>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Drito u glavu

‘Sjećanje šume’ (Sandorf, Zagreb, 2016): Damir Karakaš svojim nastupom, stavom i načinom pisanja uvjerljivo dovodi u pitanje uvriježene podjele na ‘urbanu’ i ‘ruralnu’ književnost ili senzibilitet

U jednoj od kratkih proza koje čine novu knjigu Damira Karakaša, dječaka-protagonista otac nevoljko pristaje povesti sa sobom u lov. Dok leže u zasjedi pred njima se nađe ‘neka čudna životinja, zelena, kao da je izmišljena’; otac je bez premišljanja likvidira, uprti tijelo i zaputi se natrag. Na dječakovo stidljivo pitanje o tome koju su životinju uopće ulovili, uzvraća: ‘Koja bila, da bila.’ Tijelo se putem jezivo usmrdi, a po povratku u selo ukućanima je već jasno da neće biti ništa od obroka; otac pasivno-agresivno odnosi unesrećeno stvorenje (po svoj prilici jazavca) i pokapa ga u šumi bijesnim udarcima lopate. ‘Kasnije, otac se kroz mrak vraća s lopatom na ramenu, ja na tren vidim kako se to onaj jazavac vraća s lopatom na ramenu’, riječi su koje zaključuju ovaj zapis, naslovljen ‘Lov’.

‘Lov’ poprilično rječito ilustrira pripovjedni svijet Karakaševog ‘Sjećanja šume’, prozne zbirke koju je moguće odrediti i kao, riječima recenzenta Roberta Perišića, poetski roman. ‘Sjećanje šume’ iz perspektive jedinstvenog pripovjedača-protagonista tematizira odrastanje u ruralnoj ličkoj sredini, u doba samoupravnog socijalizma, ali u okruženju koje se nije pretrglo od socijalističke emancipacije: tu stoluje patrijarhat, međuljudski odnosi krajnje su svirepi (o odnosu spram životinja da i ne govorimo), na državu se gleda sa skepsom, a mogu se čuti i zabranjene pjesme. Pritom, protagonist u svojem okruženju, uključujući i ono obiteljsko, kotira kao faličan jer ima srčanu manu, a uz to je izložen i maltretiranju od ćudljivog i vjerojatno psihopatskog oca.

Na tematskoj razini, dakle, Karakaš je ostao vezan uz ruralni lički ambijent. Međutim, u ‘Sjećanju šume’ on taj prepoznatljivi štimung konstruira vjerojatno brižnije nego ikad prije. Mikrokozmos sela, s pripadajućim šumama i obližnjom varoši, ukazuje se istodobno kao čudnovata, začudna, brutalna i mračna sredina – ali nijedna od ovih dimenzija nije mistificirana. Naprotiv: neposredan kakav jest, Karakašev pripovjedač sa svojim nas svijetom suočava krajnje ‘spontano’, neopterećen porivom za pretjeranim ekspliciranjem i tumačenjem karakterističnim za dobar dio suvremene domaće proze (npr. način na koji rutinski tretira svoj status ‘faličnoga’ u tom je kontekstu naprosto začudan). Upravo njegov drito-u-glavu pristup možemo vidjeti kao manifestaciju pankerskog senzibiliteta kakav također bitno određuje Karakašev opus – u eksplicitnom obliku, među ostalima, i njegov prethodni roman ‘Blue Moon’, čiji je junak kontrakulturni ‘izrod’ iz ličkog sela u lutnji novovalnim Zagrebom. Štoviše, čak bismo mogli reći da u ‘Sjećanju šume’ Karakaš nastupa kao pankerski Branko Ćopić (dakako, imam na umu Ćopićeve priče o djetinjstvu na selu). Dojmu pripovjedne spontanosti i ogoljenosti značajno doprinosi i kombinacija in medias res početka i otvorenog kraja, dobro osmišljena i uspješno sprovedena u djelo.

U kontekstu suvremene hrvatske književne produkcije Karakaševa proza djeluje egzotično barem u istoj onoj mjeri u kojoj je to slučaj i s njegovom boemskom i vagabundskom građanskom pojavom. Najprije, njegova proza vodi nas u krajeve koji u poslijeratnoj Hrvatskoj, nakon progona srpskog stanovništva, ne postoje ni na mapi – ne samo onoj književnoj (osim, u slučaju Like, posredstvom ponekog rutinski rasističkog stereotipa). Drugo, i važnije, Karakaš svojim nastupom, stavom i načinom pisanja uvjerljivo dovodi u pitanje uvriježene podjele na ‘urbanu’ i ‘ruralnu’ književnost ili senzibilitet. Sve ovo vrijedi i za ‘Sjećanje šume’, kao možda ne blistavo originalnu, ali svježu, uspjelu i uzbudljivu proznu knjigu.

1/1