Lydiju Davis lako je predstaviti: američka spisateljica (1947.), dobitnica međunarodnog Man Bookera, poznata po pričama od jedne rečenice. Evo jedne: ‘Jutros je zdjelica tople zobene kaše, pokrivena tanjurićem i ostavljena da čeka, prekrila donju stranu tanjurića kapljicama kondenzirane vlage: i ona nešto poduzima na svoj skroman način.’
‘Zobena kaša’ jedna je od zvijezda šeste zbirke priča Lydije Davis. Naslov ‘Ne mogu i neću’ također zvuči kao priča za sebe, nešto kao feministička verzija ‘Ne može!’ Vojka Vrućine. Ali zapravo je riječ o sljedećoj priči, od dvije rečenice: ‘Nedavno su mi uskratili književnu nagradu jer sam, rekli su, lijena. Pod lijena su mislili da se prečesto služim skraćenicama: na primjer, ne pišem cijele riječi cannot, ne mogu, will not, neću, nego ih umjesto toga skratim i pišem can‘t i won‘t.’
Evo i nešto opširnijeg predstavljanja Lydije Davis. Kao spisateljica pojavila se i formirala sedamdesetih i osamdesetih. Već od ranih zbirki (odlična ‘Break it Down’, 1986.) pokazivala je tendenciju krajnje redukcije teksta. U toj redukciji nazire se i stanovita fetišizacija riječi i rečenice, uvjerenje da one u svom elementarnom obliku mogu sadržavati i posredovati literaturu; život i svijet. Kao kći književnog kritičara i profesora engleskog te spisateljice kratkih priča, Davis je odrasla u naglašeno književničkom okružju. Uz pisanje rano se počinje baviti i prevođenjem (francuskih klasika, Flauberta i Prousta, čiji su opsežni opisi bili inspiracija za redukciju), a početkom sedamdesetih udaje se za pisca Paula Austera. Očito, za Lydiju Davis književnost je sve. Obitelj, brak, mladost, profesija… su književnost, a književnost je riječ, rečenica… u koju sve stane.
U zbirci ‘Ne mogu i neću’ neki prozni segmenti su promašeni (‘snovi’), a neki su blizu toga (‘priče iz Flauberta’, oblikovane iz materijala nađenih u pismima koja je Flaubert pisao svojoj prijateljici i ljubavnici). Neke veće cjeline (‘Krave’) djeluju prenapregnuto, no vrlo dobre su ‘priče-žalbe’ (‘Pismo proizvođaču smrznutog graška’, ‘Pismo marketinškom menadžeru’), a zobena kaša ili ‘Njezin rođendan’ (‘105 godina: / ne bi danas bila živa / čak i da je umrla’) zvijezde su zbirke. U cjelini, knjiga je neujednačena. Ne baš najreprezentativnija u autoričinom opusu. Ali nije u tome poanta. Kada je dobra, onda je to prava Lydia Davis. Maštovita, zabavna, duhovita, emocionalna; fascinantna poput Dürerova savršenog jednopoteznog kruga olovkom (kojim je majstor navodno nekom bavarskom princu demonstrirao vehementnu sigurnost svoje renesansne ruke).
Proza Lydije Davis pogled je kroz ključanicu, u cinemascope formatu. I još nešto povrh toga. Ako nestane vjere u riječi i rečenicu, ako ponestane uvjerenja da literatura može sadržavati i prenositi stvarnost, ako i Knausgaard prestane vjerovati da je ‘jedini zaista proživljeni život onaj koji nam je omogućila književnost’ (Proust), Lydia Davis će i dalje vjerovati u riječ i rečenicu. Možda će odustati od objavljivanja, možda će odustati i od pisanja, možda će se javno odreći literature…, ali u sebi će sigurno i dalje vjernički nepokolebljivo vjerovati u snagu riječi.
