Jedna knjiga je vijest, dvije su trend. Kamel Daoudovo dopisivanje ‘Stranca’ s romanom ‘Meursault, protuistraga’ bila je vijest. Boualem Sansalovo dopisivanje Orwellove ‘1984.’ s romanom ‘2084. Kraj svijeta’ već je trend. Trend u kojem arapsko-alžirski pisci na francuskom jeziku nadopisuju kanonske romane evropske književnosti dvadesetog stoljeća. I za to dobivaju najveća priznanja direktno s vrha francuske književnosti: Daoud ‘Goncourta’, a Sansal, pisac od ugleda, u domovini cenzuriran, u Evropi nagrađivan – veliku nagradu Francuske akademije.
Na početku Sansalova romana o Abistanu, totalitarnoj postnuklearnoj teokraciji, Talibaniji dvadeset i prvog stoljeća, stoji nepotpisani citat: ‘Možda Boga volimo zbog religije, ali ona je i najsnažniji pokretač zbog kojeg preziremo čovjeka i mrzimo čovječanstvo.’ A potom slijedi i upozorenje: sve u romanu je izmišljeno, svijet kakav se u njemu opisuje ne postoji, kao što ni Orwellov svijet Big Brothera nije postojao u njegovo vrijeme, stoga ‘mirno spavajte dobri ljudi, sve je savršeno lažno, a ostalo je pod kontrolom’.
Ako je upozorenje napisano s namjerom da umiri čitatelja, svoj cilj nije postiglo. I ne, nije ‘2084.’ napisana za čitanje prije spavanja, niti se nakon Sansalova romana može mirno spavati. U doglednoj budućnosti prošlost je izbrisana, zajedno s geografijom i bilježenjem vremena, i izbrisani su svi jezici izuzev tzv. abilanga: svijet je istovremeno i nepregledno ništavilo i skučena ćelija. Ono što se zna jest da je Abi Poslanik obznanio riječ Yoelahovu i da su vjerni, vođeni Pravednim bratstvom, utemeljili pobjednički Abistan. Ono što se ne zna jest da je nova vjera degeneracija islama, da je Abistan porazio Orwellovu sjevernjačku distopiju (što se može zaključiti po nekim jezičnim sintagmama) i da se sveti grad zemlje vjernika po svemu sudeći nalazi na prostoru današnjeg Pariza.
Ovdje moramo reći: Sansalova ‘2084.’ nema dorađene likove (Ati, glavni lik, funkcionira tek u prvoj trećini), nema ni pravog razvoja fabule (koja se gubi također nakon prve trećine), a jezik na kojem je roman napisan i, važnije, na kojem likovi razmišljaju i komuniciraju, dolazi iz ovog našeg vremena i nema veze s abilangom (pa tako premda ne znaju što znače riječi stolica ili hlače, likovi sasvim suvereno barataju pojmovima poput ateist ili revolucija). Ali kad smo to već rekli, možemo i konstatirati da se Sansalov roman ne iscrpljuje u ideji, niti su mu krajnji domet zastrašujući i maštoviti prikazi organizacije i običaja tog mračnog Abistana koji je ‘vjerovao u Yoelaha i Abija tako vjerno i neumoljivo da je stalno nastojao vjerovati snažnije i nepromišljenije’.
Na poleđini Orwellove ‘1984.’ Sansal vodi dijalog sa suvremenim islamom i njegovim fundamentalističkim aberacijama. Nije to jednosmjeran dijalog. On je iz bivše kolonije (Alžira) usmjeren prema nekadašnjem kolonijalnom središtu (Parizu) i obrnuto, iz kolonijalne i literarne metropole prema periferiji. Prema Parizu putuje postmoderna potvrda privrženosti periferije prosvjetiteljskim i demokratskim vrijednostima. U smjeru Alžira putuje pak Sansalovo oprezno prepričavanje Orwella arapskom i muslimanskom svijetu. ‘2084.’ je distopijska priča o Abiju, Yoelahu i Pravednom bratstvu, ali i utopijska priča o Demoku… tajanstvenom demonu o kojem ni najupućeniji ne znaju mnogo, osim da bi prema apokaliptičnom planu Neprijatelja Abija trebao zamijeniti Demok, a Pravedno bratstvo skupina predstavnika, pretvarajući Yoelahove vjernike u slobodne ljude.
