>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Književnost na društvenim mrežama

Hrvoje Marko Peruzović, ‘Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji)’ (2017): Kao pjesnik, moguće i aforističar, Peruzović svakako ima potencijala

Pjesnički prvijenac H. M. Peruzovića (Jesenski i Turk, Zagreb), inače akademskog slikara, grafičara i fotografa, objavljen je kao rezultat prvog nagradnog natječaja ‘Post scriptum’ za književnost na društvenim mrežama. Svaki napor da neka pjesnička knjiga ugleda svjetlo dana u danim okolnostima načelno treba pozdraviti, pogotovo kad iza svega stoji jedan od najboljih naših književnih urednika, k tome specijaliziran za otkrivanje novih književnih glasova, Kruno Lokotar. No stvar s književnosti na društvenim mrežama i knjiškim formatom može biti pipkava. Ako se, naime, radi o književnosti koja je medijalnom, konceptualnom, recepcijskom ili nekom drugom logikom vezana uz društvene mreže, onda knjiga – budući da, barem u klasičnom obliku, ne podrazumijeva medijalne ekstenzije i ograničena je na uhodane papirne recepcijske prakse – jednostavno nije njezin adekvatni areal; tu bi književnost bilo potrebno okljaštriti, reducirati, svesti na datosti standardne knjige i time je lišiti njezine differentia specifica. Ista se razlikovnost, pak, u startu gubi ukoliko je riječ jednostavno o ‘tradicionalno’ pojmljenoj književnosti, koja je na društvenim mrežama završila slučajno, ili nekim izvanknjiževnim razlogom, jer njeno navodno razlikovno svojstvo postaje sekundarno i u principu nevažno.

Neke je odlike koje se već refleksno vezuju uz internetski medij, posebno Facebook, gdje su uvršteni tekstovi prvotno objavljeni, doduše jasno detektirati u ovoj knjizi, iako je pitanje koliko joj to ide u prilog. Riječ je o preobilju teksta, svojevrsnoj ‘konstitutivnoj neselektivnosti’ i vrijednosnoj parataksi, lakonskoj ‘brzopoteznosti’ i sklonosti skici. Čak dvjestotinjak pjesama vrlo različitih formata, poetičkih smjernica i prosedea raspoređeno je u pet ciklusa (iako ih sadržaj najavljuje četiri), što na razini cjeline sveska može ostaviti dojam zbira stilskih vježbi. Peruzović konzistentno i često uspješno barata s nekoliko postupaka koji, iako zagušeni viškom tekstualnog materijala, presudno boje tekst. U pitanju su jezične igre i doskočice, uglavnom na bazi manipulacije fonemskim vrijednostima, kao u duhovitom i dobro pogođenom podnaslovu, u naslovima pojedinih ciklusa (‘Zakon spojenih požuda’, ‘Elementarne žestice’) i na razini samih leksema (sjeban/sjetan), ili rekombinacije elemenata (nestaje uvijek / ne staje u vijek). I općenito, najuspjelijima se čine pjesme bazirane na nekoj vrsti dosjetke, wita, pronalaženju zanimljivih i efektnih paralelizama te sposobnosti da ih se jednostavno i efektno uobliči. Nekima od takvih, doduše, na kraju presudi spomenuta brzopoteznost, kao u slučaju ‘Kamena iz Rosette’. Inače zanimljiv i dobro vođen preplet između dvaju uvriježenih značenja riječi jezik, kojim se na kraju metaforički poentira, pada u vodu sjetimo li se banalne srednjoškolske činjenice da spomenuti kamen naprosto ne sadrži natpise na tri, nego na dva jezika.

No to gore po činjenice, one za pjesništvo ionako nisu presudne. Najveći problem Peruzovićevog rukopisa je primjetan disbalans u hodu po rubu pjesničke jednostavnosti i patetike te često upitno baratanje krovnim pjesničkim alatima, poput metafore, na čemu se pjesnik mjestimice fatalno oklizne. Tako, na primjer, već u prvoj pjesmi nalazimo ulančani metaforički niz, postupak koji zahtijeva maksimum pjesničke koncentracije, čije su performanse sličnije prije nekim drugim, trenutno popularnijim žanrovima nego suvremenoj pjesničkoj proizvodnji: filozofija je haljina duše / pjesma je gusjenica misli / leptiri su istina tišine / tišine su uzdasi čežnji…, što metaforički kulminira samom ljubavlju, koja je sjećanje duše. Na to se nastavljaju šansonijersko/kiševićevski slatkiši poput ‘Samoće’, ili osjetno slabije varijante poznatog Bogdanovog šlagera: kada te nema ja te tražim / a kada si ovdje ja te snivam / jedna i jedina / mudra i lijepa // stoga najviše volim / kad ostanemo sami / ti i ja… U istu nišu spada pisanje zamjenice velikim početnim slovom kada se protagonist obraća voljenoj osobi, romantička mistifikacija kreacije i figure umjetnika te ideja umjetnosti kao transparentnog medija, ‘ogledala duše’: moje lice je osunčani molitvenik / rašireni zemljovid rastrgane duše. Uspjelije su, mjestimice i vrlo dobre one kontroliranije, narativnije (‘Manuš’), manje emfatične pjesme ‘stvarnosnog’ registra poput anegdote o Matku Pejiću, uspjelih dosjetki (‘Sipa’,), krokija ‘Pismo’ ili ‘Slikari’ te koncentriranih ‘Pjesma o tome kako se postaje umjetnikom’, ‘Fosforni nosorog’, ‘Voda’, ‘Remkas’ i sl.

Peruzović, da zaključimo, kao pjesnik, moguće i aforističar, svakako ima potencijala (ova knjiga sadrži niz pamtljivih one linera), iako u ‘Nekoga moramo voljeti’ taj potencijal ostaje većim djelom u sjeni manjkave realizacije i neselektivnosti koja se manifestira kako na razini pojedinog sastavka tako i čitavog sveska.

1/1