Gant Broderick, ostarjeli šef Bohanea, vraća se u rodni grad da ispipa svoje opcije: romantične, profesionalne i egzistencijalne. ‘U svako doba dana vodio je žestoku debatu, s mnoštvom verzija samog sebe’, piše Kevin Barry. ‘Patio je od vjetrova, imao podočnjake do koljena, promukao od svih tih emocija. I eto ga sad, usprkos svemu, kako se nudi ljubavi.’ Tu je i njegov nasljednik, Logan Hartnett, Dugi, gospon H., vođa ‘šminkeraja’. Tu je prijeteći rat bandi Bohanea. I tu je Macu (od Imaculata), zajednički romantični interes Ganta i Hartnetta.

Malo toga možemo saznati o 2053. godini u koju je smješten roman Kevina Barryja ‘Grad Bohane’, malo je reći i malo. O povijesnom, političkom, tehnološkom kontekstu bliske budućnosti nema ni riječi. Zapravo, gotovo jedino što saznajemo o budućnosti 2053. jest da stanovnici zapadnoirskog grada Bohanea štuju Milog Malog Isu (MMI), a lokalni gangsteri vole nositi smeđe čizme vritnjače s visokim petama, ‘uvezene ravno iz dalekog Zagreba’. Bohane je propali grad korumpiranih vlasti, derutnih kuća, premrežen ilegalnim pecarama, drogerašnicama, kurverašnicama, kladionicama i granicama teritorija lokalnih bandi. Jedina ekonomija je, čini se, ekonomija prostitucije, kocke, pubova, krađe i reketa. A jedini simbol napretka nadzemna, podignuta željeznica. Lokalna kultura više-manje je svedena na kulturu piratske luke petkom navečer. A u noći ‘kolovoskog sajma’ stanovnici bi stavili jarca, simbol i duh grada, na podij s visokim nogarima i tako ga nosili gradom, dok bi Bohane po tradiciji polako mahao šibama lijeske, proizvodeći sablasnu, šuštavu glazbu. ‘Tanak je sloj civilizacije kojim smo u Bohaneu premazani’, zaključuje narator Kevina Barryja.

Svijet budućnosti 2053. žanrovski je svijet. Irski pisac (1969.) s romanom objavljenim 2011. otišao je četrdeset i dvije godine u budućnost da bi tamo podigao savršeni gangsterski grad, koji kao takav u Irskoj ne postoji, niti je vjerojatno ikada postojao. I eto nas umah do koljena u žanru. U žanrovskoj konstrukciji određenoj bezakonjem i nasiljem, živopisnim bandama i osebujnim gangsterima.

Povijest je tek povijest bandi. Kultura je ritualna organizacija bandi, i pijanka u noći kolovoskog sajma. A budućnost je kopija Scorsesejevih ‘Bandi New Yorka’. Ali ništa nećemo uzeti za zlo Barryju. Tamo gdje staje žanr, nastavlja rečenica; s oproštenjem na patetičnosti. Barryjev tekst nadilazi ograničenja žanra. Konvencija prelazi u humor, u užas, u poeziju, pa opet u konvenciju; i tako ukrug, nekoliko puta zaredom, okrećući na vašarskom vrtuljku neobični ljubavni trokut, a s njime i čitavu gradsku skalameriju.

‘Grad Bohane’ dobitnik je ugledne međunarodne nagrade International IMPAC Dublin. To nešto govori; trebalo bi. No roman najbolje govori sam za sebe. Dovoljno je palcem pritisnuti stranice, pustiti ih da polete, pa ih nasumice na nekom mjestu zaustaviti. Evo, 237. stranica: derači koza pričaju da se nekada bolje plaćalo za kozju kožu – ‘ali nema toga više’.

‘Nema, nema.’

‘Puno toga više nema.’

‘Da, puno.’

‘Ah, svi smo sad već ostarili.’

‘Ostarili, da.’

‘Ma, ostarili.’

‘Ostarili!’

Šaka riječi, a u njima – literatura.