Svetlana Aleksijevič udara čitatelja poput kovača, golemim čekićem, u pravilnom, nemilosrdnom ritmu. ‘Černobilska molitva (kronika budućnosti)’ nije uobičajeno čitalačko iskustvo, na emotivnoj razini ono je sudar sa šleperom punim šljunka, provlačenje ispod kobilice broda, literarni waterboarding… Nobelovu nagradu za književnost još jednom spašava žena. Dok se Le Clezio, Mo Yan i Modiano već pomalo gube u magli postnobelovskog interesa javnosti, Herta Müller, Alice Munro i Svetlana Aleksijevič preoblikuju povijest književnosti, redefiniraju naše čitalačko iskustvo. Bjeloruska laureatkinja preoblikuje i redefinira i samu književnost.
Sastavljena od autorskog komentara i nekoliko desetaka magnetofonom snimljenih ispovijedi i izjava svjedoka černobilske katastrofe, ‘Černobilska molitva’ na prvi pogled reproducira sliku o dubini ‘ruskih’ emocija, beskraju ‘ruskih’ patnji i ‘ruskog’ junaštva. Nekako kao da se već od prvih stranica otvara mit o naciji ‘luđaka i heroja’, kako je to devedesetih govorio ruski nacionalist Žirinovski. Iz zapisa u zapis nižu se priče o sovjetskim građanima, vatrogascima, vojnicima, ‘likvidatorima’, običnim ljudima, susjedima, pijancima… koji se ‘bacaju u reaktor’, ne štedeći u gašenju požara i saniranju okolice ni svoje živote ni živote svojih bližnjih. Pozvani od vlasti, od velikog Sovjetskog Saveza, od majčice Rusije, sovjetski mužici ispijaju votku, nabacuju osmijeh – i hop! – skaču u smrt. Oni koji prežive kasnije će pjevati: ’Ni tisuću rendgen-zraka ne spusti kitu ruskih junaka…’
Ti posljednji heroji SSSR-a svojim su tijelima spasili Evropu od nuklearne kataklizme, onako kako su njihovi djedovi i očevi spasili Evropu od nacizma. A povijest ruskog junaštva, samožrtvovanja kao postvarenja slavenske duše, dobila je još jednu stranicu. No kako se ispisuju priče o ludim poduhvatima i strastima na granici psihoze, tako se i preispituje ta slika ‘heroja i luđaka’. Svetlana Aleksijevič kaže da dok zapadnjaci pričaju o ljepoti života, Rusi i Slaveni ruskog kulturnog kruga pričaju o patnji i žrtvovanju. Ali nije baš sasvim tako. Dok neki svjedoče kako su samo u blizini gorućeg reaktora ‘živjeli punim plućima’, drugi postavljaju sami sebi pitanje je li to također jedan oblik barbarstva – ta odsutnost straha za samog sebe. I što je to uopće u ruskoj kulturi da ‘bez sjene smrti ništa ne razumije’; ne vidi ni života, ni smisla?
Sovjetski vatrogasci, vojnici i građani popeli su se 1986. u običnim košuljama, gologlavi, bez rukavica, na krov reaktora i spasili svijet. Da su se zapalila sva četiri reaktora, nestalo bi pola Evrope kakvu smo do tada znali. ‘Černobilska molitva’ potresni je psalam o tom junaštvu. Ali i bolno preispitivanje kulture u kojoj ljudi u ‘dvadesetom stoljeću… a sad već i u dvadeset prvom stoljeću žive onako kako nas je naučila književnost devetnaestog stoljeća’, kako kaže Gennadij Gruševoj, predsjednik fonda Za djecu Černobila, završavajući svoj monolog pitanjem: ‘Tko smo to mi? Tko?’
