>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Ispraćaj Pax Americane

Paul Beatty, ‘Prodana duša’ (s engleskog prevela Patricija Horvat, Fraktura, Zagreb, 2018): Kolanje romana dešava se između humora, esejističkih ekskursa i reperskih metafora

Kada je prije desetak godina tajnik švedske akademije nediplomatski primijetio da Akademija ne vidi u suvremenoj Americi materijal za Nobela, nekako se podrazumijevalo da se ta izjava odnosi na bijele, muške Amerikance koji nisu Bob Dylan: jer Dylan, Amerikanke i Afroamerikanci imaju svoju ‘spiku’, imaju što reći Šveđanima. I zbilja, ubrzo je Nobela dobila Alice Munro, anglofona Kanađanka iz tradicije američke ženske kratke proze, a onda i Bob Dylan koji je literaturu protegnuo u prostor rock kulture. I sad, po toj računici, nakon Munro i Dylana čeka se još samo afroamerički Nobel ‘za literarnu ekspresiju specifičnog povijesnog i društvenog iskustva crne Amerike’. Nismo time za Nobela nominirali afroameričkog pjesnika i romanopisca Paula Beattya. Još ga je manje nominirala činjenica da je njegova ‘Prodana duša’ prvi američki roman koji je osvojio Man Bookera od kada se nagrada dodjeljuje i američkim romanima engleskog govornog područja. No Beatty ima ‘spiku’. Beatty se nadisao iperitske toksičnosti Los Angelesa kakvu Chandlerov Marlow nije mogao ni zamisliti. Njegov glas vibrira jedinstvenom histerijom afroameričkog iskustva.

Ili da citiramo samog Beattya, crnci praskaju. ‘Praskati’ je hollywoodski sleng za ‘dinamičan izgled pred kamerama’, ‘za osobe koje su gotovo suviše fotogenične’. U filmovima o dvojici prijatelja od kojih je jedan crn, a drugi bijel, ovaj bijeli u pravilu djeluje bljedunjavo. I Beatty ‘praska’. Na pitanje ‘biste li radije bili rođeni u Americi ili Africi’ bijeli Amerikanci mogu se samo zbunjeno nasmiješiti. Beatty, born n raised in South Central L.A. (1962.), Beatty ‘kmica’, nije posve siguran da li je njegov slobodan pristup wi-fiju i hamburgerima vrijedan patnji silnih generacija koje su brodovima za roblje dopremali u obećanu Ameriku, koje su crnčile na poljima pamuka i sjedile u stražnjem dijelu autobusa. I eto nas jednim skokom u samom srcu histerije nasljeđa.

‘Prodana duša’ prodaje se kao urnebesna satira o uvođenju rasne segregacije i robovlasništva u fikcionalnom Dickensu, crnačkom getu Los Angelesa. Budućem socijalnom reformatoru, ‘crnji’ po imenu Bombon, jednog dana padne na pamet na u gradski autobus koji mu vozi djevojka zalijepi naljepnicu: ‘Prednost pri sjedenju imaju bijelci’. Protuzakonito je u punoj kinodvorani viknuti ‘Požar!’. U postrasnoj Americi Bombon je šapnuo ‘rasizam’. I rezultati su bili izvanredni! Kako mu je posvjedočila djevojka, bus u koji je zalijepio naljepnicu postao je najsigurnije mjesto u gradu: pripadnici Cripsa i Bloodsa pozdravljaju pri ulasku, a pri izlasku samo jednom stisnu tipku za izlaz. To inspirira Bombona na daljnje akcije. Najavu izgradnje prestižne škole samo za bijelce, zabranu ulasku bijelcima u crnačku školu, sramežljivo uvođenje robovlasništva na lokalnu plantažu voća. Na kraju će glavna kalifornijska tužiteljica doletjeti iz Sacramenta, skočiti na noge u cipelama Prada i proglasiti Bombona zlim genijem, koji je ‘uspio rasno diskriminirati sve rase istodobno.’

Štos je naravno u provociranju postrasne, postobamine Pax Americane, koja se u međuvremenu, Trumpovom pobjedom, raspala u prafaktore. No koncept je samo mamac. Pravo kolanje romana dešava se unutar koncepta, između humora, esejističkih ekskursa i reperskih metafora. Tu leži Beattyjeva ‘spika’. Beattyjev ‘gard’. On je onaj ‘kmica’ zbog kojeg oprezni bijeli američki književnici prelaze na drugu stranu ulice.

1/1