>

novosti logo

Društvo Društvo

Knjige, radnici i ratni zločinci

Na najvećem sajmu knjiga u regiji prolistali smo nove naslove, izdaleka osmotrili osuđene ratne zločince i porazgovarali s prodavačicama iza štandova. ‘Nemaju ljudi para za knjige. Netko će radije da za cijenu knjige kupi kutiju cigareta. Šta da čita, da se zamara’, govori nam jedna od njih

Ispred zgrade Vlade Republike Srbije niz je od desetak postavljenih šatora pod policijskom prismotrom. Nešto dalje u Pionirskom parku preko puta Skupštine ističe se transparent ‘Na braniku otadžbine’ u sklopu kojeg je jedan veliki i nekoliko manjih šatora oko kojih se uz državne zastave i sličnu ikonografiju okupljaju pojedinci u maskirnim uniformama i ponekom crvenom beretkom na glavi: sve podsjeća na hrvatsku verziju veteranskog šatora u Savskoj ulici otprije nekoliko godina. Srpski ratni veterani i vojni invalidi iz ratova 1990-ih u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH i na Kosovu, pripadnici nekadašnje jugoslavenske vojske, kojih je prema podacima beogradskog Fonda za humanitarno pravo upravo u tim ratovima najviše bilo stradalo, i njihovih obitelji, ali i civilni invalidi i članovi obitelji žrtava NATO bombardiranja iz 1999. godine – niz je možda i nepotpun – prosvjeduju iščekujući prijem kod predsjednika Aleksandra Vučića, kako bi mu izložili svoje zahtjeve: osnutak posebnog vladinog boračkog ministarstva (opet očito po uzoru na Hrvatsku), primanje boračkog dodatka do 60 godine života, a nakon toga boračke penzije bez obzira na socijalni i materijalni status…

Partizanski pokret je bio inkluzivan i to nam je u startu bitno. Takva je i naša literatura – kaže urednik izdavačke kuće Partizanska knjiga, književni kritičar Vladimir Arsenić

Ulice u užem gradskom centru oko Trga republike dijelom su raskopane. Petak je i rijeke ljudi nakon posla mile ulicama. U novinama čitamo saopćenje Republičkog zavoda za statistiku po kojem je prosječna neto zarada u kolovozu ove godine u Srbiji iznosila 54.115 dinara, što je tek oko tri i pol tisuće kuna. Usprkos tome u mnogim kafanama i restoranima već je gotovo nemoguće naći mjesto. Kafanska, odnosno gurmanska kultura u glavnom gradu Srbije nadaleko je poznata i gotovo je stvar prestiža, a ne neke republičke statistike.

Promet je kaotičan, nemoguće je zaustaviti taksi. Nešto kasnije ulazimo na liniju 37 gradskog autobusa, želimo kupiti kartu da nas odveze na beogradski Sajam knjiga.

- 150 dinara - kaže vozač. Pružamo novčanicu od 500 dinara.

- Nemate sitnije? - odmjerava nas.

Nemamo.

- Ništa onda, popijte pivo - vraća nam novčanicu.

Teško je i zamisliti da bi toliko uviđajni bili primjerice vozači zagrebačkih autobusa.

U velebnim izlagačkim halama sajma začudo nema gužve. Zastajemo pokraj štanda izdavačkog poduzeća Rad osnovanog prije čak 70 godina i razgledamo njegovu kultnu džepnu biblioteku ‘Reč i misao’, prvu takvu u bivšoj Jugoslaviji, s prepoznatljivim crvenim koricama i bijelim naslovima. Mogu se kupiti uglavnom stara, ali i dvadesetak reprint izdanja za najviše tridesetak kuna. Istaknuti su klasici poput Čehova, Tolstoja, Faulknera, Rilkea, Harmsa i ostalih. Dvije vremešne radnice kažu nam da je firma u rukama države i da ih je u procesu restrukturiranja ostalo tek osmero zaposlenih u direkciji i jednoj knjižari u Novom Beogradu. Nakon nekoliko pokušaja privatizacije te tvrtke, njezina je budućnost dakle i dalje neizvjesna.

Radnice nam nadalje kažu da je za razliku od lanjskih 980, na ovogodišnjem sajmu prisutno tek 560 izlagača. Vjeruju da je na slab odaziv izlagača utjecala skupoća štandova. Tržišna inspekcija navodno također učestalo patrolira kako bi kod knjižara pronašla i najmanju nepravilnost. Otkako ih žele privatizirati, radnice su skeptične jer kažu da za kulturu ionako nikad nema para. Odnosno ima, ali za nekoliko odabranih i komercijalnih izdavača.

- A nemaju ljudi ni para za knjige. Netko će radije da za cijenu knjige kupi kutiju cigareta. Šta da čita, da se zamara - kaže nam jedna od radnica.

Negdje u kutu, posve izvan putokaza, nailazimo na štand Unije sindikata prosvetnih radnika Srbije, koji su početkom ove školske godine pozvali škole da u znak štrajka skrate satove na 30 minuta. Traže uvođenje pravednih platnih razreda i pokretanje zastalih lanjskih pregovora.

Ministra prosvjete Mladena Šarčevića opisuju kao privatnika koji ima dvije ili tri privatne gimnazije i gleda svoj interes. Prosječna plaća prosvjetnih radnika u Srbiji je oko 56 hiljada dinara, minimalno iznad republičkog prosjeka.

Uzalud u skadarlijskim kafanama tražimo duh starih vremena, miris knjige i glasove književnih boema koji su davnih godina vodili književne rasprave dočekujući uz piće mnoge zore. Danas, sve se u toj boemskoj četvrti podređuje turistima i zaradi

- Pa žandarmerija ima dvaput i više veću platu, oko 130 hiljada dinara. To vam je hiljadu i sto eura pa vi sad usporedite žandare i nastavnike - referiraju nam sindikalisti sa štanda.

Na štandu privatnog Fakulteta za medije i komunikaciju na kojem godišnje diplomira blizu stotinjak studenata i čiji je dekan čuveni beogradski povjesničar umjetnosti Miško Šuvaković, zavodljivih korica, između ostalog, izložena je marksistička i anarhistička literatura, knjige i knjižice iz područja teorije medija i filma. Ističe se knjiga tekstova i razgovora s ključnom figurom francuskog filmskog novog vala Jacquesom Rivetteom.

Gužva je oko izdavača Službenog glasnika: knjiga ‘Rok pesnik Branimir Štulić’ novosadskog profesora novinarstva Zlatomira Gajića nastala je na temelju prve doktorske disertacije koja se bavi ostavštinom nekog rock pjesnika, tumačenjem pjesama bivšeg vođe zagrebačke Azre. Interes za Štulićem u Srbiji već je poznata stvar: na štandu Zlatnog runa kupuje se i reprintana fotomonografija iz 1995. Kamenka Pajića i Dušana Vesića, dok je Laguna objavila studiju rock kritičara Ivana Ivačkovića ‘Između krajnosti’ koja se fokusira na Azrinu i Štulićevu diskografiju. Isti izdavač objavio je i novi roman ‘Veliki pad’ Petera Handkea, ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade koji je, iako to nije tema njegovog romana, moralno posrnuće doživio još devedesetih posve nekritičkim obožavanjem haškog zlotvora Slobodana Miloševića.

Ni ovogodišnji sajam nije prošao bez skandaloznog glorificiranja i promoviranja haških ratnih zločinaca poteklih iz ratova devedesetih, koje su osudili Fond za humanitarno pravo, Inicijativa mladih za ljudska prava i Građanski demokratski forum.

Prvo je Ministarstvo odbrane kroz svoju ediciju ‘Ratnik’ promoviralo knjigu ‘Miris baruta i smrti na Kosovu i Metohiji 1998. godine’ nekadašnjeg zapovjednika Treće armije Vojske Jugoslavije, general-pukovnika Nebojše Pavkovića, koji je u Haagu po zapovjednoj odgovornosti osuđen na 22 godine zatvora za deportaciju, prisilno premještanje, ubojstva i progon civilnog stanovništva na Kosovu i zločine protiv čovječnosti. Nešto kasnije na tribini o svojim sjećanjima na vrijeme NATO intervencije govorili su ratni zločinci, generali Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, osuđeni na 14 odnosno 13 godina zatvora za deportacije, pomaganje i podržavanje zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.

‘Srbija se neće odreći svojih ratnih generala’, poručio je ministar obrane Aleksandar Vulin.

Kako tek interpretirati gužvu koja se sutradan, pretposljednjeg dana sajma stvorila oko štanda također osuđenog ratnog zločinca i lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, koji je promovirao svoja tzv. naučna dela, poput onoga ‘Kako sam izludeo Haški tribunal’. Nevjerojatno je da se zločinačke ideje i govor mržnje kakav u svojim megalomanskim knjižurinama bez reda i zareza zastupa Šešelj promoviraju na centralnom mjestu u glavnoj hali, gdje pritom generacije svih uzrasta čekaju na fotografiranje s četničkim vojvodom.

I taman kad smo pomislili da je takvim pojavama došao kraj, na sajmenoj galeriji naletjeli smo na novu knjigu povjesničara Bojana Dimitrijevića iz Instituta za savremenu istoriju Srbije, ‘General Mladić i vojska Republike Srpske’. Ideološki pandan i prijatelj bivšeg hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, Dimitrijević je poznat po svojim revizionističkim stavovima prema suvremenoj povijesti bivše Jugoslavije.

Pretposljednjeg dana sajma činilo se da se cijeli Beograd sjatio u izložbene hale. Desetak autobusa s učenicima parkiralo se ispred sajamske zgrade. Red za kupnju ulaznice, koja je koštala otprilike15 kuna, protezao se stotinu metara.

Jedna žena govori mužu: ‘Pa ne mora knjiga da bude skupa da bi bila dobra.’

‘Ne mora’, odgovara on.

Pod parolom ‘Verovati, čitati, boriti se’, na sajmu prvi put izlaže i kikindska Partizanska knjiga, mala izdavačka kuća gotovo gerilskog pristupa, koja postoji tek četiri i pol godine.

- Partizanski pokret je bio inkluzivan i to nam je u startu bitno. Takva je i naša literatura - kaže nam Vladimir Arsenić, urednik Partizanske knjige.

Među naslovima izdvaja se roman ‘Izabrani’ švedskog pisca Stevea Sem-Sandberga, kažu neki i budućeg nobelovca, koji govori o bečkoj bolnici Spiegelgrund u kojoj su nacisti od 1941. do 1945. obavljali eksperimente nad ‘rasno nečistom’ djecom. Nalazimo kod njih i knjige Daše Drndić, Srđana Srdića, Predraga Čudića i desetine drugih autora, ali i ekspresionističkog pjesnika Dušana Vasiljeva, poznatog po čuvenoj pjesmi ‘Čovek peva posle rata’.

Skadarlijske kafane s prvim mrakom pretvaraju se u koloplete harmonike, violina i tamburica iz kojih izlaze različite starogradske pjesme. Terase su pune, konobari trče amo-tamo; ‘Tri šešira’, ‘Dva jelena’, ‘Šešir moj’, ‘Mali vrabac’… Uzalud u njima tražimo duh starih vremena, miris knjige i glasove književnih boema koji su davnih sedamdesetih i osamdesetih godina, ali i puno ranije prošloga stoljeća, u skadarlijskim kafanama vodili književne rasprave dočekujući uz piće mnoge zore. Takve rasprave možda se sada vode negdje drugdje. Danas, sve se u toj boemskoj četvrti većinom podređuje turistima i zaradi. Osjeti se to i po ponašanju osoblja restorana. No ponegdje dah starih beogradskih restorana još živi, kao u ‘Grmeču’ u Makedonskoj ulici, gdje vas sa zidova gledaju kultne gradske ličnosti nekadašnje države: Danilo Bata Stojković, Zoran Radmilović, Dragomir Gidra Bojanić, Branko Ćopić, Pavle Vujisić i mnogi drugi pisci, slikari i glumci.

S prvim mrakom, centrom Beograda masa od nekoliko stotina ljudi, ujedinjenih pod transparentom ‘#1 od 5 miliona’ i oboružanih bubnjevima, kliče ‘Vučiću, lopove!’ i odlazi dalje prema Skupštini Srbije. Povod za najnovije, 47. po redu okupljanje građana iz te antivladine inicijative hapšenje je zviždača Aleksandra Obradovića, radnika tvornice municije ‘Krušik’ iz Valjeva, koji je medijima dostavio informacije o koruptivnim radnjama u toj državnoj firmi, prema kojima su po povlaštenoj cijeni prodavali robu nekim privatnim tvrtkama, između ostalog i firmi čiji je zastupnik bio otac ministra policije Nebojše Stefanovića.

Politički je to kontekst minulog beogradskog Sajma knjiga koji je i ove godine pokazao kako još uvijek vuče ideološku živost vremena devedesetih, koja je dijelom, osim u izložbenim halama, još i više prisutna na ulicama glavnoga grada Srbije.

1/3