>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Krv, željezo i glad

Viktor Šklovskij: Sentimentalno putovanje. Uspomene, 1917. – 1922. (s ruskoga prevela Ivana Peruško Vindakijević, Fraktura, Zagreb 2018.)

Književni teoretičari obično su nepraktični tipovi, crvi zakopani među knjigama. U boljem slučaju riječ je o angažiranim intelektualcima, no samo su poneki od njih aktivno sudjelovali u trudovima historije. Međutim, Viktor Šklovskij – ključna ličnost ruskog formalizma, autor osamdesetak literarnih studija, od kojih su neke revolucionirale shvaćanje književnosti – posjedovao je, osim za knjige, strast i za mitraljeze, oklopna vozila i eksplozive. Autor ‘Uskrsnuća riječi’ studentima književnosti bio bi zanimljiviji kad bi znali da se u Petrogradu 1917. naoružan Coltom borio protiv ancién regimea, u podolijsko-galicijskom blatu vršio komandoske akcije, zapovijedao artiljerijom i osobno bombama ubijao Nijemce, sudjelovao u masovnim tučnjavama u klaoničkoj pustoši Perzije i Kurdistana te na ukrajinskom frontu protiv bijelih raznosio mostove minama. Dvaput je ozbiljno ranjen. Doslovce istovremeno, Šklovskij je jedan od osnivača OPOJAZ-a – ‘Društva za proučavanje pjesničkog jezika’, piše slavni esej ‘Umjetnost kao postupak’ u kojem prvi put uvodi danas institucionaliziran pojam ‘očuđenja’ (ostranenie) te razrađuje studije o Cervantesu i Laurenceu Sterneu. Dvadesetih i tridesetih godina piše niz scenarija, okušao se i kao filmski glumac, a njegov lik poslužio je kao inspiracija za niz romanesknih junaka: jedan od pisaca okrstio ga je izgrednikom. Ovaj čovjek izvanredne biografije bio je to svojim životom i knjigama. Jedan od fascinantnijih ruskih umova 20. stoljeća doživio je 91 godinu – rođen je 1893., a umro je 1984. Viktor Šklovskij bio je, ukratko, veći od života.

Zahvaljujući rusistici Ivani Peruško Vindakijević dobili smo priliku iz prve ruke čitati o tom nepoznatom Šklovskom: krajem prošle godine Fraktura je objavila njezin prijevod knjige ‘Sentimentalno putovanje. Uspomene, 1917. – 1922.’ Riječ je o djelu koje je najlakše opisati kao kombinaciju memoara i putopisa, prepunu zajebanih avantura. Ti su zapisi prvi put objavljeni već 1923. u Berlinu, kamo je Šklovskij pobjegao jer mu je ČEKA – preteča KGB-a – prijetila likvidacijom. Naime, pisac je tijekom građanskog rata bio pripadnik Socijalističke revolucionarne partije, suprotstavljene boljševicima, te je – navodno ili stvarno – poduzimao terorističke akcije. ‘Sentimentalno putovanje’ ironično je nazvano po Sterneovom putopisu: Šklovskijevo putovanje vodi kroz krv, željezo i glad. Prvi dio knjige opisuje revoluciju – Šklovskij je tada instruktor u oklopnoj diviziji – i boravak na rusko-njemačkom frontu, kamo odlazi u ulozi pomoćnika komesara Privremene vlade, kao i višemjesečni boravak u sjevernom Iranu, gdje mu je zadatak organizirati povlačenje ruskog ekspedicijskog korpusa. Drugi dio knjige pripovijeda Šklovskijev život po povratku, kada se naizmjenično kreće u moskovskim književnim krugovima – od Serapionove braće nadalje – te u Ukrajini proizvodi improvizirani eksploziv.

Šklovskijev stil izuzetno je sirov, gotovo telegrafski: nema tu nikakve psihologije ni razvijanja sižea. U zborniku ‘Literatura fakta’ koji je tih godina izdala ‘Lijeva fronta umjetnosti’ (LEF) piše: ‘mi smo protiv književne izmišljotine’, protiv ‘pasivnog i estetski ošamućenog čitatelja’. Zar je u trenucima apokalipse klasična književnost uopće moguća? Umjesto toga, Šklovskij nudi dokumentaristiku, reportažu i metaforu. Neprekidno se parataktički gomilaju činjenice, asocijacije, osobe, bojišta, divizije, okršaji i gradovi, sve u zapanjujućem ritmu. Iz rečenice u rečenicu primjenjuje se gotovo filmska montaža slika, dok infantilizam pojačava osjećaj groteske. Šklovskij posjeduje fantastičan smisao za detalj: ‘…pored same ceste leži mrtvac, a pored njega vojnici doručkuju (…) Na njegovom su lešu držali limenke.’ Britko sažima rasap čitavog društva carističke Rusije i odnose u Perziji. Naredni citat univerzalni je opis kolonijalizma: ‘Došli smo u tuđu zemlju, zauzeli je, dodali njezinom mraku i nasilju svoje nasilje; smijali se njezinim zakonima, sprečavali njezinu trgovinu, zabranjivali da otvara tvornice, podržavali šaha.’ Još je zanimljiviji opis moskovskog života ranih dvadesetih, u stravičnom siromaštvu i neprekidnoj potrazi za dvije osnovne namirnice, neophodne za zacjeljivanje rana i rad mozga: masti i šećerom. Glad je, također, ubila seks: ‘Bili smo impotentni, a žene nisu imale mjesečnicu.’

Šklovskijeva knjiga izuzetno je dragocjen opis života tijekom revolucije, trenutka u kojem je ‘predstava Rusija bila na samom kraju’, dok se u grčevima rađa novi sovjetski svijet. Iscrpna faktografija, koja današnjem čitatelju ne govori previše, povremeno, doduše, djeluje zamorno. Bez obzira na to, riječ je o dokumentarnoj i literarnoj poslastici, kako za početnike tako i za znalce te sladokusce.

1/1