Andre Breton i njegovi nadrealistički suborci slali su dvadesetih godina pisma upraviteljima medicinskih ustanova koje su se nazivale ludnicama i tražili slobodu za luđake i za ludilo. Bila je to ključna ideja pokreta. Kavanski razgovori Maxa Ernsta, Paula Eluarda, Louisa Aragona, Luisa Bunuela i drugih kružili su oko te teme.
- Kako da naše mišljenje ocijeni ludilo? Prema kriterijima koji uopće ne odgovaraju ludilu?
- Kao da kažete slonu da se popne na drvo.
- Usporedba šepa.
- Slon također.
Nadrealisti, dadaisti, popartisti i trockisti, ravnatelji bolnica i luđaci, nacisti i članovi Komiteta za antiameričku djelatnost, drveni konjići i šepajući slonovi – kroz Markus Orthsovu biografiju slikara Maxa Ernsta prolazi fantastična parada dvadesetog stoljeća. Bježeći 1941. pred nacistima u Ameriku, Max Ernst će u Lisabonu naletjeti i na Iana Fleminga, samoproglašenog poslovnog čovjeka u ‘biznisu s dugmadi’, koji će mu pomoći u kontaktima s određenim ‘službenicima’ britanske vlade. A 1966. s Hansom Arpom na televiziji će gledati Pjesmu Eurovizije na kojoj će pobijediti Hansov nećak i sin njegove šogorice, Udo Jürgen Bockelmann.
Dakle, nema čega nema, nema koga nema. Svoj roman Orths je sašio od tridesetak biografija, autobiografija, monografija, zbirki pjesama, romana, umjetničkih kataloga i povijesti umjetnosti dvadesetog stoljeća. Materijal je autentičan, šavovi proizvoljni. Ne znamo koje su bile nijanse neba, a koje boje mora u oku Maxa Ernsta dok je s Paulom Eluardom i Galom utroje boravio na tihooceanskom otočju, no u povijesnu utemeljenost seksualnih eskapada, romantičnih zavrzlama, povjesničarsko-umjetničkih anegdota i prijateljskih tračeva ne bismo trebali sumnjati. U vremenu u kojem su na nacističkim vjenčanjima mladenci svadbenu tortu rezali sjekirom, a na nacističkim sveučilištima studenti palili knjige, logično je da su nadrealisti nakon što bi u kavani ispili i vino i vinograd pokušali levitirati, držeći se poput Bretona i Ernsta za ruke i vičući ‘Nema čvrstog tla!’, ‘Nema čvrstog tla!’.
Zapravo, u ‘Maxu’ je toliko anegdota o Maxu, nadrealistima i dadaistima, vremenima i običajima, toliko priča o Maxu, njegovim ženama i njegovim ljubavnicama, toliko ovoga i onoga (većinom onoga…), da se povremeno na Maxa i zaboravi. Luk Ernstove biografije više negoli umjetničko stvaralaštvo iscrtava njegova seksualna potentnost. Ali ‘ajmo reći da to u ovakvim okolnostima i nije problem. Orths na zavojima svog romana zna izgubiti svog Maxa, kao kompleksan lik kroz čija unutrašnja previranja nastaje umjetnost koja označava previranja stoljeća: ali zato nikada, ni na tren, ne gubi iz ruke zavoje.
Ne znamo tko je Markus Orths. Možemo samo prebrojavati zrna graška: u kratkoj biografiji na ovitku knjige piše da je autor dvanaest romana prevedenih na osamnaest jezika i dobitnik takozvanih brojnih nagrada. ‘Maxa’ znamo bolje. To je knjiga razvijene i razvedene izdavačke industrije. Knjiga opsežne istraživalačke spisateljske pripreme. Impersonalne historiografije i personalnog stila. Skladan spoj rada i ludizma.
