Osim po velikom komadu Henrika Ibsena, HNK-ov ‘Peer Gynt’ ostat će upamćen najviše po moćnim vizualnim efektima i prizorima (posredstvom digitalne tehnike) neviđenih prirodnih prostranstava, od kojih je publici zastajao dah. Naravno, premijerna publika nije samo uzdisala nad prelijepim norveškim pejzažima, nego je zahvaljujući ovom postupku jedan dramski klasik imala priliku vidjeti na potpuno neobičan i fascinantan način. Dobro pravilo u kazalištu je da s vremena na vrijeme treba raditi s novim i drugačijim redateljima i to se u slučaju ove predstave, s gostom iz Norveške Erikom Ulfsbyjem, pokazalo kao pun pogodak. Tko bolje poznaje slavnog Henrika Ibsena nego Norvežani, on je njihova kulturna legitimacija i intelektualna vertikala, pun modernih pitanja i intrigantnih stavova, sto pedeset godina prije svake suvremenosti.
Kada je potpisnik ovih redova gledao ovaj komad prije više od 20 godina u Trondheimu na zapadu Norveške, pitao je lokalne ljude koja su njihova suvremena pitanja u teatru, socijalni problemi, generacijski sukobi ili političko kazalište, a oni su uglas odgovorili – ‘Peer Gynt’. Površno bi bilo reći da danas bogata Norveška može tako reagirati zato što tamo nema aktualnih problema. Bliže je istini reći da je ova zemlja vjerojatno imala geografsku sreću da se u posljednja dva stoljeća uvijek nalazila po strani od velikih društvenih lomova i zato je iznjedrila pisca koji se, ispod mirne svakodnevice, mogao koncentrirati na moralna pitanja pojedinca, društva i vremena, koja su ista onda kao i danas. Taj ‘otac realizma’ pisao je sredinom 19. stoljeća o korupcionaškim aferama, propasti srednje klase i nasilju nad ženama, bolje nego što se često o tim temama piše danas. Dakle, nije taj vizualni šok jedina dobra strana HNK-ove izvedbe ‘Peera Gynta’, već upravo redateljski magično koncipirana prožetost slike i radnje koja ovoj drami daje intelektualnu oštrinu i novu i osvježavajuću dimenziju.
Zbog čega je ‘Peer Gynt’ toliko fascinantan? On je naprosto junak našeg vremena: neobuzdan, šarmantan, često neodgovoran, intelektualno superioran i neovisan o svim regulama – daleko prije današnjih pobuna. On se neprestano pita, ali već iza sljedećeg ugla ulazi u nova protuslovlja; pun je modrica, kaje se i kad treba i kad ne treba i svjestan je kako vlastite slobode tako i osobne odgovornosti. Zagrebačka predstava počinje od kraja: starom Peeru Gyntu (Siniša Popović) prilazi ljevač dugmadi (Alma Prica) i zove ga da položi ispit savjesti. Ta borba čovjeka sa svojom prošlošću, usred nevjerojatne prirode koja je u ovoj predstavi i svjedok i arbitar drame, središnji je dio ovog scenskog putovanja. Za razliku od primjerice ‘Peera Gynta’ u kazalištu Gavella iz 2010. godine, u režiji Ace Popovskog, s bravuroznim Ozrenom Grabarićem u naslovnoj ulozi, gdje je sve bilo koncentrirano na vratolomno životno jurcanje u znoju i strasti glavnoga junaka, HNK-ova verzija istog komada neka je vrsta završne, smirene i mudre inventure srca, bez optuživanja i osude.
Brojan HNK-ov ansambl, u kojem se osim glavnih aktera ističu i Nina Violić, Filip Vidović, Ksenija Marinković, Nikša Kušelj, Lana Barić i drugi, djeluje kao velika ljudska vojska različitih sudbina, koja je zajedno s Peerom Gyntom nošena valovima iskušenja, iracionalnih fantazija i nevjerojatnih događaja. Na kraju ove uzbudljive sage, koja je prije sličila na intimnu bajku nego na psihološku dramu, publika je oduševljeno ispratila glumce i – to je možda najvrijednije – otišla kući s mišlju da svatko od nas mora položiti taj završni račun, ali da čak i puno problematičniji ljudi od Peera Gynta uvijek na kraju imaju šansu za vlastitu katarzu.
