>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Bog je Hrvat!

Branko Maleš: ‘Mutno’ (HDP, Zagreb 2017): Subverzivna iglica, upakirana u vatromet Maleševih standardnih vitalističkih motiva, ne zaustavlja na kleronacionalističkom modelu kao legitimacijskoj osi kleptokratskih elita, već se spušta na razinu samoga jezika, svakodnevnog kao i onog pjesničkog

Okruglih je četrdeset godina prošlo otkad se 1978. pojavio ‘Tekst’, Maleševa prva pjesnička knjiga, koja je vrlo brzo zaradila epitet ‘kultna’, i to u jednoj razvijenoj, bogatoj knjiškoj i drugoj kulturi, u kojoj se on nije lijepio baš tako olako. Njezin je simbolički kapital među onim rijetkima koje sve to uopće zanima u međuvremenu samo rastao: čitava je jedna, ne nužno generacijski uvezana, linija domaćeg pjesništva na neki način izašla iz šinjela ‘Teksta’ i, možda još više, ‘Prakse laži’ (1986.). Kažem ‘na neki način’ jer je Malešev pjesnički rukopis toliko idiolektičan da se ne da podražavati bez da je to već nakon nekoliko stihova očito. U iskaznoj je jednostavnosti i istovremeno prividnoj i sasvim autentičnoj lakoći njegovih kasnijih knjiga sadržano nešto od neponovljivosti Ramonesa – malo riječi/akorda, slična struktura i kompozicija, nevjerojatna energija i razuzdana gnomičnost, te već spomenuta besmislenost pokušaja da se proizvede što slično. Ramones su jednostavno Ramones, a Maleš Maleš.

Svaka je od naredne tri pjesničke knjige, ‘Placebo’ (1992.), ‘biba posavec’ (1996.) i ‘trickster’ (1998.) nosila određen pomak, alotropsku modifikaciju spomenutog idiolekta, dok je ‘Vertigo’ (2010.) ispod pjesnikovih standardnih postupaka i tematsko-motivskih žarišta na neki način povukao crtu. ‘Mutno’, koje donosi sedamdesetak pjesama u dva brojevima označena dijela (iako nije najjasnije zašto, jer je rukopis izvedbeno, stilski, pa donekle i motivski koherentan), moglo bi se promatrati kao neka vrsta nastavka prethodnog sveska: ne donosi neki značajan novum, ali suvereno sažima autorove poetičke konstante. Radi se o pjesmama vrlo kratkog stiha (koji se nerijetko sastoji od samo jedne riječi), reducirane interpunkcije (uz standardnu hipertrofiju uskličnika), te bez velikih početnih slova, osim u dva slučaja, što otvara ovom čitatelju najinteresantniji interpretativni horizont knjige. Kapitalizirane su samo, i to jedino kad se pojavljuju zajedno, riječi ‘Bog’ i ‘Hrvat’ (treći slučaj predstavlja najvjerojatnije uredničko/korektorski propust), u pjesmi ‘vedri dani’: Bog šuti! / Bog je Hrvat! Srž Maleševe u isto vrijeme vrlo eksplicitne i neobično suptilne strategije bjelodanom postaje čim citiranome pridružimo duhovitu jukstapoziciju iz pjesme koja neposredno slijedi, ‘podaci iz energije’, koja kazuje: bilo nas je puno / plemena! / japodi i degenije / u poštovanju (…) pleme koje se nekako / zove. Maleševa se subverzivna iglica, upakirana u vatromet njegovih standardnih vitalističkih motiva, kućnu menažeriju (zec, medo, mačka) i pokoju neizbježnu ‘bibu’, ne zaustavlja na kleronacionalističkom modelu kao legitimacijskoj osi kleptokratskih elita, već se spušta na razinu samoga jezika, svakodnevnog kao i onog pjesničkog. ako je nešto standard / ja sam protiv, reći će, i tu nema mjesta za simbol i jedno / kaže, drugo misli // simbol sanja poštu kao mamu / uvijek nešto, nekome, doznačuje. Metafora je prokazana kao otupljena vlastitom trivijalnom romantizacijom (metafora je nestala / u meksičkom sutonu), a hegemonijske jezične prakse jasno pribijene gdje pripadaju, na štofani rever vlasti: sintaksa je prvi psihijatar / sluša, objašnjava, sluša, naplaćuje.

Za autora relativno neuobičajen tematski sklop predstavlja uronjenost u sjećanje, usmjerenost unazad, u neopipljivo prošlo sačuvano u nepouzdanom pamćenju. ja gradim / informaciju o onome čega / više nema, reći će povremeno melankolični protagonist, kontemplirajući (ako je to za Maleša moguće reći) neko davno zagubljeno ljeto. Na formalnoj ravni, Maleš uvodi svojevrsne ‘stereo sastavke’ – pjesme sastavljene iz dva dijela (koja često izbjegavaju cezuru na očekivanom mjestu), razdvojene na zasebne stranice, grafički sučeljene po dijagonali kvadrata rastvorene knjige. U nekim slučajevima potonje proizvodi zanimljive efekte neočekivanoga diskontinuiteta, a mjestimice može djelovati zbunjujuće. Ova (povremeno moguće ponešto neujednačena) knjiga, uostalom, poslovično duhovito predviđa moguće primjedbe na svoj račun, i na njih odgovara savršeno jednostavnim polemičko-ludističkim krokijem: brbljanje? radost? neobaveznost? / ne / to je obrana! / to je naš trans!

1/1