>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Bijeg u mjestu

Ivica Čuljak, ‘Zvali su me Satan Panonski’ (Šareni dućan, Koprivnica 2019): Necenzurirani iskaz neprilagođenog pojedinca u zatvorenoj, maloj sredini

Nedavno izdanje Šarenog dućana ‘Zvali su me Satan Panonski’ okuplja dvije zbirke pjesama i proze Ivice Čuljka, znanog kao Satan Panonski, koje je početkom devedesetih u vlastitoj nakladi objavio dobri duh hrvatskog i regionalnog undergrounda Zdenko Franjić, također izdavač njegovih glazbenih ostvarenja. U pogovoru ovoj zbirci Nenad Rizvanović između ostalog piše kako je ‘priča o Satanu Panonskom zapravo novo i zasad zadnje poglavlje slavne slavonske buntovničke epopeje’, uspoređujući pritom Čuljka s likovima poput Jana Panonija, baruna Trenka, Jove Stanisavljevića Čaruge, Đuke Begovića ili dadaista Dragana Aleksića. Premda je lako uočiti zašto je Čuljkov glazbeni, pjesnički i prozni izričaj odraz ‘svijeta u kojem pijani Šokci gnjile duševno i fizički’, to ni izdaleka ne objašnjava bizarnu, kompleksnu pojavu Ivice Čuljka, kao ni njezin nesumnjiv utjecaj na ovdašnju alternativnu scenu dobrih 28 godina poslije njegove smrti.

Njegovo najvažnije glazbeno izdanje ‘Nuklearne Olimpijske igre’ iz 1990. okuplja neke od pjesama objavljenih ovdje i zrači istom apokaliptičnom energijom. Lako je danas u Satanovom radu naknadnom pameću prepoznavati nagovještaje rata, lako ga je i otpisati kao ubojicu, psihičkog bolesnika i (pred sam kraj života) nacionalista. No ono što mimo toga ostaje jest nesputani, necenzurirani iskaz neprilagođenog pojedinca u zatvorenoj, maloj sredini poput Vinkovaca, čije stanovnike opetovano naziva mediokritetima. Prije nego što je otišao u Hrvatsku vojsku i poginuo pod tajanstvenim, nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, Čuljak se izjašnjavao kao panker po nacionalnosti, a po zanimanju prijatelj, što je, naravno, u potpunom kontrastu s odvratnim, huškačkim i mrzilačkim materijalom s ‘Kako je panker branio Hrvatsku’, njegovog posljednjeg glazbenog albuma.

Listajući pak ove stranice postaje jasno da je traženje bilo kakve koherentnosti u liku i djelu Satana Panonskog uzaludan posao. Kvaliteta, stil i forma neprestano variraju, a pjesme otkrivaju samo jednu nedvojbenu istinu o svom autoru – da je iznad svega volio transgresiju i provokaciju. Na stranu njegova pankerska ‘uniforma’, lakirani nokti, samoozljeđivanje – sve su to od kraja šezdesetih naovamo jako dobro poznata sredstva jeftinog dokazivanja kontrakulturnog kredibiliteta. Puno veći ‘šok’ je, pogotovo ako uzmemo u obzir da se radi o tekstovima pisanim sredinom i krajem osamdesetih, otvorena biseksualnost prisutna u nemalom dijelu materijala. Premda puno toga ovdje djeluje kao jeftina provokacija svjesno upućena neprijateljskoj sredini, ovaj aspekt Čuljkovog rada djeluje spontano i sirovo, više kao spoj afiniteta i nagona negoli išta drugo. Slično je i sa zazivanjem majčinske ili bratovljeve ljubavi; svaka pjesma ili zapis koji nose takvu tematiku djeluju iskreno i autentično. S konstantnim spominjanjem rata je ponešto drugačija situacija. Premda ne djeluju namjerno provokativno, pjesme poput ‘Ratno stanje’, ‘Pokolj’ ili ‘Ratnička pjesma’ prije su produkt višegodišnje izolacije u zatvorskoj bolnici Popovača nego iskaz Čuljkovog vidovnjačkog dara.

Ipak, slabije točke ne umanjuju dojam ovih dviju zbirki uzetih u cjelini. Satan Panonski je kroz svoj nevelik, neujednačen, često zbrzan rad vrlo dobro predstavio samog sebe, ali i ambijent u kojem je djelovao. U njihovoj se neprekidnoj opreci očituje ne samo slavonski mentalitet koji spominje Rizvanović, već i današnje društvo još uvijek postratnog Balkana, u kojem su i dalje sukobljene tendencije urbanog, malograđanskog te agresivnog i nesvjesno samouništavajućeg primitivizma. Prirodna želja za autsajderskom pozicijom, koju je Satan nazivao punkom, ide ukorak s dominantnim supkulturnim trendovima vremena. No još više od toga, za Satana je ona značila bijeg u mjestu, svojevrsno stvaranje vlastitog mentalnog prostora.

1/1