Slovenski pjesnik, esejist i prevoditelj Niko Grafenauer vrlo je rano pokucao na vrata mnogih u socijalizmu odraslih generacija, od kraja šezdesetih godina naovamo. I potpisnik ovih redaka vrlo dobro pamti njegovu zbirku pjesama za djecu ‘Pedaljped’, u verziji objavljenoj kao slikovnica, sa sjajnim ilustracijama Marjana Mančeka. Krajem osamdesetih godina u našoj kući teško da je prošao dan bez spominjanja ovog nekonvencionalnog dječjeg karaktera, svojevrsnog Ida posljednjih pionira. Grafenauer je – uz još niz pjesničkih knjiga za djecu i slikovnica, eseja i studija o slovenskom pjesništvu te prijevoda uglavnom njemačke ekspresionističke i moderne lirike – objavio i desetak pjesničkih knjiga ‘za odrasle’, koje zauzimaju ključno mjesto u njegovom književnom opusu.
‘Palimpsesti’ su se, kao četvrta pjesnička knjiga, slijedeći ‘Štukature’ – zbirku koja je svojim sonetnim istraživanjima ostavila i danas primjetan trag u pejzažu slovenske lirike – izvorno pojavili 1984. godine. Gotovo okrugla tri desetljeća, jedan rat i jednu državu kasnije Grafenauer, kao i najveća većina pjesničke i općenito književne proizvodnje od Zagreba tek nekoliko kilometara udaljene dežele, kod nas teško da predstavlja iole isprativu književnu referencu. Tim više treba pozdraviti apostrofirani prijevod, ovaj put (uz iznimku besmislenoga kazala koje ne vodi nikuda) u dobro opremljenom izdanju popraćenom iscrpnom biobibliografijom te opsežnim pogovorom Tineta Hribara.
Trideset i dvije pjesme raspoređene su u četiri ciklusa, naslovljena ‘Razdaljinama umrežen dan’, ‘Zemljani otisak prstiju’, ‘S ovu stranu, s onu stranu’ i ‘Nikamo utkani trag’. Prva dva formalno su nešto stroža, te nastavljaju s u ‘Štukaturama’ zacrtanim preispitivanjem metrički razigranog, nevezanog soneta. Raniji naglasak na antitezi odmjenjuje u ‘Palimpsestima’ sinteza: u njoj se sažima ona dvoznačna sve-jednost. U ciklusima koji slijede čvršće se katrenske konstrukcije izmjenjuju sa slobodnom i nepravilnom strofikom, da bi sam kraj, posvećen ‘blago-slovencima’, donio udaljen eho Kosovela. Dosljedno u pjesmama izostaju velika početna slova, podcrtavajući često prisutan semantički i ritmički ‘prijelaz’ preko interpunkcije.
Svaki se palimpsest, poznato je, temelji na brisanju. Grafenauer tako ljušti sloj po sloj književnog i filozofskog nasljeđa moderne, u suptilnoj potrazi za središtem, ranom u ruži, realizacijom bitka-u-svijetu. Stihovima se provlači epistemološka nesigurnost rastemeljenoga subjekta, izostanak ontološkog uporišta, potraga za uskraćenom esencijom. Ta je lirika napeta u onom istovremeno poznatom i sasvim udaljenom, neuhvatljivom prostoru između krajnosti, binarnih opozicija poput dan/noć, život/smrt, glas/tišina, ali ta se napetost rijetko razrješava: skoro svaka pjesma i eksplicite sadrži pitanje. Mogući odgovori, čini se – u vrtlogu pjesnikovih i općenito modernističkih kućnih motiva kao što su vrijeme, tišina, uzduh, noć, krik, pepeo, svjetlost, zvijezde, vječnost (koja je os posljednjeg ciklusa) – upiru u smjeru bodlerijanskog praznog apsoluta: u pitanju je onaj poznati i uvijek iznova formulirani doticaj najviše pograničnosti, to jest dah, izvijen iz mračnog sloja trajanja / u cvjetni suvišak bića ili, najizravnije, u ništavilo rascvjetano vrijeme. Intelektualni je horizont Grafenauerovog pjesništva jasno reprezentiran također posvetama dvojici najznačajnijih slovenskih kritičara pripadajuće epohe, Dušanu Pirjevcu i Tarasu Kermauneru, dok njegove poetičke smjernice vjerojatno najviše duguju u tekstu sveprisutnome Paulu Celanu, kojega je pjesnik i prevodio.
Grafenauerovo gusto, osjećajem svijeta i vlastitog mjesta u njemu tamno, visoko simbolično, hermetično te na neprozirnu metaforu oslonjeno pjesništvo zahtijeva predanog, koncentriranog čitatelja. Hoće li ga ono zarobiti, ili ostaviti neinvolviranim i hladnim, pitanje je prije svega čitateljskoga senzibiliteta. U međuvremenu: tišina vošti dušu, vrijeme nas zasipava.
