>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Geografija emocija

Svetlana Aleksijevič, ‘Rat nema žensko lice’ (s ruskoga preveo Kristijan Poklečki, Edicije Božičević, Zagreb 2018): Iskazi sovjetskih žena titraju u najvišem registru

Možemo zamisliti ‘Rat nema žensko lice’ kao diplomski rad s indignacijom odbijen na sovjetskim katedrama povijesti minskog ili moskovskog sveučilišta. I to ne samo stoga jer Pobjeda u Drugom svjetskom ratu nije ovjekovječena u svojoj punoj ideološkoj čistoći. Već prije svega jer nije prikazana u svojoj punoj historijskoj cjelovitosti. Svetlana Aleksijevič je za svoj tekst o ženama u Velikom domovinskom ratu obavila golem terenski posao, zabilježivši bezbroj sati razgovora sa stotinjak žena koje su se kao djevojke pridružile raznim rodovima Crvene armije. No profesori katedra povijesti sigurno ne bi bili otvoreni prema tome da samo tako prihvate rad o Drugom svjetskom ratu u kojem se ne spominju ni generali, ni oružje, ni strategije. Doduše, spominju se neke dugačke puške, više od djevojaka koje su ih nosile, na jednom mjestu spominje se i Rokossovski, ali ni riječi o Žukovu ili Čujkovu, Guderianu ili Paulusu, njemačkim ‘Tigrovima’ ili sovjetskim tridesetčetvorkama: ni najmanjeg objašnjenja strategije divovskih dvojnih obuhvata u bitkama za Moskvu i Staljingrad.

Prve razgovore Svetlana Aleksijevič zabilježila je već 1978. Prvi završeni rukopis dvije je godine dobivao odbijenice od izdavačkih kuća. Bjeloruski Centralni komitet čak je optužuje za ‘pacifizam’, ‘naturalizam’, sve nimalo bezazlene etikete. Knjiga izlazi s Gorbačovljevom perestrojkom i rasprodaje se u dva milijuna primjerka. ‘Rat nema žensko lice’ historiografija je glasnosti. Stižu i nova izdanja, kazališna predstava prema knjizi i dokumentarni film. Izdanje u prijevodu našeg izdavača Svetlana Aleksijevič završava 2004., dvadeset i šest godina nakon prvih intervjua. Švedska akademija nominira je za Nobelovu nagradu upravo za ‘Rat nema žensko lice’. A 2015. stiže i sam Nobel uz obrazloženje o ‘novoj vrsti književnog žanra’.

Kronologija uspjeha ima jasnu progresiju. Sa samom knjigom stvari stoje drugačije. Od prvih rečenica Svetlana Aleksijevič odvrće potenciometre svoga teksta do maksimuma. ‘Rat nema žensko lice’ nema svoj uvod, svoj polagani uspon, svoj vrhunac, svoj epilog. Bezbrojne kratke ispovijedi sovjetskih žena ravna su linija koja neprekidno titra u najvišem emocionalnom registru. U prvih trideset stranica knjiga nekoliko puta slomi čitatelja. U prvih pedeset već izazove zamor i tupost. A kada se čitatelj nakon dana odmaka vrati knjizi, sve kreće iznova. Jednostavno, emocionalni intenzitet je na granici podnošljivosti. Buka rata je zaglušujuća. Bljeskovi užasa i dobrote, mržnje i ljubavi, neljudskosti i ljudskosti, prolaze kroz meso, probijaju čitatelja. Gotovo svaka ispovijed nosi teret čitavog romana. Između stranica odjekuju vriskovi boli i patnje. Sudbine zavijaju poput stepskih vukova, sirena ‘Štuka’ u obrušavanju. Proplamsaji ljepote dolaze u obliku gorućih breza; bolničarke streljačke čete koja je od Moskve došla do Berlina i na pocrnjeli Reichstag napisala: ‘Ja, Sofija Kuncevič, došla sam ovdje ubiti rat.’

Puštajući da o ratu govore isključivo žene, puštajući da se o ratu govori kroz emocije, ‘Rat nema žensko lice’ ispisuje povijest ‘toljage narodnog rata’. Ta toljaga bilo je ono što je Hitler nazvao mješavinom ‘pravoslavnog misticizma i komunističkog fanatizma’. Kod Svetlane Aleksijevič to je geografija emocija. U svojem najčišćem stanju. Demilitariziranih, dezideologiziranih, demaskulariziranih. Knjiga velika kao Rusija. Teška kao Rusija.

1/1