Kako igrati Shakespearea danas – pitanje je sad. Dramatično, patetično, moderno ili u trapericama? Svako vrijeme treba nekog svog Shakespearea, rekao je legendarni teoretičar Jan Kott, što znači da treba postojati pravi razlog zašto se ovaj genijalni engleski pisac igra baš sad i baš ovdje. Tako na primjer u slavnom komadu ‘Kralj Lear’ ostarjeli i svojeglavi kralj razdijeli kćerima kraljevstvo i nakon toga se u krvavom građanskom ratu rasprsne čitav svemir, pa ta tema – jer živimo u vremenu u kojem se mnogo toga raspalo – ima dovoljno razloga da baš danas bude razmotrena. To je očito bio i osnovni motiv da Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu uprizori ovo djelo jer, kako piše u programskoj knjižici, ‘živimo u doba promjene paradigme čije dosege samo naziremo; osjećaj nesigurnosti i nepredvidivosti izaziva strah, a strah izaziva agresivnost i podjelu’. Dodatni razlog zašto se na premijeru sjatila sva kulturna i društvena elita bila je činjenica da naslovnu ulogu igra nitko drugi nego proslavljeni glumac iz vremena Jugoslavije – Predrag Miki Manojlović.

Probe za predstavu počele su još prošle jeseni, očekivanja su bila velika, ali ovaj ‘Kralj Lear’, nažalost, nije uspio. Aplauz na kraju bio je kurtoazan i mlak, ni onaj često pretjerani ‘bravo’ ovaj put se nije čuo, jer bilo je očito da je ovo izvedba bez prave volje i naboja. Da odmah bude jasno: Miki Manojlović je kao kralj Lear u najmanju ruku bio solidan, naročito je u scenama ludila pokazao da i dalje suvereno čuva žezlo kraljevske glume, ali, avaj, bilo je puno značajnih uloga i važnih rečenica oko njega koje nisu bile kreirane kako treba. Čak su i Ana Begić, Iva Mihalić i Jadranka Đokić kao kraljeve kćeri odigrale korektno svoje role, isto vrijedi i za Krešimira Mikića koji je igrao Ludu (iako je njegova uloga neopravdano suviše skraćena), no bilo je jako puno glumaca ‘iz kraljeve pratnje’, koji objektivno nose zaplet, dramu i konačnu katarzu, koji ni izbliza nisu bili na visini zadatka. U tom smislu ne treba zamjeriti ni redatelju Januszu Kici, jer je u danim okolnostima napravio što je mogao, ali bi se, dobronamjerno rečeno, uprava HNK-a morala zapitati što da učini s onim svojim neizbalansiranim predstavama u kojima se miješaju ingeniozna gluma, osrednjost i rutinerstvo. I onda, kao u ‘Kralju Learu’, kada se dogodi da glumci svojim govorom, gestom i pokretom nisu u stanju ispuniti pozornicu, taj se prazni prostor pretvara u provaliju koja guta izvođače, predstavu i publiku zajedno.

Ovu izvedbu nije mogla spasiti ni jednostavna, ali dojmljiva scenografija pokretnog ‘velikog zlatnog zida’ (koji aludira na prevrtljivost borbe za vlast) grupe Numen i Ivane Jonke, kao ni dramatična muzika Tamare Obrovac: tri i pol sata dosadne i prazne predstave izgledalo je kao, recimo to tako, dugo putovanje u noć. Je li se išta s ovom izvedbom uopće moglo učiniti? Ona je mogla biti odigrana i u komornim uvjetima, s publikom u nešto manjem broju smještenom na pozornici (i tako mnogi ‘Kralja Leara’ nazivaju obiteljskom dramom), i tada bi sve barem bilo brže: glumci bi bili na metar udaljeni od gledalaca, a sve te porodične intrige, spletke i ubojstva bili bi riješeni u dva sata. No to nije vjerojatno, jer si HNK očito ne može dopustiti da više od 400 ljudi ostane bez karte i da ‘Kralj Lear’ ne izgleda kao prvorazredni događaj.

I još nešto: ukoliko HNK želi biti potentno i dinamično suvremeno kazalište s modernom publikom, njihove dramske predstave ne smiju igrati tri puta mjesečno kao do sada, gurajući se s operom i baletom. Takva zagušenost naime sigurno ima veze i s ovako nefunkcionalnim ‘Kraljem Learom’.