinula vrata Vučiću da krene u novi krug bilateralnih razgovora i pregovora o uklanjanju hrvatskog dijela prepreka koje stoje na europskom putu Srbije. Vučić je već postigao prvi cilj: naprasno je prekinuto višegodišnje mrtvilo u radu mješovitih komisija zaduženih za rješavanje pojedinih spornih pitanja i dogovoreno je njihovo vraćanje za pregovaračke stolove. Komisiji za granicu određen je i dvogodišnji rok da nađe rješenje, a ako to ne učini, granicu na Dunavu iscrtat će obvezujuća međunarodna arbitraža.
No i sva druga sporna pitanja zapravo će se rješavati pod budnim okom EU-a i uz njegovo manje ili više očito posredovanje i arbitriranje. Premijer Plenković je za svaki slučaj prošlog tjedna čelnicima Unije u Briselu poručio da Hrvatska neće popuštati Srbiji u rješavanju spornih bilateralnih pitanja, ali već činjenica da se ipak morao pomiriti s njegovim dolaskom u Zagreb sugerira da je svjestan da neće moći vaditi mast Srbiji ucjenjujući je unedogled da prihvati sva hrvatska rješenja za sporna pitanja. Sudeći po Vučićevom sastanku s predsjednikom DSHV-a Žigmanovom i njegovim suradnica, pa i po njegovu sastanku s čelnicima udruga nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja predvođenih Ljiljanom Alvir, predsjednik Srbije odlučio je udariti brži ritam i srpskim vlastima i institucijama zaduženima za rješavanje problema hrvatske manjine u Srbiji te onima zaduženima za rasvjetljavanje sudbine nestalih i procesuiranje ratnih zločina.
Žigmanov je nakon sastanka s Vučićem novinarima izjavio da je ‘sastanak bio plodonosan, održan u otvorenoj i srdačnoj atmosferi’. Pojasnio je da je dogovoreno što je moguće brže rješavanje infrastrukturnih i sličnih problema koji muče hrvatsku zajednicu u Vojvodini (kuća bana Jelačića u Novom Sadu, most kraj Sombora, dom kulture u Sremskoj Mitrovici, otvaranje hrvatskog lektorata na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i hrvatskog odjeljenja u Medicinskoj školi u Subotici…) te pitanje njihova sudjelovanja u predstavničkoj i izvršnoj vlasti na lokalnim i pokrajinskoj razini u Vojvodini. Prije sastanka s Vučićem Žigmanov je najavljivao da će njihov ključni zahtjev biti izmjena izbornog zakona i dobivanje zajamčenog zastupničkog mjesta u srpskom parlamentu, no nakon sastanka ni on ni Vučićevi suradnici nisu rekli je li se o tome razgovaralo.
Rasprava o načinu izbora zastupnika nacionalnih manjina u Narodnu skupštinu Srbije traje već petnaestak godina, otkad je usvojen sadašnji model po kojem pripadnici manjina svoje zastupnike biraju na općim parlamentarnim izborima uz primjenu tzv. prirodnog praga umjesto petpostotnog izbornog cenzusa koji moraju preći sve ostale izborne liste. Lideri i stranke brojnijih nacionalnih manjina zagovornici su takvog modela jer im je primjerice na prošlim izborima za izbor jednog zastupnika bilo dovoljno oko 15.000 glasova birača (oko 0,4 posto birača koji su glasali), dok je za prelazak izbornog cenzusa ostalim izbornim listama trebalo oko 180.000 glasova. Pritom se na biračkim mjestima nisu morali deklarirati kao pripadnici manjine kako bi glasali za svoje predstavnike, što bi u modelu zajamčenog broja zastupnika koje bi birali u posebnim izbornim jedinicama morali učiniti. O manama i prednostima jednog i drugog modela ispisane su hrpe papira, no do suglasja među predstavnicima 27 nacionalnih manjina, koliko ih u Srbiji ima, nije došlo, a aktualna i bivše srpske vlasti nisu htjele ili nisu smjele udovoljavati zahtjevima pojedinih nacionalnih manjina nauštrb drugih. Barem je do sada bilo tako.
I dok je Žigmanov nakon sastanka s Vučićem zračio optimizmom, uvjeren da će dio konkretnih dogovora biti realiziran prije najavljenog posjeta predsjednice Grabar-Kitarović Srbiji, predsjednica koordinacije udruga nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir bila je puno suzdržanija, iako je i ona rekla da je do sada to bio najkonkretniji sastanak sa srpskim dužnosnicima, ali je odmah dodala: ‘Znamo da Aleksandar Vučić, ako hoće, može pomoći. Nećemo reći ni da mu vjerujemo, ni da mu ne vjerujemo. Čekamo. Bit ćemo strpljivi, ali ne kao dosad, nego očekujemo da riječi pretvori u djela. Razgovarali smo o arhivima JNA i protokolima iz vukovarske bolnice, ali arhivi JNA su najvažniji, najtočniji i najsigurniji.’
No pažljivijem promatraču nije moglo promaći da Alvir govori da od 1945 nestalih za kojima se još uvijek traga u Hrvatskoj, udruge nestalih hrvatskih branitelja tragaju zapravo za još oko 400 nestalih osoba jer sudbina oko 1100 nestalih, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani, ovisi o njihovoj identifikaciji. Ali o problemima koji prate proces identifikacije javno se ne govori, iako bi se njihovim uklanjanjem i rješavanjem otkrila i sudbina većine nestalih. Možda će se sada i taj dio rasvijetliti, nakon što je dogovoren nastavak suradnje hrvatskih i srpskih komisija za nestale, jer ta je suradnja u ovom desetljeću posve zamrla, iako je prije toga bila intenzivirana i počela davati rezultate. No za suradnju nije dovoljan samo Vučić.