>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Austrijski Karakaš

Robert Seethaler, ‘Čitav jedan život’ (2017): Roman glumca i scenarista svojim je finim stilom ispunio kriterije kritike, svojim je geografskim i povijesnim gabaritima ispunio potrebu njemačkog čitateljstva za ‘našom pričom’

Posve slučajno, roman ‘Čitav jedan život’ Roberta Seethalera (s njemačkoga prevela Željka Gorički; OceanMore, Zagreb 2017) čitan je paralelno s izborom iz dnevnika Victora Klemperera ‘Želim svjedočiti do kraja’ u izdanju Disputa. Obje knjige objavljene su u Zagrebu u listopadu 2017. i obje knjige započinju 1933. godine. Seethalerov roman u veljači 1933., negdje u austrijskim Alpama, Klempererov dnevnik 10. ožujka 1933., u Dresdenu, jedanaest dana nakon dolaska Hitlera na vlast. ‘Želim svjedočiti do kraja’ je ‘lakomisleni dnevnik’ pedesetogodišnjeg filologa i profesora romanistike židovskog podrijetla, onaj zbog kojeg se može glavu izgubiti. ‘Čitav jedan život’ izmišljena je priča, životopis Andreasa Eggera, drvosječe, alpskog minera i planinarskog vodiča. Klemperer dnevničke zapise unosi svakodnevno (sveukupna građa obuhvaća više od 5000 stranica pisanih strojem), Seethalerov životopis Andreasa Eggera ‘sveden je na tek nekoliko trenutaka’ jer ‘trenuci su ono što nam ostaje’. Klemperer je rat proveo kao zatočenik nacističke Njemačke, Andreas Egger je proveo dva mjeseca na istočnom bojištu, a onda osam godina kao ratni zarobljenik u Rusiji… I tu negdje paralelizam prestaje. Klemperer je gerijatrijska Anna Frank, dnevnik o progonjenoj starosti. Seethaler je austrijski Karakaš.

‘Čitav jedan život’ nije roman od kojega su se mogle očekivati velike nagrade i velike naklade. Premali je, čak i fizički, previše samozatajan, tih, naizgled premekan, da bi se moglo pretpostaviti kako će zapeti za oko žirijima i čitateljima. Ali baš se to dogodilo. Seethalerov roman prodan je u Njemačkoj u preko 200.000 primjeraka, bio je u užem izboru za Man Bookera i IMPAC Dublin, a kritika ističe kako ‘nijedna pohvala nije pretjerana’, kako je svaka riječ ‘na svom mjestu’ itd. Uglavnom, odjek zbog kojega načas pomislimo da je tu riječ o nekom drugom romanu. No čuda se, eto, događaju. Alpski poetski realizam prošao je kroz cilj. Očito, roman glumca i scenarista (koji je kao pisac debitirao tek na početku četrdesetih) svojim je finim stilom ispunio kriterije kritike, svojim je geografskim i povijesnim gabaritima ispunio potrebu njemačkog čitateljstva za ‘našom pričom’. I sve to sada ima neku logiku, sve to nikako drugačije nije moglo ni ispasti. Ovo prvo, stil, možemo usporediti s Karakašem. Ovo drugo, geografske i povijesne gabarite, opet s Klempererom.

Seethalera i Klemperera povezuje narativ ‘o njemstvu’, od 1933. pa nadalje: kod Klemperera do Hitlerove smrti i poraza nacizma, kod Seethalera do alpskog turističkog buma i poslijeratne obnove. Tu je i biografska poveznica: život kao svjedočenje, do kraja i usprkos svakoj prijetnji, te biografija kao zapis života, njegove emanacije, njegovih univerzalnih vrijednosti. Klemperer i njegova supruga Eva u poznim su se danima svoga života našli sami protiv najmonstruoznijeg režima u ljudskog povijesti. I pobijedili su: svjedočeći o zločinačkoj naravi režima, svjedočeći o svojoj privrženosti, brižnosti, ljubavi. I Andreas Egger je svjedočio ljubav. Svojoj pokojnoj ženi Marie piše kako u Rusiji ‘nije tako loše’: ‘(…) Jedino je hladnoća strašna… No neću se žaliti. Neki leže ukočeni i hladni u snijegu, a ja još uvijek gledam u zvijezde. Možda i ti gledaš u te iste zvijezde…’

Seethaler rezimira Andreasov život: ‘Nikada nije sagradio kuću, spavao je u brojnim krevetima, stajama, na kamionu, a nekoliko noći čak i u ruskom drvenom sanduku. Volio je. I okusio kamo bi ljubav mogla odvesti. Vidio je ljude kako hodaju po mjesecu…’ Rekli smo: karakaševski jako.

1/1