>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Kriza britanskog identiteta

Ian Kershaw, ‘Do nade i natrag: Europa 1950.–2017.’ (s engleskoga preveo Vuk Perišić, Fraktura, Zagreb 2019): U prednji dio historijske pozornice Kershaw smješta poratne uloge Britanije i Njemačke

U vrijeme Brexita ‘Do nade i natrag: Europa 1950.–2017.’ knjiga je kojoj se nakon čitanja vraćamo. Važna knjiga koja promišljeno razlaže temeljne dualitete poslijeratne evropske povijesti.

‘Ako je prvi veliki rat bio epohalna katastrofa’, napisao je Ian Kershaw u prvom tomu evropske povijesti (‘Do pakla i natrag: Europa 1914.–1949.’), ‘drugi je bio kulminacija te katastrofe, potpun raspad europske civilizacije.’ Drugi svjetski rat je na Dalekom istoku i Pacifiku počeo ranije, trajao duže, a još i danas presudno utječe na čitav niz međudržavnih odnosa zemalja Dalekog istoka. No nigdje kao u Evropi nisu dvama ratovima dovedeni u pitanje sami temelji civilizacije. U razdoblju od 1914. do 1949. Evropa je došla do ruba samouništenja, ali i do ruba uništenja dominantne globalne civilizacije, čiji se temelji nalaze u renesansi i prosvjetiteljstvu. U suludom toku događaja kontinent se u svega trideset godina doveo do ruba uništenja. No isto tako brzo krenula je i njegova obnova. Premda danas mnogi u EU-u vide njene deficite, Kershaw nas upozorava na njeno fantastično izvorište, kada je iz pepela uništene Evrope niknuo nikad prosperitetniji i nikad povezaniji kontinent.

‘Do nade i natrag’ povijest je tih napora u čijem su središtu mirovni proces i integracija kontinenta. Poslijeratna Evropa obilježena je blokovskom podjelom, koja proizlazeći iz ideoloških i imperijalnih napetosti dvadesetog stoljeća još uvijek Rusiju odvaja od matice kontinenta. Ta podjela predstavljala je ono najdramatičnije u poratnoj Evropi, a i danas je generator oružanih sukoba. Usprkos tome, Kershaw podjelu između zapada i istoka smatra hinterbinom suvremene evropske povijesti, smještajući u prednji dio historijske pozornice poratne uloge Britanije i Njemačke. I pritom kao britanski povjesničar to ne čini zbog ‘anglocentričnosti’, već stoga jer u integraciji, a ne podjeli, vidi najsnažniju povijesnu silnicu poratne Evrope.

Za Kershawa, ‘preobrazba Njemačke odigrala je ključnu ulogu u poslijeratnoj Europi i vjerojatno je najuspješnije poglavlje njene povijesti’. Iz rata zemlja je izašla poražena, uništena kao nacionalna država, s hipotekom nacizma i holokausta. No ostala je žarištem evropskog razvoja te postala središtem širenja evropskih integracija i važnom utvrdom liberalne demokracije. Miroljubiva i internacionalistička Njemačka ‘stoji u fascinantnoj suprotnosti’ s Njemačkom iz tridesetih i četrdesetih. I to su citati koji uokviruju knjigu. S druge strane, Britanija, jedina evropska saveznička država koja je izbjegla okupaciju (izuzev one Kanalskih otoka), iz rata je izašla kao pobjednica, s netaknutim političkim, ekonomskim i društvenim institucijama. No financijski iscrpljena nije mogla održavati imperij, a doživljavajući se i dalje velikom silom značajnije joj je bilo partnerstvo s Amerikom kao supersilom negoli uklapanje u evropske integracije. Nakon sueske krize, koja je imala fatalni učinak na međunarodni položaj zemlje, američki državni tajnik primijetio je da je ‘Velika Britanija izgubila carstvo i još uvijek traga za svojom novom ulogom’.

U više ili manje pravocrtnoj liniji, to ‘traganje’ za svojim mjestom u suvremenom svijetu vodit će do Brexita. Kao i Rusija, i Britanija se osjeća prevelikom da bi se uklopila u evropski dom. Kao i Rusija, i Britanija je prevelika da bi evropska integracija mogla biti uspješna bez nje. Godine koje dolaze trebale bi riješiti krizu evropskog identiteta, ali prije svega krizu britanskog (i također ruskog) identiteta.

1/1