Komad ‘H.E.J.T.E.R.I’ pisca mlađe generacije Dine Pešuta govori o atmosferi traumatičnog prijateljstva, karakterističnog za današnju mladu generaciju, gdje svaki od junaka u pravilu pati od sindroma promašenih očekivanja i frustracija vlastite emotivne pogubljenosti. Radi se o tzv. milenijskoj generaciji, rođenoj u zadnja dva desetljeća 20. stoljeća i odrasloj u digitalnoj i informatičkoj civilizaciji, vrlo obrazovanoj, koja je u stanju u isto vrijeme pisati zadaću, četati i slušati muziku, jednako kao što može nenadano nekamo nestati ili se na sličan način nenadano vratiti. Takvih četvero junaka iz našeg dvorišta zatičemo u ZKM-ovoj predstavi u jednom iznajmljenom stanu, u trenutku kada se jedna od njih, Roza, vraća kući, nakon pet godina boravka u Berlinu, gdje je kao vizualna umjetnica postigla zavidan uspjeh.
Već nakon prvih isforsiranih grljenja i cmakanja među prijateljima kreću erupcije nezadovoljstva jednih prema drugima, potpomognute maničnim ispovjednim monolozima svakoga od njih, da bismo do kraja predstave zapravo gledali pražnjenje jedne zajedničke emotivne oluje napada, protunapada, samosažaljenja i paničnih poziva u pomoć. U središtu priče su kako heteroseksualne tako i homoseksualne veze, koje su se sve odreda više puta raspale, tu je zatim sijaset neraščišćenih odnosa koje su svi zapisali, svatko u svoju crnu knjigu, da bi se na kraju ovom do pucanja uzrujanom skupu pridružila i peta junakinja, sredovječna povjesničarka umjetnosti koja je u nekoj vrsti kroničnog živčanog sloma.
Predstava u režiji Judite Gamulin po svojoj je prirodi više nego dinamična, glumački ansambl koji čine Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Ugo Korani, Katarina Bistrović Darvaš i Luka Bulović uigrano nam oslikava to mahnitanje u petero, ali što da zapravo mislimo o ovoj izvedbi? Prvi prigovor tiče se kompozicije: ta gruba melodija uvijek istih uzrujanih glasova, to neprestano neurotično upadanje junaka drugima u riječ, pretvorilo je ovu predstavu u jedan te isti prizor na granici histerije, a samu priču lišilo prave drame. Kada na kraju glavna junakinja, sva raščupana od neprestane svađe, umilno pogleda te svoje drugove i kaže kako ona jedino vjeruje u prijateljstvo, onda toj rečenici zapravo ne vjerujemo. Odnosno, ima nekog mazohističkog uživanja – to se tiče autora teksta – i egocentrične poze u stalnom insistiranju likova na tome da su nesretni (omiljena riječ u predstavi je ‘sjeban’), da sami sebe ne mogu pronaći i da je njihov život jedan konstantni emotivni brodolom. U čemu je problem? Iz njihove priče doznajemo da su svi oni visoko obrazovani, da svi rade i, bez obzira na sve druge probleme, još uvijek imaju realnu šansu da sami odlučuju o svom životu. Pa zar onda prave žrtve nisu na drugoj strani: jednako tako dobro obrazovani ljudi koji s vrećicama dolaze iz Sirije, da bi se očajnički domogli tog Berlina, za razliku od naše junakinje koja neurotično viče ‘Berlin nije moj san’? Zar pravi nesretnici nisu ljudi srednjih godina koji zaista nemaju posao jer su ispljunuti iz velikih korporacija? Sirotinja pokraj kontejnera? Milijuni umirovljenika dokle god nam pogled seže?
Zaključno, glavni problem u razumijevanju predstave ‘H.E.J.T.E.R.I’ jest u tome što nam se čini da nas ona navodi da suosjećamo s grupom mladih, zdravih i obrazovanih junaka samo zato što se oni intimno osjećaju ‘sjebano’, umjesto da okrenemo glavu prema onima koji zaista nemaju, što bi se reklo, ni kučeta ni mačeta. Prema onima koje su realno pogodile sve nesreće ovoga svijeta, koji u tišini ližu svoje rane, ne hodaju uokolo i ne prodaju bozu kako intimno pucaju po svim šavovima.
