>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Antigona, Kreont i Žižek

Angela Richter, ‘Antigona’ (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu): Predstava funkcionira kao pseudopolitička tribina za iznošenje još jednog od Žižekovih ‘šokantnih’ stavova

Ključna rečenica u Sofoklovoj ‘Antigoni’ glasi: ‘Ja sam za ljubav stvorena, ne za mržnju.’ S tom rečenicom Antigona odlazi u smrt jer se svog brata, koji je u građanskom ratu poginuo na krivoj strani, drznula pokopati, iako je vladar Tebe Kreont naredio da se njegovo tijelo baci psima. Drugi Antigonin brat, koji je u istom ratu poginuo na pobjedničkoj strani, bit će, naravno, pokopan kao junak, uz sve počasti. Ta Antigonina rečenica izrast će kao visoko podignuta zastava herojstva, žrtvovanja i ljubavi, a sama priča postat će civilizacijska antiratna oda, usmjerena protiv onih koji odlučuju što je pravo, a što krivo i kome će pripasti orden i slava, a kome blato i prezir. Dvije tisuće godina kasnije slovenski filozof Slavoj Žižek napisao je svoju verziju ‘Antigone’, koja je karakteristična po tome što ima tri različita završetka, a publika može izabrati koji joj se kraj više sviđa. U prvom Antigona doživljava tragičnu smrt kao i u originalnoj starogrčkoj verziji, u drugom Kreont iz pragmatičnih razloga popusti Antigoni, a u trećem narod ubija i Kreonta i Antigonu, kao moguće uzroke svih daljnjih sporova. Jer, kako kaže Žižek putem videozida usred predstave, svi su stalno usmjereni na Antigonu i Kreonta, a nitko se ne pita što je sa stotinama onih koji će poginuti zbog njihove svađe. Ubijanje Kreonta i Antigone je autentičan, sretan završetak, ističe Žižek.

Ovaj postupak, koji na prvi pogled djeluje ludo, drsko i provokativno, problematičan je iz dva razloga: prvo, naravno da u realnom svijetu svjedočimo tome kako je moguće ubiti i Kreonta i Antigonu – to su činili razni prevrati toliko puta u povijesti – ali na taj način, što dokazuje ta ista povijest, nije bilo riješeno ništa. Drugo, dopisujući originalnu Antigonu, sam Žižek stavlja u usta glumcima rečenicu kako ‘u svijetu ima puno toga demonskog, a ništa nije tako demonsko kao čovjek’ i time proturječi sam sebi jer ako je tako, ti demoni su vječni i nikakvom egzekucijom oni neće biti iskorijenjeni. Oni su naprosto tu među nama i protiv njih se jedino može boriti nekim suprotnim principom – u Antigoninom slučaju žrtvom i ljubavlju.

Ta rasprava Žižeka s publikom u zagrebačkom HNK-u nije donijela ništa vrijedno teatru, a od predstave je napravila pseudopolitičku tribinu niskog intenziteta, koja je poslužila tome da čujemo još jedan od sijaset Žižekovih ‘šokantnih’ stavova. Tako je i sama izvedba više djelovala kao videoigrica kojom neki nadobudni dječaci na društvenim mrežama žele prkositi svom profesoru književnosti, nego kao predstava sa svojom unutarnjom snagom i integritetom. Tehnički, HNK-ova ‘Antigona’ je malo čudo digitalne revolucije s najsuvremenijom skalamerijom na pozornici i glamuroznim trodimenzionalnim slikama, kao u najnovijim SF filmovima, ali, paradoksalno, i ta vizualna noćna mora daleko je od teatra, pa i od Žižeka, što god da je on svojim komadom htio reći. Kazališno, u takvoj robusnoj inscenaciji nije moglo biti govora o nekoj nijansiranoj glumi pa su HNK-ovi protagonisti, Iva Mihalić, Luca Anić, Mislav Čavajda, Filip Vidović, Silvio Vovk, Barbara Vicković i Alma Prica, bili najveći gubitnici ove predstave jer su na jednoj žici, tri decibela više nego što je potrebno i kao na mitingu morali izgovarati tekst ove nepotrebne političke rasprave.

Redateljica Angela Richter željela je, kako kaže, ostvariti likove i odnose bliske ljudima, s kojima se moguće identificirati, no ova ‘Antigona’ upravo pokazuje dvostruku nemoć jednog tipa modernog kazališta: ono ni na koji način ne uspijeva doprijeti do ljudskih emocija i u svojoj nabrekloj političnosti pada na nivo salonskog aktivizma za jednokratnu upotrebu.

1/1