>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Kineske kutije

Nada Topić, ‘Bezbroj i druge jednine’ (2017): Promatrajući pojedinačno, riječ je uglavnom o uspjelim sastavcima, koje koncept mjestimice osnažuje, čini padove i prazni hod manje primjetnim, a s druge strane ugrožava nametanjem potrebe za moguće prevelikim brojem tekstova

Nada Topić (Split, 1977) objavila je u posljednjih desetak godina dvije pjesničke knjige kod malog regionalnog izdavača, a nedavno se u izdanju VBZ-a pojavila zbirka kratkih priča ‘Male stvari’, koja joj je osigurala nešto veću vidljivost unutar našega poslovično centraliziranoga književnog polja. Pridodamo li tome znanstvenu monografiju na temu splitske knjižare Morpurgo i jednu slikovnicu, riječ je o pozamašnome opusu te već formiranoj autorici. ‘Bezbroj i druge jednine’ (MeandarMedia, Zagreb), bez obzira na pomalo nezgrapan naslov, predstavlja zamjetan iskorak u odnosu na ranije zbirke, akumulirajući iskustvo dosadašnjeg rada u različitim rodovima i žanrovima u konceptualno zanimljivu, čvrsto strukturiranu knjigu, koja najčešće vrlo solidno funkcionira i na razini pojedinačnih pjesama.

Pedeset i pet pjesama raspoređeno je u deset cjelina, slijedeći jasan numerički obrazac. Kroz cikluse, čiji naslovi funkcioniraju kao svojevrsne samoopisne numeracije, brojčani niz od jedan do deset razvija se kumulativno od ciklusa ‘Jedna’, koji sadrži samo jedan, do ciklusa ‘Deset’, koji sadrži naznačeni broj sastavaka. Svaka, redom nenaslovljena, pjesma jednako tako počinje brojčanom odrednicom kojom je naslovljen pripadajući ciklus, što je i vizualno naglašeno ekvivalentnim nizom asteriska na mjestu naslova. Konkretni se broj i tematski provlači kroz ‘svoju’ cjelinu, vezujući se asocijativno prije svega uz područja opće i pop-kulture, umjetnosti i znanosti (tri osnovne boje, četiri evanđelista, pet Velikih jezera, šesto čulo ili šest milijuna u holokaustu stradalih židova, sedam rimskih brežuljaka…). Skicirana struktura, repetitivnost i izostanak točaka nameću prilično brz ritam čitanja te relativno slobodno prelijevanje iz jednog sastavka u drugi, pri čemu se pojedine pjesme mogu promatrati kao strofe veće strukture, a čitava knjiga vrstom fragmentirane poeme.

Uza sve te besubjektne – odnosno, kao rezultat ovog interesantnog postupka, ‘svesubjektne’, ‘plutajuće-neoznačene’ – brojčane odrednice kao da stoji jedna i ista, neizrečena no potencijalno sveobuhvatna imenica: pjesma. Odlučimo li sastavke čitati u tom ključu (za što u tekstu, očekivano, nećemo pronaći čvrsto utemeljenje, tek eventualno insinuacije: tri je Lorca prokrijumčario pod hrapavim jezikom / i tri su izašle iz njegovih usta u paru; četiri ne znaju koja je prava / prije nego napuste knjigu…), svaku pjesmu možemo promatrati kao njezinu vlastitu, razgranatu i asocijativno raspršenu personifikaciju. Čitava knjiga, a onda i pojedinačne pjesme, bila bi strukturirana na način kineskih kutija, ili ruske babuške. O kojim god entitetima bila riječ (upravo je ta neodredivost presudan očuđujući faktor), oni bez problema prelaze prostorne i vremenske granice, rasuti su postojećim i nekim mogućim globusom od Atlantide, preko Ognjene zemlje i Andaluzije do Troje, obala Tibera i Tokija. Njima defilira čitava vojska likova, izravno imenovanih ili tek atribuiranih, a ovdje, nasumce, navodim tek njih nekoliko: Murakami, Pitagora, Mondrian, Lorca, Magellan, Matej, Marko, Luka i Ivan, Marilyn Monroe

Pjesme su ispisane bez velikih početnih slova, bez točki, s minimalnom interpunkcijom (najčešće unutar retka) koja stoji u službi ritma, bez strofa, osim što u prvoj i posljednjoj pjesmi, kao neka vrsta okvira, posljednji stihovi stoje izdvojeni. Promatrajući pojedinačno, riječ je uglavnom o uspjelim sastavcima, koje koncept mjestimice osnažuje, čini padove i prazni hod manje primjetnim, a s druge strane ugrožava nametanjem potrebe za moguće prevelikim brojem tekstova. U devetom se ciklusu prvi put osjeti zamor, razvlačenje, i ostaje do kraja prisutan. Jedan te isti postupak, također, može rezultirati predvidivošću, osjećajem štancanja ugodnih, elegantnih stihova bez da se igdje u pjesmi zapravo zagrcne, mogućnosti da se njihovo redanje zaista nastavi do u bezbroj. Nasreću, čitatelj udara u zid desete desetke, pa izlazi iz knjige prilično zadovoljan.

1/1