Sredina je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a mjesto radnje nalazi se u neimenovanom gradu u Sjedinjenim Američkim Državama. Nešto preciznije, posrijedi je skromni dom para u srednjim godinama – bravara i pomoćne medicinske sestre. U njihovom se kućanstvu skupilo oveće društvo, možda kakvih desetak ljudi različitih profila: od sveučilišnih profesora do radnika u skladištu. Kako i priliči takvim okupljanjima, par je, pretpostavljamo žena, pripremio i domaću gastronomsku ponudu, mahom sačinjenu od kolača, keksa i nešto slanijih zalogaja. Da se gosti počaste i da se svi osjećaju kao kod kuće, kako se i očekuje u takvim situacijama.
Međutim, kohezija grupe je uporno izostajala i nije se pritom radilo o običnoj socijalnoj nelagodi koja prati početne minute i eventualno sate nekog društvenog okupljanja ili tuluma. Situacija je postajala, reklo bi se današnjim univerzalnim jezikom socioemocionalne dijagnostike – cringe. Najzaslužniji za takvu atmosferu su bili sveučilišni profesor i njegova supruga neznanog zanimanja, ali istih društveno-kulturnih navika. Pored toga što su potpuno ignorirali domaćine i hranu kojom su počašćeni i time ih postidjeli, oni su se posvetili i svojevrsnom performansu. Uglas su čitali Maovu "Malu crvenu knjižicu" i samo bi kad bi se pojavila varijanta riječi "liberal" umjesto nje govorili: Barbara.
Scena podsjeća na dio nesnimljenog filma u režiji kakvog američkog poklonika poetike Jean-Luca Godarda tih godina sa specifičnim američkim twistom. Možda je nešto slično nekad i snimljeno, ali ova scena ne dolazi iz fikcionalnog svijeta. Ne samo da se radilo o sceni iz stvarnog života već i o neposrednoj inspiraciji za formuliranje jednog od važnijih, ali i osporavanijih socioloških pojmova u posljednjih pedesetak godina.
Naime, scena se dogodila na sastanku Novog američkog pokreta (NAM), dijela šire formacije koja se tada nazivala Novom ljevicom, a prozvana Barbara je Barbara Ehrenreich koja je 1977. u par eseja sa svojim tadašnjim partnerom Johnom Ehrenreichom skovala pojam profesionalno-menadžerska klasa, poznatiji po engleskom akronimu PMC. Inspirirani različitim oblicima nelagode i neuspjeha u sastavljanjima klasnih saveza na ljevici, njih su dvoje pokušali objasniti fenomen na terenu klasne analize i to putem određenog oblika klasne samoanalize s obzirom na to da se radilo o klasi ili društvenoj skupini kojoj su sami pripadali kao profesori.
Gdje su u cijeloj priči pravi kapitalisti? Nemaju li oni izravniji utjecaj na živote ljudi od profesora s komparativne ili voditeljice projekata nevladine udruge? Oni se u novoj, prešutnoj klasnoj podjeli kojom barata desnica nalaze na strani famoznog običnog čovjeka
Pojam je i danas u teorijsko-žurnalističkom optjecaju, možda najviše zato što ključnu riječ u tom optjecaju imaju oni koji toj klasi pripadaju. No, i pored te stalne potrebe za samoanalizom, pojam svoju opstojnost mora dugovati i analitičkom i dijagnostičkom potencijalu. Dio definitivno otpada i na funkciju uvrede na lijevoj supkulturnoj sceni, ali takva uporaba spada u predpolitičke ekstravagancije na koje se izlišno i osvrtati. Naša je oklada da taj pojam vjerojatno može više doprinijeti objašnjenju uspona novog oblika (ekstremne) desnice nego propasti ljevice. Doduše, riječ je o povezanim procesima, razlike su u naglascima.
Dakle, na što su Ehrenreichovi mislili kad su posegnuli za pojmom profesionalno-menadžerske klase? Osim što su mislili na same sebe i nelagodna iskustva u procesima političkog organiziranja, zanimao ih je proces nastanka društvene grupe kojoj su pridali status klase, a koja je po njima ključno obilježila povijest ljevice u 20. stoljeću. Naime, nakon kaosa poduzetničkog laissez-fairea krajem 19. i početkom prošlog stoljeća, pojavila se potreba za snažnijom i efikasnom državnom birokracijom i brojnijom i bolje posloženom korporativnom administracijom.
Nastala je nova klasa čija je društvena funkcija, riječima američkog povjesničara Gabriela Winanta, bila da nadzire proces akumulacije kapitala i drži neposlušni proletarijat pod kontrolom: istraživači i inženjeri su trebali transformirati proizvodni proces; učitelji, doktori, sestre i menadžeri su trebali oblikovati, održavati i kontrolirati radnu snagu; kulturni radnici su trebali proizvoditi komercijaliziranu masovnu zabavu i ideologiju i tako iskorijeniti različite patološke užitke u radničkim getima; socijalni radnici i odvjetnici trebali su se baviti različitim devijacijama od čvrstih normi.
Ta su se poslovna zaduženja u prvoj polovici 20. stoljeća standardizirala i postala su profesije. I to profesije koje su se nalazile u kontradiktornoj klasnoj poziciji. Nisu bili kapitalisti jer nisu posjedovali sredstva za proizvodnju, ali nisu pripadali ni radničkoj klasi zbog razine autonomije u vlastitom radu i zato što su imali izravnu ulogu u oblikovanju društvenog svijeta. Unatoč tome što su očito služili stabilizaciji kapitalizma, shodno toj kontradiktornoj ulozi, pripadnici te nove klase sebe su uglavnom vidjeli na strani socijalizma u tom periodu, a i nakon Drugog svjetskog rata, otprilike do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Oni su svoju društvenu ulogu mahom, upozorava Winant, vidjeli u doprinosu razvoju američke demokracije (slično je bilo i europskim državama, pogotovo u poslijeratnom periodu), modernizaciji uvjeta rada i života i neposrednom usklađivanju s društvenim i tehnološkim promjenama koje su činile svijet drukčijim mjestom. Zamišljali su se kao suparnici kapitala i svojevrstan oblik stručne ispomoći radničkoj klasi ili u najmanju ruku kao moderatori između različitih interesa u svrhu društvenog napretka. Smatrali su da svojom ekspertizom i racionalnošću mogu čak otvoriti put ka socijalizmu: društvena kontrola i proizvodnja racionaliziranog plebejskog ponašanja bili su uvjet za funkcioniranje demokracije koja bi gradualno mogla dovesti i do drukčijeg oblika društvenog uređenja. Oblik svijesti te klase ili društvene grupe bila je i ostala meritokratska racionalnost.
Sedamdesetih godina u Jugoslaviji je zaustavljena socijalna mobilnost. A generacija koja je na tržište rada izašla osamdesetih godina susrela se s visokom razinom nezaposlenosti. U ratu se u nezanemarivoj mjeri ta rezervna armija rada pretvorila u pravu armiju
Nakon Drugog svjetskog rata, rastom i širenjem države blagostanja, ta je klasa samim tim rasla i postajala sve značajniji društveni faktor. Premda je i dalje bila u barem nominalnom elektoralnom savezu s industrijskom radničkom klasom, kontradikcije su postajale sve izraženije, kao i političke tenzije. Prisjetimo se samo scene s početka teksta koja vjerno dočarava svu zahtjevnost klasnog saveza između onih koji uživaju u vlastitoj autonomiji i politici sve češće pristupaju kao estetici i onih čiji su životni izbori i dalje strogo ograničeni zahtjevima kapitala i samim tim su u konstantnom raskoraku, stilskom i egzistencijalnom, s potencijalnim klasnim saveznicima.
Postojale su tada različite struje i prijedlozi političkog razrješenja očite kontradikcije koja je priječila još snažniji iskorak lijevih snaga. S nekih, uvjetno rečeno, radikalnijih pozicija zahtijevao se odlazak, barem privremeni, profesionalaca u tvornicu da se iskuse ritmovi industrijskog rada. U tom kontekstu treba razumjeti i značajnu popularnost maoističkih ideja na univerzitetima diljem tadašnjeg zapadnog svijeta koja danas neupućenima zvuči prilično bizarno. Dok su drugi smatrali da samo treba naglasak stavljati na onaj aspekt u društvenoj ulozi PMC-a koji se tiče brige za druge, obrazovanje i društvenu inovaciju koja ih samim tim približava interesima radničke klase.
Kao što znamo danas, rješenje nije pronađeno, a profesionalci su uglavnom napustili saveze s demobiliziranom radničkom klasom i svoju meritokratsku racionalnost ponudili idejama i praksama neoliberalizma. Dio ih je ostao na ljevici, pogotovo oni zaposleni u sektorima koji su doživjeli snižavanje cijene rada, razine autonomije i socijalnog ugleda i danas čine ključnu bazu novih lijevih stranaka. Svoju pak "parazitsku" ulogu PMC je ponudio oblikovateljima nove političke ideologije na desnici.
S obzirom na to da je radnička klasa demobilizirana i politički pobijeđena, klasa je prestala igrati važnu političku ulogu u programima i sukobima kao nositeljica materijalnih interesa. Ali ostala je tu da služi kao neeksplicirani marker društvene i političke autentičnosti. Klasa, parafrazirajući Jakšu Fiamenga, piva ispo' glasa. Radnik je, dakle, postao običan čovjek sa svojim skromnim i tradicionalnim navikama kojima profesionalno-menadžerska klasa smještena u kulturnim institucijama, odjelima za ljudske resurse velikih korporacija, akademiji, medijima i političkim strankama želi osporiti pravo na postojanje i stalno im uz visoku dozu patronizacije zapovijeda kako se trebaju ponašati i kako govoriti jer će u suprotnom biti stigmatizirani i proglašeni nazadnima.
Tako bar glasi podjela društvenih uloga kojom barata desnica i koja brojnim pripadnicima nižih klasa zvuči uvjerljivo. A ta uvjerljivost ne dolazi toliko iz samih ideoloških uvjerenja. Nisu ni ona zanemariva, ali kao slobodno plutajuća uvjerenja ne bi imala toliku društveno-političku snagu. Dodatna dva faktora treba uzeti u obzir. Prvi je vezan uz inzistiranje desnice na tome da je ljevica napustila radničku klasu i njene materijalne interese. Sjetimo se samo izjava Nikole Grmoje koji je u nekoliko navrata rezultate prošlih parlamentarnih izbora prokomentirao evociranjem "stare ljevice" i ponavljao kako su mu prilazili simpatizeri te političke opcije i navodno tvrdili da su glasali za Most jer nemaju za koga drugog.
Dani ponosa i suradnje – Nino Raspudić, Nikola Grmoja i Miro Bulj (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)
Drugim riječima, bilježe spomenuti kolaps (krhkog) klasnog saveza između profesionalno-menadžerske klase i radništva. Pritom pružaju i degutantni ideološki dodatak koji kaže da su ih napustili zbog migranata i seksualnih manjina dajući tako licencu za obračun s raznim manjinama koje navodno ugrožavaju živote običnih ljudi. Očito pitanje glasi: gdje su u cijeloj priči pravi kapitalisti? Nemaju li oni izravniji utjecaj na živote ljudi od profesora s komparativne ili voditeljice projekata nevladine udruge? Oni se u novoj, prešutnoj klasnoj podjeli kojom barata desnica nalaze na strani famoznog običnog čovjeka koji, kako smo vidjeli po demografskoj strukturi Trumpovih glasača na prethodnim izborima, više nije ograničen na "bijelog radnika".
U toj se, dakle, zamišljenoj klasnoj podjeli nalaze kapitalisti koji se bave "pravim" poslovima – od naftaša do građevinaca – kao i njihovi pandani nešto niže na klasnoj ljestvici, sitni poduzetnici i obrtnici koji su, kako geslo kaže, sve stekli svojim rukama i obični radnici koji su učinili to isto, samo radeći za te druge ruke. A na drugoj strani se nalaze "profesionalne" manjine i svi oni dijelovi PMC-a koji ne samo da često "parazitiraju" na javnim proračunima već i rade u kulturnim i medijskim profesijama koje oblikuju društvo i ideje o društvu, a do tog su statusa navodno došli nedemokratskim putem.
Kao i u brojnim drugim desničarskim konstrukcijama, radi se o koktelu koji u prosjeku sadrži trećinu društvene realnosti, trećinu ludorija i trećinu opasnih namjera. S obzirom na snagu (liberalne) ljevice i kapacitete političke imaginacije, očito je i trećina realnosti dovoljna. A nisu ni ludorije ni ispušni ventili za baciti. Teza, koju promovira na ovim stranicama spominjani ekonomist i povjesničar Adam Tooze, a po kojoj iza Trumpove i sličnih pobjeda desnice stoji anti-PMC koalicija, sadrži u sebi relevantne količine uvjerljivosti.
U hrvatskom kontekstu je na snazi sličan proces, samo specifično obilježen socijalističkim projektom i ratnim raspadom tog projekta. Naveli smo već da je profesionalno-menadžerska klasa ključnu etapu rasta doživjela nakon Drugog svjetskog rata, pedesetih i šezdesetih godina. U tom je periodu, jasno, Hrvatska bila dio Jugoslavije. Premda se radilo o epizodi nezapamćene socijalne mobilnosti na našim prostorima, desnica danas, iako i među njima ima onih koji su obiteljski iskusili taj skok, tadašnju socijalnu mobilnost tumači kao nepravednu, politički poklonjenu, u doba dok je napaćeni hrvatski narod navodno zaostajao jer nije bio politički podoban.
U kasnijim zazivima lustracije nije se radilo samo o ideološkoj osveti nego i o uspostavi nekog oblika imaginarne i valjda polusvjesne klasne pravde. Znamo zašto do lustracije nije došlo, ali treba se zapitati odakle popularnost takvih zahtjeva. Možemo ostati na terenu nacionalizma kao refleksne ideologije, ali njime nećemo iscrpiti objašnjenje do kraja. Da opet parafraziramo Fiamenga, klasa piva ispo' glasa. Sedamdesetih godina u Jugoslaviji, kako tvrde brojna sociološka istraživanja, zaustavljena je socijalna mobilnost. A generacija koja je na tržište rada izašla osamdesetih godina susrela se s visokom razinom nezaposlenosti.
U ratu se u nezanemarivoj mjeri ta rezervna armija rada pretvorila u pravu armiju. Oni koji nisu mogli steći svoj ponosni radnički status u nominalno radničkoj zemlji stekli su ga ratnim putem i rušenjem te zemlje. Prosvjedi branitelja iz druge polovice devedesetih govore da taj prijelaz nije išao baš glatko, ali nakon tih pritisaka koji su imali sindikalnu dimenziju, oni su ostali i ratni heroji i primjeri autentične radničke klase u postindustrijskom periodu. S jedne strane stoje oni, a s druge takozvane jugoslavenske kulturne elite, što je ništa drugo doli naša lokalna šifra za profesionalno-menadžersku klasu. I zato Jugoslavija i dalje oblikuje naše živote. Zato što suvremene klasne odnose živimo u jeziku neriješenog klasnog sukoba osamdesetih. Neriješenog jer je riješen ratnim putem.
